I Kž-878/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-878/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana, kao predsjednika vijeća, te Petranović Milana, mr. Zmajević Branka, dr. Novoselec Petra i Potrebica Ante, kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B.D. zbog krivičnih djela pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZRH u svezi s čl. 19. st. 1. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 9. srpnja 1992. V-K-295/91-33, u sjednici održanoj 15. lipnja 1993. saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske mr. V.M.,.

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. B.D. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružni sud u Zagrebu oglasio je krivim opt. B.D. zbog dva krivična djela pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZRH u svezi s čl. 19. st. 1. OKZRH, pobliže opisanih u izreci te presude, te ga - nakon pojedinačno utvrđenih kazni zatvora, na temelju čl. 35. st. 1. KZRH u svezi s čl. 19. st. 1. OKZRH, primjenom čl. 42. i čl. 43. st. 1. toč. 1. OKZRH, u trajanju od dvije godine i šest mjeseci za svako djelo - primjenom čl. 48. st. 2. toč. 3. OKZRH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Na temelju čl. 50. st. 1. OKZRH optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 18. listopada 1991. godine do 9. srpnja 1992. godine.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. B.D. zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se preinači u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni, tako da ga se oglasi krivim za jedno krivično djelo pokušaja ubojstva na mah iz čl. 36. KZRH u svezi s čl. 19. st. 1. OKZRH i jedno krivično djelo teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 4. KZRH, te da se u svezi s tim osudi na blažu kaznu.

Javni tužitelj Hrvatske, vraćajući spise, prema čl. 370. st. 2. ZKP, stavio je prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

Žalba nije osnovana.

Nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Tu povredu optuženik obrazlaže tvrdnjom kako se u pobijanoj presudi netočno navodi, da je optuženik na glavnoj raspravi iznosio bitno drugačiju obranu od one koju je iznio u istrazi, čime se želi ukazati, da postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude i sadržine zapisnika o iskazu optuženika. Zatim se ističe, kako se u pobijanoj

presudi,

prilikom

odmjeravanja

kazne, nerazumljivo obrazlaže optuženikov odnos prema žrtvama svoje agresije, kao otegotna okolnost. Iz takvog sadržaja žalbe proizlazi zaključno tvrdnja, da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP.

Ovi prigovori nisu osnovani.

Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je u obrazloženju pobijane presude dao razumljive razloge, bez međusobnih proturječja, za sve činjenice koje su odlučne za donošenje pravilne odluke u ovom krivičnom predmetu, pri čemu se ističe, protivno žalbnom prigovoru, da optuženik na glavnoj raspravi od 13. siječnja 1992. godine (list 102/II i 103) doista nije spominjao da je uzeo pištolj i pucao, što je bitno drugačije od njegovog iskaza u istrazi 18. i 22. listopada 1991. godine (list 24 i 28/II), kada je jasno iskazao, kako je to točno navedeno i u pobijanoj presudi, da je u konfliktu s kćerkom pucao iz pištolja. Nadalje treba reći, da to što se u pobijanoj presudi, prilikom odmjeravanje kazne, ističe optuženikov odnos prema žrtvama, kao otegotna okolnost, nije postupovna povreda, već samo vrednovanje određene okolnosti na kojoj se, uz ostale okolnosti, temelji odluka o krivičnoj sankciji, o čemu će biti govora u okviru žalbene osnove zbog odluke o kazni.

Prema tome, pobijana presuda sadrži razumljive razloge o odlučnim činjenicama, pa stoga nije učinjena istaknuta bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. l. 376. st. 1. toč. 1. ZKP, na koje sud 11. ZKP, niti bilo koja druga postupovna povreda iz č

drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Nije u pravu optuženik kada pobija presudu suda prvog stupnja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalbenim navodima optuženik ne dovodi u sumnju utvrđenje suda prvog stupnja glede odlučnih činjenica, koje predstavljaju objektivni učin inkriminiranih krivičnih djela, niti u osnovi iznosi nešto novo što nije naveo u svojoj obrani, koju je dao na glavnoj raspravi i što sud prvog stupnja nije ocjenjivao, već na temelju subjektivne ocjene dokaznog materijala i ponavljanja obrane pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, glede subjektivne strane inkriminiranih krivičnih djela.

