I Kž-602/2008-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 602/08-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Marijana Svedrovića, Hajrije Novoselec, mr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća i sudske savjetnice Vlaste Patrčević, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. D. B., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli od 14. ožujka 2008. godine, broj: K-67/07, u sjednici održanoj dana 19. studenog 2008. godine, u prisutnosti branitelja opt. B. D., P. J., odvjetnika iz P., te zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe opt. D. B. i državnog odvjetnika kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. D. B. i opt. V. M. proglašeni su krivima i to: opt. D. B., zbog jednog produljenog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u vezi čl. 41. ZIDKZ-a, činjenično i pravno opisanog u toč. 1) i 2) izreke pobijane presude, a opt. V. M., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u vezi čl. 41. ZIDKZ-a, činjenično i pravno opisanog u toč. 3) izreke pobijane presude, pa su oba optuženika, na temelju istih zakonskih propisa, osuđeni i to: opt. D. B., na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, u koju kaznu mu je, po čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 25. rujna 2007. godine – pa nadalje, a po čl. 76. KZ-a, opt. D. B. izrečena je sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti, dok mu je po čl. 173. st. 7. KZ-a oduzeta sva opojna droga navedena u toč. 2) izreke pobijane presude; opt. V. M., na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju kaznu mu je, po čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 14. rujna 2007. godine – pa nadalje, a po čl. 76. KZ-a, opt. V. M. izrečena je sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti, dok mu je po čl. 173. st. 7. KZ-a oduzeto 1000,97 grama opojne droge heroin.

I Kž 602/08-7

Po čl. 122. st. 1. ZKP, opt. D. B. naloženo je plaćanje troškova kaznenog postupka i to: psihijatrijskog vještačenja, u iznosu od 3.635,80 kn, troškova foto dokumentacije u iznosu od 383,04 kn, ½ troškova telekomunikacijskog vještačenja u iznosu od 5.440,00 kn, ½ troškova usmenog iznošenja nalaza i mišljenja vještaka za telekomunikacije – u visini koja će naknadno biti određena posebnim rješenjem, te plaćanjem paušalnog iznosa od 5.000,00 kn. Po čl. 122. st. 4. ZKP, opt. V. M. u cijelosti je oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka.

Istom presudom, po čl. 354. toč. 3) ZKP, opt. B. D., oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a u vezi čl. 41. ZIDKZ-a, činjenično i pravno opisanog u oslobađajućem dijelu pobijane presude.

Po čl. 123. st. 1. ZKP, troškovi kaznenog postupka, u odnosu na opt. B. D. i oslobađajući dio pobijane presude, pali su na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude žalbe su podnijeli: opt. D. B., po braniteljici L. Š., odvjetnici iz P., zbog svih osnova radi kojih se presuda može pobijati (čl. 366. ZKP), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu preinači na način da opt. D. B. oslobodi od optužbe, ili pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje; opt. D. B. – osobno, bez navođenja osnova žalbe, s prijedlogom da se pobijana presuda „proglasi nevažećom“; državni odvjetnik, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja – u pogledu oslobađajućeg dijela pobijane presude (u odnosu na opt. B. D.), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu, u njenom oslobađajućem dijelu, ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je opt. B. D., po branitelju P. J., odvjetniku iz P., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, odbije žalbu državnog odvjetnika kao neosnovanu i potvrdi oslobađajući dio pobijane presude. Ujedno je i stavljen prijedlog da se branitelja izvijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

Po čl. 373. st. 1. ZKP, predmet je proslijeđen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici vijeća uredno je izviješćen branitelj opt. B. D., P. J., odvjetnik iz P., koji je na sjednicu vijeća i pristupio, a sjednici vijeća prisustvovala je i zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinka Orlić.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu opt. D. B.

Prije svega, Vrhovni sud ističe da je žalbu opt. D. B. podnesenu po braniteljici L. Š., odvjetnici iz P. i žalbu opt. D. B. podnesenu osobno, tretirao kao jedinstvenu žalbu podnesenu u korist opt. D. B..

I Kž 602/08-7

Iako žalitelj u žalbi ističe da se žali zbog svih osnova radi kojih se presuda može pobijati (čl. 366. ZKP), iz obrazloženja žalbe proizlazi da se žalitelj žali samo zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP, tj. da se pobijana presuda temelji na dokazu iz čl. 9. st. 2. ZKP (nezakonitom dokazu), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, te odluke o troškovima kaznenog postupka.

Nije u pravu žalitelj kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba iz čl. 367. st. 2. ZKP – jer je presudu utemeljio na dokazu pribavljenom na nezakoniti način. Prema žalitelju, opojna droga heroin (1000,97 grama) pronađena je u vozilu opt. V. M. pretragom vozila bez naloga za pretragu, a ne pregledom vozila ili „dobrovoljnom predajom“ samog opt. V. M., kako to utvrđuje prvostupanjski sud.

