I Kž-361/2000-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-361/00-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Neve Šibl i Senke Klarić-Baranović, kao članova vijeća i tajnice u vijeću - sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. S. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. ožujka 2000. godine broj K-9/00, u sjednici održanoj 4. listopada 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božicu Cvjetko,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženika kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Uvodno citiranom presudom Županijskog suda u Zagrebu, oglašen je krivim opt. R. S. zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ i dr., činjenično i pravno pobliže opisanih u izreci pobijane presude, pa mu je na temelju istih zakonskih propisa uz primjenu čl. 57. te u svezi s čl. 60. st. 1. KZ izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 5. 12. 1999. do 14. 3. 2000. godine.

Temeljem čl. 82. KZ na ime imovinske koristi optuženik je dužan platiti iznos od 1.041,00 kn. Temeljem čl. 132. ZKP oštećenoj V. Š. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 670,00 kn, dok je s preostalim dijelom zahtjeva upućena na parnicu.

Temeljem čl. 122. st. 4. i čl. 124. ZKP optuženik je u cijelosti oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 6. ZKP, kao i plaćanja nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik, po svom branitelju, zbog bitne povrede odredaba ZKP (čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP), zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv presude žali se i državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se ista preinači na način da se optuženiku bez primjene ublažavajućih propisa izrekne primjerena kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske svojim dopisom od 7. srpnja 2000. godine br. DOKŽ-891/00 izrazio je mišljenje da žalbu optuženika treba odbiti kao neosnovanu, dok žalbu državnog odvjetnika treba prihvatiti i optuženiku izreću strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

Žalbe nisu osnovane.

O žalbi optuženika zbog apsolutno bitne povrede odredaba ZKP.

Žalitelj u svojoj žalbi ističe da je sud prvog stupnja počinio apsolutnu bitnu povredu odredaba ZKP iz čl. 367. st. 1.toč. 11., jer nije prihvatio tezu obrane da se u odnosu na kaznena djela pod toč. 1. i 2. optužnice radi o jednom produljenom kaznenom djelu, a to neprihvaćanje nije obrazložio, pa presuda nema razloge o odlučnim činjenicama.

Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kako u povodu žalbe, tako i po službenoj dužnosti, ovaj Vrhovni sud nije našao da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba ZKP-a iz čl. 367. st. 1. toč. 11., kao niti povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 379. st. 1. ZKP.

Naime, točkama 1. i 2. optuženice, optuženiku su stavljena na teret dva kaznena djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ u svezi s čl. 60. KZ, što znači da je optuženik optužnicom koja je stupila na pravnu snagu terećen za učin kaznenih djela razbojništva u realnom stjecaju, a kako ista kvalifikacija tijekom postupka ničim nije osporena, to je sud pravilno prihvatio u cijelosti činjenični supstrat dispozitiva optužnice kao i pravnu kvalifikaciju djela, dakle nije osnovano prihvatio pravnu konstrukciju produljenog kaznenog djela, o čemu će biti više riječi u nastavku ove odluke.

O žalbi optuženika zbog povrede kaznenog zakona.

U svezi ovog žalbenog osnova, ovaj sud je utvrdio da se žalitelj u stvari žali zbog povrede zakona predviđene čl. 368. st. 1. toč. 4., a ne toč. 3. ZKP, kako je to u žalbi navedeno. Naime, žalitelj smatra, a vezano na prethodni žalbeni osnov bitne povrede odredaba ZKP, da je sud u odnosu na točku 1. i 2. optužnice trebao primijeniti čl. 61. KZ, što znači okvalificirati ova djela kao jedno produljeno kazneno djelo, s obzirom da kod istih postoji jedinstvo namjere, istovrsnost djela, njihova vremenska povezanost, te način počinjenja.

Međutim, prema stajalištu ovog Vrhovnog suda, a kako to žalitelj i sam navodi, u konkretnom slučaju radi se o složenim kaznenim djelima koja se sastoje od prinude i krađe. To znači da predmetno kazneno djelo sadrži u sebi dva zaštićena pravna dobra, a to su tjelesni integritet neke osobe i imovina. Kako u konkretnom slučaju ne postoji identitet osoba čiji je tjelesni integritet bio ugrožen radnjama optuženika, to se nikako ne može raditi o produljenom kaznenom djelu, jer pravna praksa i teorija drže da se kod kaznenih djela kod kojih se radi o zaštiti dobara čisto osobne prirode, produljeno kazneno djelo može postojati samo ako je u pitanju višestruki napad na istu osobu kao nositelja takovog dobra, što kod predmetnih kaznenih djela nije slučaj jer je povrijeđen tjelesni integritet dviju različitih osoba.

