Rev-176/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 176/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja A. J. iz S., …, vlasnik obrta P., trgovina, ugostiteljstvo, usluge J. zastupanog po punomoćnici I. T. M., odvjetnici u Z., …, protiv tuženika P. i P. d.o.o. Z., …, zastupanog po punomoćniku B. H., odvjetniku u Z. odvjetničkom uredu D.. K. O. i B. H. u Z., …, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3250/10-2 od 23. lipnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3808/04 od 23. ožujka 2006., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-3808/04 od 17. ožujka 2010., u sjednici održanoj 3. rujna 2013.

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 3250/10-2 od 23. lipnja 2010. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obavezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos 214.972,70 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2004. pa do isplate, te mu nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 20.461,80 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda (st. I. izreke). Nadalje, tom drugostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu (st. II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod st. I. izreke reviziju je u smislu odredbe

. 1. i toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, čl. 382. st. 1. toč

91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koji zakon se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi sa čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11) podnio tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da revizijski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja i tužitelja obaveže na naknadu parničnog troška ili podredno da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije podnosio odgovor na reviziju.

Revizija tuženika nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. toga Zakona.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 392. a. st. 1. ZPP.

Suprotno revizijskim navodima tuženika, nižestupanjske presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima tih presuda navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

S obzirom da tuženik u reviziji iznosi ocjenu izvedenih dokaza te izvodi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova, za ukazati je na sljedeće:

Tvrdnje tuženika kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za vraćanje stečenog bez osnova, jer da se tuženik bez postojanja tražbine naplatio aktiviranjem zadužnica koje mu je izdao tužitelj i to za iznos 214.972,70 kn.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su sljedeće činjenice:

- da je tužitelj tuženiku u 2004. izdao dvije zadužnice i to jednu na iznos do 500.000,00 kn, a drugu na iznos do 100.000,00 kn,

- da se tuženik po jednoj od tih zadužnica naplatio kod poslovne banke tužitelja za iznos od 214.972,70 kn i to 28. travnja 2004., te

- da tuženik nije imao tražbinu prema tužitelju jer nije dokazao da bi pretrpio određenu štetu uslijed raskida ugovora o kupoprodaji nekretnine.

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo.

Prema odredbi čl. 183. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00 i 173/03 - dalje: OZ) dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine određenog vjerovnika zaplijene svi računi koje ima kod pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa te da se novac s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno isplaćuje vjerovniku. Takva isplata ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate.

Da bi naplata po zadužnici u smislu odredbe čl. 183. st. 1. OZ bila osnovana potrebno je dakle da postoji određena novčana tražbina vjerovnika. To između ostalog znači da mora biti određena visina takve novčane tražbine.

Kada u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao konkretnu visinu štete zbog raskida kupoprodajnog ugovora, on dakle nije dokazao da je imao određenu novčanu tražbinu za koju se imao pravo naplatiti po zadužnici koju mu je izdao tužitelj. Stoga pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženik naplatom po zadužnici tužitelja bez osnova stekao utuženi novčani iznos.

Prema odredbi čl. 210. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) ako je imovina neke osobe prešla u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u zakonu ili pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti stečeno.

Prema čl. 214. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nesavjestan od danja stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Kako je tuženik bez osnove stekao utuženi novčani iznos, pravilno su dakle nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 210. st. 1. i čl. 214. ZOO kada su ga obavezali da tužitelju isplati utuženi iznos od 214.972,70 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. travnja 2004. pa do isplate.

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena revizija tuženika, istu je temeljem odredbe čl. 393. ZPP, valjalo odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 3. rujna 2013.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.