Suprotno takvim navodima žalitelja, iz obrane opt. V. M. nedvojbeno proizlazi da je droga stavljena ispod sjedala suvozača, da je vozilu prišao djelatnik policije i vizualnim pregledom vozila uočio „predmet u čarapi“, da mu je opt. M. predao taj „predmet u čarapi“, a djelatnik policije isti stavio u prostor motocikla i zapovjedio mu da ga sa svojim vozilom prati u policijsku postaju.

Iz takvog opisa pronalaska droge, po ničemu se ne može zaključiti da je djelatnik policije vršio pretragu vozila u smislu čl. 213. st. 1. ZKP. Konačno, kod takvog iskaza opt. V. M. ostao je i u istražnom postupku. To što opt. D. B. iskaz opt. V. M. o „dobrovoljnoj predaji“ heroina smatra „smiješnim“, i to što opt. D. B. smatra da „…dragovoljna predaja droge policiji, te potpisivanje potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, tj. te iste opojne droge… znači samo to da je opt. V. M., nakon toga, postupao u dogovoru sa policijom…“ – samo su indiciji da i sam opt. D. B. ne spori način pronalaska opojne droge, no druga je stvar što on dovodi u pitanje istinitost cjelokupnog iskazivanja opt. V. M. pred redarstvenim vlastima.

Zbog iznesenog, na temelju obrane opt. V. M., iskaza svjedoka G. P. – djelatnika policije kojem je predana opojna droga, uvida u potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta tj. oduzete droge, te kritičnije ocjene sadržaja telefonskih razgovora između opt. D. B. i opt. V. M. („…on prekapa po autu…“), Vrhovni sud prihvaća razloge prvostupanjskog suda o tome da je opojna droga pronađena na način kako to iskazuje opt. V. M., a ne kako to „sumnja“ opt. D. B..

Isto tako, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer: nije dokazano da bi opt. D. B. od nepoznate osobe (pa niti opt. B. D.) kupio oko 1 kg opojne droge heroin; okolnost da je opt. D. B. čitavo vrijeme (čak i u vrijeme kada je bio na izdržavanju kazne zatvora) bio „pod tajnim mjerama“ – a ništa mu nije pronađeno, prema žalitelju, ukazuje da on (opt. D. B.) nije počinio kazneno djelo zbog kojeg je proglašen krivim; prvostupanjski sud nije utvrdio (niti dao razloge o tome u obrazloženju pobijane presude) da je on (opt. D. B.) postigao sa bilo kime dogovor o količini i cijeni opojne droge zbog koje se tereti; prvostupanjski sud nekritički ocjenjuje iskaz opt. V. M. u pogledu većeg broja okolnosti: npr. o tome da li opt. V. M. zna ili ne zna koju količinu droge je prenosio; iz sadržaja telefonskog razgovora jasno je da opt. D. B. nema saznanja o kojoj količini droge se radi; predaja droge na parkiralištu nije se odvijala po „uputama“ koje je navodno opt. D. B. dao V. M.; žalitelju je krajnje neživotno da bi NN-osoba (pa bio to i opt. B. D.) drugoj NN-osobi (pa bio to i opt. V. M.) predavala opojnu drugo vrijednu 400.000,00

I Kž 602/08-7

kn; postupanje opt. D. B. nakon uhićenja opt. V. M. pokazuje da opt. D. B. „nema nikakve veze sa 1 kg opojne droge heroin“; i na kraju: iskaz opt. V. M., pred redarstvenim vlastima, je tako „općenit i površan“, da ta okolnost“, kao i okolnost da je opt. V. M. takav iskaz dao tek 24 sata nakon privođenja, prema žalitelju, ukazuje da je opt. V. M., postigao dogovor sa policijom da njega bezrazložno tereti…, a sve iz razloga da se opravda ogromna količina novca poreznih obveznika utrošena na provođenje tajnih mjera nadzora i snimanje telefonskih razgovora – koji nisu pokazali nikakve rezultate…“.

Suprotno takvim tvrdnjama žalitelja prvostupanjski sud nije pogrešno utvrdio činjenično stanje već je na temelju izvedenih dokaza pravilno zaključio da je opt. D. B., dana 13. rujna 2007. godine, od NN-osobe kupio 1000,97 grama opojne droge heroin, a za preuzimanje te opojne droge od NN-osobe, angažirao je opt. V. M., koji je tu opojnu drogu preuzeo 14. rujna 2007. godine, i na putu prema P., zatečen je sa opojnom drogom od strane djelatnika policije.

