Rev-143/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 143/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. L. iz P., koju zastupa punomoćnica B. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika D. D., Z., M. kojeg zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžn-2672/09-2 od 15. lipnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-6030/05 od 4. svibnja 2009., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice Lj. L., kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 6030/05 od 4. svibnja 2009., odbijena je tužiteljica sa zahtjevom (točka I. izreke) koji glasi:

„Nalaže se tuženiku D. D., Z., M. tužiteljici L. Lj. iz P., s naslova naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 150.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, te naknaditi prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

Odlukom o troškovima parnice (točka II. izreke) naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 22.570,00 kn te je (točka III. izreke) odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u preostalom iznosu od 3.050,00 kn. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gžn- 2672/09 od 15. lipnja 2010., odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanim točkama I. i II. njene izreke.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka učinjenih u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i u pobijanom dijelu preinačiti drugostupanjsku kao i prvostupanjsku presudu na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev ili ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje .

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Pobijana drugostupanjska presuda ispitana je sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koje se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi sa odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 84/08) primjenjuje na ovaj spor. Prema navedenoj odredbi, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovan niti prigovor postojanja apsolutno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju tužiteljica ukazuje tvrdnjom kako je obrazloženje pobijane prvostupanjske kao i drugostupanjske presude proturječno je razlozima presude, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, te dokumentacije koju su dostavile obje strane u sudski spis.

Suprotno ovim tvrdnjama, pobijana drugostupanjska presuda sadrži valjano obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP), s jasnim razlozima iz kojih se može provjeriti na kojim utvrđenjima i uvjerenjima je sud temeljio svoju ocjenu o (ne)osnovanosti žalbe tužiteljice protiv prvostupanjske presude. Kako je drugostupanjski sud pri tome odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, to u revidiranoj odluci nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

Nadalje, tužiteljica upire na postojanje bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 220. st. 1. ZPP učinjene pred prvostupanjskim sudom, a koju drugostupanjski sud nije sankcionirao ukidanjem prvostupanjske presude čime je i sam počinio tu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Povreda na koju tužiteljica ukazuje bi bila ostvarena time što prvostupanjski sud nije proveo dokaze predložene po tužiteljici, odnosno time što je ročište na kojemu je zaključena glavna rasprava održano u izmijenjenom sastavu a sud nije usvojio prijedlog tužiteljice i radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja (ponovno) izašao na lice mjesta štetnog događaja te proveo očevid, kako bi se osobno uvjerio u sve činjenice na koje će se u obrazloženju presude pozivati.

U obrazloženju drugostupanjske presude otklonjen je ovaj prigovor s obrazloženjem da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je zbog izmjene raspravnog suca glavna rasprava počela iznova, te je odbio prijedlog tužiteljice za ponovnim očevidom i saslušanjem svjedoka, obzirom da je pročitao zapisnik o očevidu održanog ... godine i zapisnik o saslušanju svjedoka B. M. Pored toga na zadnjem ročištu održanom ..., stranke nisu stavljale daljnje dokazne prijedloge.

I po ocjeni ovoga suda u postupku nije učinjena povreda postupka na koju ukazuje tužiteljica (čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 220. st. 1. ZPP).

Naime, načelo neposrednosti u izvođenju dokaza u parničnom postupku zahtijeva da sud u sastavu u kojem će izvoditi dokazivanje bude isti onaj sud koji će ocjenjivati njihovu dokaznu snagu i koji će donijeti odluku. Međutim, sam ZPP sadrži pravila kojima relativizira ovo osnovno načelo, pa tako temeljem ovlaštenja sadržanog u odredbi čl. 315. st. 3. ZPP, sudac pojedinac, odnosno vijeće, može odlučiti, nakon što je prethodno omogućio strankama da se o tome izjasne (ako se promijenio sastav suda), da se ponovno ne saslušavaju svjedoci i vještaci, odnosno da se pročitaju zapisnici o saslušanju svjedoka i vještaka te o obavljenom uviđaju.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

Predmet spora u ovoj parničnoj stvari je zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne štete za duševne boli zbog smrti roditelja 150.000,00 kn. Tužbeni zahtjev temelji se na tvrdnjama tužiteljice da je njezina majka P. L. bila je smještena kod tuženika kako bi imala adekvatnu skrb i njegu, da je smrtno stradala ... - kada je ... i zadobila teške tjelesne ozljede od čijih posljedica je preminula, a da je do štetnog događaja došlo zbog propusta tuženika u brizi za svoju štićenicu.

Medu parničnim strankama nesporno je da je majka tužiteljice bila korisnik usluge tuženika i da je bila smještena kod tuženika (ustanove za skrb o starim i nemoćnim osobama) kao i tragičan štetni događaj (...), dok je sporna odgovornost tuženika za smrt majke tužiteljice, koja se svodi na pitanje je li tuženik brigu o smrtno stradaloj majci tužiteljice provodio s dužnom pažnjom (poštujući pravila struke) i na taj način mogao spriječiti da do štetnog događaja dođe.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je majka tužiteljice bila smještena kod tuženika na temelju Ugovora o međusobnim pravima i obvezama kojim je u čl. 1. ugovoreno obveza tuženika primiti na smještaj korisnicu P. L. i pružiti joj usluge smještaja, prehrane, usluge socijalnog rada i zdravstvene njege, pranja osobnog i posteljnog rublja, korištenje svih društvenih prostorija i uključivanje u aktivnosti Ustanove prema vlastitoj želji i interesima te druge usluge utvrđene Statutom Ustanove, programom rada, nomenklaturom i klasifikacijom usluga socijalne skrbi;

