Rev-1610/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1610/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. H. iz L., zastupane po punomoćniku A. J., odvjetniku iz Z., protiv tužene S. o. d.d. iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. rujna 1998. godine, br. Gž-7825/97-2, kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 26. ožujka 1997. godine, br. Pn- 5436/93., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Zagrebu od 3. rujna 1997. godine, br. Pn- 5436/93., u sjednici održanoj dana 26. studenoga 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u stavku I. izreke tuženiku je naloženo platiti tužiteljici iznos od 168.600,00 kn sa kamatama tekućim od 26. ožujka 1997. godine, do isplate, po kamatnoj stopi koju određuje Uredba o visini stope zatezne kamate, te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 9.774,59 kn sve u roku od 15 dana.

U stavku II. izreke tužiteljica je odbijena sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, a za iznos od 25.500,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja u toč. 1. izreke odbijena je žalba tužene protiv dijela gore navedene presude suda prvog stupnja pod st. 1. izreke kojim je naloženo tuženoj da plati tužiteljici naknadu štete preko iznos od 75.000,00 kn do iznosa od 168.000,00 kn (za iznos od 93.600,00 kn), te u odluci o parničnom trošku.

U stavku II. uvažena je žalba tužiteljice, pa je rješenje o ispravku prvostupanjske presude od 3. rujna 1997. godine, br. Pn-5436/93. preinačeno tako što je tuženici naloženo platiti tužiteljici na trošak parničnog postupka od 9.774,59 kn zatezne kamate tekuće od 26. ožujka 1997. godine do isplate po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate u roku od 15 dana.

U toč. III. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice protiv dijela gore navedene prvostupanjske presude iz st. II. izreke i za taj iznos presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja i to u dijelu u kojem je tužiteljica s tužbenim zahtjevom odbijena reviziju je izjavila tužiteljica pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predložila je da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači, tako što bi se u cijelosti udovoljilo postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice i tuženika obvezalo na naknadu cjelokupnog parničnog troška tužiteljici zajedno sa troškovima izjavljivanja revizije.

Protivna stranka na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizijskih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92. – dalje ZPP) sukladno čl. 386. ZPP, ovaj je revizijski sud utvrdio da nisu ostvareni kako istaknuti revizijski razlozi, tako niti onaj na kojega ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a koja je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja da je tužiteljica nastradala u prometnoj nezgodi dana 27. rujna 1993. godine, kada je zadobila višestruke povrede glave lica i nosa, te potkoljenice i stopala, kao i traumatski šok i psihički stres, a zbog čega je bila potpuno radno nesposobna četiri mjeseca.

Utvrđeno je da je tužiteljici zbog povrede nogu i lica, te nadalje zbog povrede čeljusti životna aktivnost smanjena za 50%. Utvrđeno je da je trpjela boli jakog intenziteta 8 dana za povrede nogu i lica, a 3 – 5 dana zbog povrede čeljusti, te srednje jakog intenziteta za povrede nogu 10 dana, a povrede lica 14 dana i manjeg intenziteta 1 mjesec gledano za svaku vrstu povreda ponaosob. Pretrpjela je i strah jakog intenziteta sa trajanjem od 2 – 3 dana, zatim sekundarni strah koji je trajao 5 dana, te srednji strah 14 dana i slabi još mjesec dana. Zaostalo je kod tužiteljice i naruženje većeg stupnja zbog jačeg deformiteta lijeve strane lica i devijacije nosa manjeg stupnja, te velikog šivanog ožiljka na ruci. Tužiteljici je zbog zadobivenih povreda bila potrebna tuđa pomoć u razdoblju od 2 mjeseca od po 6 sati dnevno. Slijedom takvih utvrđenja, a primjenom odredbe iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91 i 3/94 – dalje ZOO) primjerene su naknade dosuđene tužiteljici s naslova pretrpljenih fizičkih boli u iznosu od 15.000,00 kn, za strah 15.000,00 kn, za naruženje 15.000,00 kn, te s naslova duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznos od 120.000,00 kn. Zato je tužiteljica pravilno preko dosuđenih iznosa odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za ove vidove štete, ali i za zatraženu naknadu s naslova uništene odjeće. Pri dosuđivanju gore spomenutih iznosa novčane satisfakcije tužiteljici sud je vodio računa o dobi tužiteljice, o trajanju i intenzitetu pretrpljenih fizičkih boli i straha kao i o stupnju smanjenja životne aktivnosti, te stupnju naruženja. Prema tome, sud je vodio računa o svim onim aspektima na koje se posebno upire revizijom tužiteljice.

Tako svojom revizijom tužiteljica nije uspjela dovesti u sumnju odluku suda, pa je njezinu reviziju valjalo kao neosnovanu odbiti i u svemu odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 26. studenoga 2002.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.