Stoga, u konkretnom slučaju nije počinjena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, te je i prema ocjeni ovog Vrhovnog suda pravilno sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 60. KZ.

O žalbi optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelj u svojoj žalbi navodi da se u odnosu na točku 3. i 4. izreke pobijane presude, ista zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju jer ne postoje sigurni dokazi u pravcu utvrđenja suda prvog stupnja da je upravo optuženik osoba koja je počinitelj navedenih kaznenih djela.

Suprotno tvrdnjama podnesene žalbe, ovaj Vrhovni sud je nakon uvida u spis predmeta utvrdio da je sud prvog stupnja na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka izveo pravilan zaključak da je optuženik počinio kaznena djela opisana pod toč. 3. i 4. pobijane presude, za koja je utvrđenja naveo razumljive razloge koje u svemu prihvaća i ovaj sud.

Naime, u odnosu na točku 3. pobijane presude sud prvog stupnja zaključke o kaznenoj odgovornosti optuženika bazira prvenstveno na činjenici da je ošt. P. Z. prepoznala optuženika kao počinitelja ovog kaznenog djela s time da je decidirano izjavila, da ga je prepoznala odmah po ulasku u njezinu prodavaonicu kao počinitelja koji je već ranije na isti način otuđio novac iz tog dućana, a koji je događaj obuhvaćen izrekom točke 1. pobijane presude, čiji učin je optuženik u cijelosti priznao. Nije u pravu žalitelj kada smatra da je sjećanje ove svjedokinje izblijedilo s obzirom na protek vremena od prvog događaja, jer je logično i životno da ovakovi ekscesni izgredi nisu svakodnevni, te kada se dogode, mogu se vrlo dugo održati u pamćenju čovjeka.

Navode ove svjedokinje potvrdio je i njezin poslodavac koji je iskazao da mu je oštećena odmah po dolasku u dućan rekla da je djela počinila ista osoba koja je iz njega otuđila novac i prvi puta.

Uz ove okolnosti, kao i činjenicu da je poslodavac optuženika opovrgao njegove navode koji su se odnosili na smišljeni "alibi" da se kritične zgode nalazio na svom radnom mjestu, smatramo da je sud prvog stupnja u potpunosti i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice relevantne za odlučivanje o kaznenoj odgovornosti optuženika za učin predmetnog kaznenog djela opisanog pod točkom 3. izreke pobijane presude.

Isto tako, nedvojbeno je utvrđeno da je optuženik počinio i kazneno djelo opisano pod točkom 4. izreke presude, jer je svjedokinja oštećena S. T. sa sigurnošću, a nakon što je opisala izgled i tjelesnu građu osobe koja je počinila predmetno kazneno djelo, istu prepoznala u osobi optuženika R. S..

Prema tome, ovaj Vrhovni sud smatra da je sud prvog stupnja na pravilan i potpun način tijekom dokaznog postupka utvrdio sve relevantne činjenice odlučne za zaključivanje o kaznenoj odgovornosti optuženika u pogledu učina kaznenih djela činjenično i pravno pobliže opisanih u izreci pobijane presude, te potpuno i valjano obrazložio sve razloge za donošenje presude kojom se optuženik oglašava krivim.

O žalbama državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kaznenoj sankciji.

Suprotno tvrdnjama podnesenih žalbi, ovaj Vrhovni sud smatra da je pravilno sud prvog stupnja vrednovao sve okolnosti koje se tiču ličnosti optuženika, kao i težinu počinjenih kaznenih djela, imajući pri tom u vidu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima su djela počinjena, te obiteljske i osobne prilike optuženika, prvenstveno njegovo dosadašnje ponašanje, odnosno usklađenost njegovih postupaka s zakonskim propisima.

Naime, pravilno sud prvog stupnja cijeni da je činjenica iskrenog priznanja optuženika kaznenih djela pod točkom 1. i 2. izreke pobijane presude, te njegova dosadašnja neosuđivanost, takove kvalitete da opravdava primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 57. KZ, dok činjenica da je počinio četiri teška kaznena djela protiv imovine u kratkom vremenskom razdoblju, kao i značajan porast ovakovih kaznenih djela protiv imovine, upućuju na povećanu društvenu opasnost optuženika kao počinitelja predmetnih kaznenih djela.

Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio pojedinačne kazne zatvora, te izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine koja će i prema ocjeni ovoga suda u cijelosti postići svrhu kažnjavanja, kako u smislu specijalne, tako i u smislu generalne prevencije.

Slijedom izloženog, a kako se navodima podnesenih žalbi prednja utvrđenja ne dovode s uspjehom u sumnju, trebalo je na temelju čl. 384. st. 1. ZKP riješiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 4. listopada 2000. godine,

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.