Nadalje, u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik u odnosu na oba djela konstantno polemizira s razlozima pobijane presude, pokušavajući na svoj način prikazati rezultate dokaznog postupka, sugerirajući zaključak, kako se u njegovom ponašanju, ako je krivično odgovoran, u odnosu na kćerku Š.B., stječu svi subjektivni i objektivni elementi krivičnog djela pokušaja ubojstva na mah iz čl. 36. KZRH u svezi s čl. 19. st. 1. OKZRH, a u odnosu na ženu B.A. svi subjektivni i objektivni elementi krivičnog djela teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 4. KZRH.

Suprotno iznesenim žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja je na temelju rezultata glavne rasprave izveo pravilan zaključak, da je optuženik počinio djela i da je krivično odgovoran za krivična djela za koja je oglašen krivim.

Za svoja činjenična utvrđenja, sud prvog stupnja naveo je razumljive razloge, koje kao pravilne i potpune u svemu prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, pri čemu je nesporno utvrđeno, da je u malom prostoru, hodniku obiteljske kuće, došlo do kratke prepirke između optuženika i oštećenice, njegove kćerke Š.B.. Dok se žalbom nastoji prikazati, da je za tu prepirku kriva ošt. Š.B., kaja je uvrijedila i udarila optuženika, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio, da je optuženik bio taj koji je, prigovarajući radovima u kući, inicirao i prepirku s ošt. Š.B., a zatim nezadovoljan njezinim odgovorom pucao iz neposredne blizine najprije u nju, a zatim i u ošt. B.A., svoju ženu, koja se prepriječila između njih. Naime, sam optuženik je iskazao (list 23/II i 24), da je on prigovorio majstorima na izvođenju radova, što su oni prenijeli ošt. Š.B., koja je reagirala tako, da je rekla majstorima da ga puste na miru, jer da on uvijek nešto priča i da je najbolje da ide u potkrovlje gdje stanuje i kad je nakon takvog odgovora ošt. Š.B. htjela otići, optuženik je ustvrdio, da ju je on htio zadržati, tako da ju je primio za rame, na što se ona trgnula i udarila ga, pa je on iz džepa izvadio pištolj i pucao. Zna također da je uslijedilo i "komešanje" između njega ošt. Š.B. i ošt. B.A., da su pali na zemlju i da su mu uzeli pištolj. Iz iskaza ošt. Š.B. i B.A., saslušanih kao svjedoka i svjedoka H.M. i S.D., koji su izvodili radove i prisustvovali sukobu optuženika s oštećenicom, jasno proizlazi, da je optuženik prigovarao radovima, da je zbog toga u hodniku obiteljske kuće došlo do kratke prepirke, u kojoj je optuženik uhvatio ošt. Š.B., svoju kćer, za vrat, a kad ga je ona odgurnula, izvadio je pištolj i pucao iz neposredne blizine u nju i ošt. B.A., svoju ženu, koja se u međuvremenu popriječila između njih. Takvi iskazi oštećenica i saslušanih svjedoka potkrijepljeni su materijalnim tragovima, balističkim i sudsko-medicinskim vještačenjem. Prema nalazu balističkog Č.D. proizlazi, da je optuženik pucao iz pištolja, koji je usprkos tehničke vještaka dipl. ing.

neispravnosti funkcionirao, s napomenom, da bi u slučaju ispaljivanja većeg broja metaka došlo do raspada mehanizma oružja, a u ovom slučaju, zbog takve neispravnosti, došlo je do zaglavljivanja čahure između ležišta metka i cijevi. Dodao je još, da su usta cijevi pištolja bila sasvim blizu (do 10 cm) od leđa ošt. Š.B., što je u skladu s nalazom i mišljenjem sudsko- medicinskog vještaka prof. dr. Z.D., prema kojem je ošt. Š.B. zadobila prostrijelnu ozljedu

