Rev-2910/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2910/1992-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te dr. Ive Grbina, Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš i Vladimira Drakulića kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja J.P. iz S., koga zastupa punomoćnik A.L., odvjetnik iz S., protiv tužene Republike Hrvatske Policijska uprava S., koju zastupa Javno pravobraniteljstvo Republike Hrvatske, radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 24. srpnja 1992. br. Gž 1816/92, kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 12. veljače 1992. br. P 1850/82, u sjednici održanoj dana 22. srpnja 1993.,

r i j e š i o j e :

Ukida se presuda Okružnog suda u Splitu od 24. srpnja 1992. br. Gž 1816/92 i presuda Općinskog suda u Splitu od 12. veljače 1992. br. P 1850/82 pa se predmet vraća Općinskom sudu u Splitu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju 76.000 HRD sa zakonskom zateznom kamatom od 12. veljače 1992. i parničnim troškom od 15.903 HRD, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva od 200.000 HRD odbijen.

Presudom suda drugog stupnja odlučeno je:

"Odbija se žalba tuženika kao neosnovana a djelomično se uvažava žalba tužitelja i preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu br. II P-1850/82 od 12. veljače 1992. godine, tako da sada glasi:

I Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju 105.000.- HRD sa zakonskom zateznom kamatom od 12. 2. 1992.g. do isplate.

Za više traženo, do 171.000.- HRD, tužbeni zahtjev se odbija.

II Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju za trošak postupka 15.903.- HRD." Protiv te presude suda drugog stupnja izjavila je tužena reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka s prijedlogom da se presude sudova nižeg stupnja ukinu.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju niti se je nadležni državni odvjetnik o njoj izjasnio. Revizija je osnovana.

Tužitelj je kao radnik Stanice javne sigurnosti Općine Split ozlijeđen 7. srpnja 1976. u obavljanju radnog zadatka. U ovoj parnici on traži naknadu štete za koju tvrdi da ju je pretrpio u svezi sa spomenutim štetnim događajem. Tužitelj je postupak pokrenuo protiv Općine Split, no tijekom postupka (podneskom od 11. studenog 1991.) on je kao tuženu stranku naveo Republiku Hrvatsku. Podneskom od 24. siječnja 1992. (list 68) Republika Hrvatska je uskratila svoj pristanak da stupi u parnicu umjesto tužene Općine Split. Sudovi

nižeg

stupnja

su

to

protivljenje

Republike

Hrvatske

smatrali neodlučnim, jer je po njihovom stajalištu ona pravni sljednik Općine Split, budući da je Stanica javne sigurnosti, a kasnije Policijska uprava Split, bila organ Općine Split, dok je sada ona organ Republike Hrvatske, a kao pravni sljednik prvobitnog tuženika Republika Hrvatska se ne može protiviti tome da umjesto svog pravnog prednika stupi u parnicu u svojstvu tužene.

Opravdano Republika Hrvatska u reviziji ističe da je naprijed navedeno stajalište sudova nižeg stupnja pogrešno. Iako se oni obrazlažući to stajalište ne pozivaju na neki određeni propis, očito je da su imali na umu Zakon o unutrašnjim poslovima ("Narodne novine", br. 55/89). Taj je zakon stupio na snagu 1. siječnja 1990. (čl. 118. zakona) od kada više ne postoje općinski i gradski sekretarijat za unutrašnje poslove (čl. 108. zakona), a obavljanje unutrašnjih poslova preuzeo je Republički sekretarijat za unutrašnje poslove (čl. 2. st. 1. zakona). Navedenim zakonom, a ni nekim drugim propisom, nije međutim određeno da su obveze općina nastale prije 1. siječnja 1990. u svezi s radom njihovih organa unutrašnjih poslova prešle na Republiku Hrvatsku te da je ona u tom pogledu pravni sljednik općine. Odštetnopravni odnos između tužitelja i Općine Split, ako postoji, nastao je prije 1. siječnja 1990., tako da stupanje na snagu spomenutog Zakona o unutrašnjim poslovima nije dovelo do promjene osobe koja eventualno odgovara tužitelju za štetu. Zato zahtjev tužitelja, da se u postupku kao tužena umjesto Općine Split pojavljuje Republika Hrvatska, predstavlja subjektivnu preinaku tužbe, a u smislu odredbe čl. 192. st. 2. preuzetog Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 - u daljnjem tekstu: ZPP) do nje ne može doći bez pristanka osobe koja treba da stupi u parnicu umjesto tuženika tj. u ovom slučaju bez pristanka Republike Hrvatske. Budući da su sudovi nižeg stupnja tretirali Republiku Hrvatsku kao tuženu stranku protivno odredbi čl. 192. st. 1. ZPP, oba su počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, pa je stoga temeljem čl. 394. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci.

U nastavku suđenja potrebno je otkloniti uočenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka te odlučiti o tužbenom zahtjevu.

U Zagrebu, 22. srpnja 1993.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat v.r.