Rev-648/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-648/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilija Čuljat, kao predsjednik vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, Katarine Buljan i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D.P. iz Z., kojega zastupa punomoćnik B.Š., odvjetnik u Z., protiv tuženice "C. o. " d.d. Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu od tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 12. srpnja 1994. godine, br. Gž-4919/94., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 10. ožujka 1994. godine, br. Pn-837/93., u sjednici održanoj dana 10. lipnja 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja D.P. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 10. ožujka 1994. godine, br. Pn-837/93. suđeno je:

"Tužena "C. o. " d.d. Z., dužna je tužitelju D.P. iz Z., isplatiti iznos od 32.860.000 HRd na ime naknade štete, sa zakonskim zeteznim kamatama po stopi koju određuje čl. 277. st. 1. ZOO, tekućim od dana donošenja presude, pa do isplate, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 4.236.600 HRD, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 38.345.600 HRD."

Presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 12. srpnja 1994. godine, br. Gž- 4919/94. suđeno je:

"Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pn-837/93. od 10. ožujka 1994. godine, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja preko iznosa od 26.860,00 kn do 32.860,00 kn (za 6.000,00 kn). Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtejv tužitelja.

Preinačuje se presuda prvog stupnja u izreci pod I. o zateznim kamatama, te sudi: Tuženica je dužna tužitelju na dosuđeni iznos od 32.860,00 kn platiti zatezne kamate tekuće od 11. ožujka 1994. godine do isplate, po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u roku od 15 dana."

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u visini od 38.545,60 kn i odluke o trošku reviziju je izjavio tužitelj zbog svih revizijskih razloga propisanih čl. 385. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. dalje ZPP) i predložio da sud reviziju prihvati i u pobijanom dijelu pobijane presude preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev, a tužitelju da dosudi i parnični trošak uključujući i trošak revizijske faze

postupka u iznosu od 1.386,00 kn.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je, pozivom na odredbu čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku na odgovor tuženici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženica nije odgovorila na izjavljenu reviziju tužitelja, niti se o istoj izjasnio Dražvni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nalazi da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim bitnim povredama ZPP, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o apsolutno bitnim ili relativno bitnim povredama odredaba parničnog postupka, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda u reviziji određeno i konkretno poziva.

Kako revident u ovoj pravnoj stvari ne upućuje navodima revizije na postojanje takvih bitnih povreda, to je ovaj sud ocijenio da se revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvario.

Revident neosnovano tvrdi da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zato ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj u štetnom događaju 19 - 20 siječnja 1993. godine, zadobio tjelesne povrede u vidu udarno krvnih podljeva glave, desno temporoparietalno, istegnuće paravertebralnih mišića vrata, udarno krvne podljeve i oguljotine oba koljena,

- da je zbog zadobijenih povreda tužitelj trpio fizičke boli jakog intenziteta u trajanju 5 dana, bolove srednjeg intenziteta u trajanju od 10 dana, dok su manji bolovi potrajali daljnjih 20 dana, a manji povremeni bolovi javljali su se kroz vrijeme od 6 tjedana,

- da je tužitelj pretrpio strah jačeg intenziteta koji je potrajao 1 - 2 dana, a do smirenja i regresije akutnih simptoma povređivanja i adaptacije na nastalo stanje s time da je tijekom liječenja postojao strah sekundarne naravi (briga za ishod liječenja i stanje zdravlja, te buduću opću i radnu socijalnu egzistenciju),

- da je kao posljedica zadobijenih tjelesnih povreda i nakon završetka liječenja ostalo trajno smanjenje životnih aktivnosti u opsegu koji iznosi 15% (povremeni manji bolovi posttraumatske galvobolje, vertiginozne smetnje i povremene omaglice),

- da je tužitelj u vrijeme povređivanja bio star 26 godina.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili da pravičnu novčanu naknadu štete s osnova fizičkih boli čini iznos od 9.000,00 kn, s osnova straha iznos od 7.000,00 kn i s osnova duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti čini iznos od 16.000,00 kn.

Ovo iz razloga što utvrđene visine naknade nematerijalne štete, a uzimajući u obzir vrstu i težinu pretrpljenih povreda, duljinu trajanja i intenzitet fizičkih boli te straha koje je tužitelj trpio zbog zadobijenih tjelesnih povreda, kao i opseg smanjenja životnih aktivnosti te pojavne oblike u kojima se smanjenje životne aktivnosti svakodnevno očituje, te godine tužiteljevog života, a s time i činjenicu da će tužitelj imati smanjenje životnih aktivnosti predvidivo još dugo vremena, predstavlja i po ocjeni ovog suda pravičnu novčanu naknadu utvrđenu uz uzimanje u obzir svih kriterija i mjerila propisanih čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94. i 7/96. - dalje ZOO).

Zbog navedenih razloga neosnovane su tvrdnje revidenta da su naknade nematerijalne štete utvrđene u iznosima koji da su niži od iznosa koji bi predstavljali pravičnu novčanu naknadu.

Pritom valja navesti da je ovaj sud imao u vidu i odredbu čl. 189. st. 2. ZOO, prema kojoj se naknada nematerijalne štete utvrđuje prema okolnostima kakve postojale u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja.

Zbog navedenih se razloga nije ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te je revizija tužitelja primjenom čl. 393. ZPP, odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 10. lipnja 1998.

Predsjednik vijeća:

Ilija Čuljat, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

(Štefica Klepac)