,

gornje desne strane prsnog koša, s napomenom, da je ulazna strijelna rana na leđima odnosno da je prostrijelna ozljeda išla od natrag prema naprijed i najvjerojatnije vodoravno. Osim tih povreda ošt. Š.B. zadobila je i oguljotine kože na glavi, koje su mogle nastati udarcima tupotvrdog predmeta tangencionalnim djelovanjem. Prema nalazu sudsko-

, kojom

medicinskog vještaka, ošt. B.A. zadobila je jednu ustrijelnu ranu u desnu stranu leđa je bilo napuknuto treće rebro i otvorena prsna šupljina s ulaskom zraka, te jednu prostrijelnu ozljedu baze petog prsta lijeve šake, s prijelomom kostiju, pri čemu se ne može sa sigurnošću utvrditi, gdje je bila ulazna rana.

Iz navedenog slijedi, da optuženik očito nije bio napadnut, zlostavljan, niti vrijeđan od strane oštećenica, svoje kćerke i žene, pa protivno žalbenim navodima, nema ni govora o jakoj razdraženosti na strani optuženika izazvanoj od oštećenica, već suprotno tome, u ovom slučaju i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, radi se samo o krivičnim djelima izvršenim u stanju bitno smanjene uračunljivosti, uvjetovane redukcijom upravljanja vlastitim postupcima u konfliktnoj situaciji, zbog atrofičnih promjena u pojedinim moždanim regijama, kako je to pravilno utvrdio sud prvog stupnja, na temelju nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka dr. G.M..

Iz izloženog proizlazi, protivno žalbenom prigovoru, da je optuženik inicirao prepirku i svađu s ošt. Š.B., da je ta prepirka i svađa prerasla u fizički obračun, u koji se umiješala i ošt. B.A., te da je optuženik na malom prostoru, u hodniku obiteljske kuće, koristeći pištolj, koji je imao kod sebe, odlučio lišiti života obje oštećenice, svoju kćer i ženu, u čemu nije uspio zbog fizičkog otpora oštećenica, osobito ošt. B.A., njegove žene, koja mu je uspjela oduzeti pištolj.

Kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da se u djelatnostima optuženika stječu sva bitna obilježja krivičnih djela pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZRH u svezi s čl. 19. st. 1. OKZRH, to je ispravno postupio kad je optuženika oglasio krivim upravo za ta djela. Stoga nije na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon.

Nije u pravu optuženik kad se žali zbog odluke o kazni.

Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je u smislu čl. 41. OKZRH cijenio sve okolnosti koje utječu na kaznu, a u žalbi se ne ukazuje na nove okolnosti koje sud prvog stupnja nije cijenio i koje bi bile od utjecaja na visinu kazne. Pri tome je maksimalno uzeo u obzir značaj olakotnih okolnosti, pobliže navedenih u pobijanoj presudi, te je optuženiku, primjenom odredaba o ublažavanju kazne, nakon pravilno utvrđenih pojedinačnih kazni za oba djela, pravilno odmjerio i jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, koja u svemu odgovara težini počinjenih krivičnih djela i ličnosti optuženika. Prema tome, ne postoje nikakvi razlozi, koji bi opravdavali blaže odmjeravanje kazne, niti bi se blažom kaznom postigle zakonske svrhe kažnjavanja (čl. 5. st. 2. i čl. 33. OKZRH).

S obzirom na izloženo, ne postoje razlozi iz kojih se pobija presuda suda prvog stupnja, kao ni povrede zakona iz čl. 376. st. 1. ZKP, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, pa je trebalo, na temelju čl. 384. ZKP, žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu, 15. lipnja 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Gudelj Milan v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

U zamjeni voditelja daktilobiroa:

(Štefica Klepac)