- da je majka tužiteljice je prvo bila smještena u stambeni dio, da bi nakon toga zbog pogoršanja zdravstvenog stanja bila smještena u stacionar, koji podrazumijeva pojačanu pažnju nad štićenikom na način da se svakodnevno brine o zdravlju takvog pacijenta, uzimanju lijekova, kupanju i sl.;

- da prema odredbama Pravilnika o mjerilima za razvrstavanje domova za starije i nemoćne osobe ("Narodne novine" broj 121/00, u daljnjem tekstu: Pravilnik) posebna skrb obuhvaća brigu o osobama smještenim u jedinicama pojačane njege (ovdje: stacionar) na način da im se osigura svakodnevna pomoć pri održavanju osobne higijene, uzimanju lijekova i sl.;

- da je tuženik je institucija otvorenog tipa u koji se smještaju samo duševno zdrave osobe bez zaraznih bolesti;

- da je majka tuženice imala problema s vidom, ali nije bila osoba lišena poslovne sposobnosti niti osoba koja bi zbog svog psihičkog stanja je zahtijevala poseban nadzor;

- da ... tužiteljice ima površinu od 1,42 m x 2,3 m, a visinu od 1,10 m, da se na njega ulazi kroz dijelom staklena vrata, da je s prednje strane sagrađen od punog zida i da je izveden kao loggia s tim da je 1,00 m zid, dok je preostalih 40 cm izvedeno na način da su između prednje strane balkona stavljene prečke širine 4 cm sa međusobnih razmakom od 17-20 cm te da navedena visina uobičajena visina ograde balkona;

- da je širina vrata sa dovratnikom je 94 cm te da vrata imaju bravu sa običnim ključem koja se nisu zaključavala te da se korisnici usluge tuženika slobodno kreću po domu i koriste balkon.

Polazeći od ovih utvrđenja nižestupanjski sudovi su pravilno odbili zahtjev tužiteljice zaključivši da u načinu na koji je tuženik provodio brigu nad svojom štićenicom nije bilo propusta koji bi vodili do odgovornosti za njenu smrt, pa time ni duševne boli koje je tužiteljica zbog smrti majke trpjela, a time ni za nematerijalnu štetu koju je zbog toga u ovoj parnici zahtijevala.

Na odgovornost tuženika u ovoj pravnoj stvari primjenjuju se opće pravilo o odgovornosti za štetu iz odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91. 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01, dalje: ZOO) koja se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08), po načelu presumirane ili dokazane krivnje. Prema navedenoj odredbi (čl. 154. st. 1. ZOO) krivnja štetnika se presumira. To znači da štetnik, ako se želi osloboditi odgovornosti, mora dokazati daje šteta nastala bez njegove krivnje (slučajno).

Krivnja štetnika postoji i onda kada je štetnik uzrokovao štetu nepažnjom (čl. 158. ZOO), a s obzirom na to da je tuženik u ovom slučaju osoba koja se profesionalno bavi djelatnošću skrbi nad starim i nemoćnim osobama, on je pri obavljanju toga posla bio dužan postupati prema pravilima struke i običajima (povećana pažnja, pažnja dobrog stručnjaka). Stoga je tuženik (a ne tužiteljica, kako to pogrešno navodi drugostupanjski sud) u ovoj parnici bio dužan dokazati da je brigu o majci tužiteljice u svemu provodio prema pravilima struke, odnosno da je šteta nastala unatoč takvoj skrbi nastala bez njegove krivnje (slučajno).

U konkretnom slučaju, kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud, iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tuženik bio odgovoran za smrt majke tužiteljice. Tragični događaj je mogao biti izbjegnut samo da ... bila zaključana i da su na prozorima bile postavljene rešetke ili da je uz majku tužiteljice 24 sata dnevno boravio djelatnik doma. Međutim, tuženik je institucija otvorenog tipa, pa takva njegova obveza nije ni postojala. Štoviše, to bi bilo u suprotnosti sa svrhom djelatnosti tuženika - da starije i nemoćne osobe primi na smještaj i skrb pružajući im mogućnost da normalno (dostojanstveno, sigurno, zaštićeno) nastave život - koliko god je to moguće u odnosu na njihovo zdravstveno stanje i dob moguće.

Kako je tuženik u ovoj parnici dokazao da se o majci tužiteljice, kao mentalno i psihički zdravoj osobi starije dobi s određenim zdravstvenim teškoćama, skrbio na način na koji to od njega zahtijevaju pravila struke, to i prema mišljenju ovoga suda do tragičnog događaja nije došlo zbog propusta dužne pažnje koji bi se tuženiku mogli pripisati u krivnju, već (nesretnim) slučajem (koji se nikome ne može pripisati u krivnju), pa zbog nedostajućeg elementa krivnje nije ni nastala njegova odgovornost za štetu.

Navodima revizije, koji se svode na tužiteljičino poimanje pojačane pažnje nad starijim osobama povjerenima na skrb ustanovama koje tu djelatnost obavljaju, pravilnost primjene materijalnog prava u nižestupanjskim odlukama nije dovedena u pitanje.

Slijedom svega izloženog je valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

Zagrebu, 10. veljače 2016.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.