Takvo činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno utvrdio, prije svega, na temelju iskaza (obrane) opt. V. M. i na temelju okolnosti da je opojna droga (1000,97 grama heroina) i pronađena kod opt. V. M..

Radi se o utvrđenju tako važnih činjenica koje imaju odlučnu važnost za ocjenu cjelokupnog činjeničnog stanja u ovom kaznenom predmetu, a sve ostalo, samo po sebi, može predstavljati samo kontrolne činjenice (dokaze – indicije) koje podupiru temeljno utvrđenje odlučnih činjenica kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a, pobliže opisanog u toč. 1) izreke pobijane presude.

Prvostupanjski sud s razlogom nije prihvatio obranu opt. D. B. jer: opt. D. B. u cijelosti tereti opt. V. M., a obranu opt. V. M. potvrđuje čitav niz kontrolnih činjenica: opt. D. B. i opt. V. M. upoznali su se u Zatvoru u G., po izlasku iz zatvora, povremeno su se viđali i obojica su znali da su konzumenti opojne droge; iz sažetaka prijepisa sadržaja telefonskih ćenju i snimanju opt. D. B., na temelju naloga istražnog suca razgovora, izvješća o pra

županijskog suda, nedvojbeno proizlazi da je opt. D. B. za prenošenje droge, preuzete od NN- osobe, na parkiralištu u V. G., angažirao opt. V. M., a iz istih prijepisa sadržaja telefonskih razgovora, također nedvojbeno proizlazi, da opt. D. B. vrlo brižno provjerava da li je opt. V. M. krenuo na put, panično ponašanje opt. V. M., kada je zaustavljen od djelatnika policije, i propitivanje opt. D. B. „…što da radi?“, upute koje je opt. D. B. davao opt. V. M. u tom trenutku („…da bježi… da šuti i da kaže da je droga za njega“), te konačno, angažman koji je opt. D. B. poduzimao oko traženja odvjetnika za opt. V. M. – u svojem zajedništvu nedvojbeno potvrđuju obranu opt. V. M. o kakvoj vrsti aranžmana se radi između ove dvojice optuženika.

Navodi žalitelja da nije dokazano od koga je opt. D. B. kupio opojnu drogu ne upućuju na nešto što prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio. Pa prvostupanjski sud je i utvrdio da je opt. D. B. kupio opojnu drogu od NN-osobe. Zahtjev žalitelja o nekakvom „dogovoru o cijeni i količini“, koju bi trebali postići kupac i prodavatelj prilikom kupoprodaje opojne droge, sasvim je neuobičajen za tu vrstu ilegalnog posla, a za razliku od žalitelja, ono što žalitelj smatra „pravim motivom“ zbog kojeg opt. V. M. tereti opt. D. B. (da se opravdaju financijska sredstva za „bezrazložno“ provođenje tajnih mjera iz čl. 180. ZKP, te da opt. V. M. izbori bolju „procesnu poziciju“ što se u konačnici i dogodilo), Vrhovni sud smatra da je pravi motiv

I Kž 602/08-7

obrane opt. V. M. taj što je on zatečen od djelatnika policije sa 1 kg opojne droge heroin, i što on (opt. V. M.), kao dugogodišnji ovisnik, jako dobro zna kakve to posljedice za njega ima. Sve drugo predstavlja „interpretaciju“ dokaza od strane opt. D. B., koju prvostupanjski sud s razlogom nije prihvatio, već je pravilno utvrdio činjenično stanje, za sva svoja utvrđenja iznio je valjane razloge u obrazloženju pobijane presude, koje razloge prihvaća i Vrhovni sud, te na te iste razloge upućuje žalitelja.

U pogledu činjenica koje se odnose na radnju produljenog kaznenog djela iz toč. 2) izreke pobijane presude, nema nikakve dvojbe da su razne vrste opojnih droga (navedene u toč. 2) izreke pobijane presude) bile namijenjene za daljnju prodaju, i da ih je opt. D. B. posjedovao radi prodaje, a u smislu odredbe čl. 173. st. 2. KZ-a.

Tvrdnje žalitelja, da ta količina opojne droge nije mogla ući u produljeno kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a, jer prema žalitelju, radi se o osnovnom kaznenom djelu iz čl. 173. st. 1. KZ-a, tj. posjedovanju opojne droge radi vlastite uporabe, nisu prihvatljive za Vrhovni sud, jer je prvostupanjski sud, na temelju većeg broja okolnosti (pakiranje te droge, pronalaska vage za precizno mjerenje, sadržaja telefonskih razgovora između opt. D. B. i potencijalnih kupaca – M. B., T. R., R. Š., A. Z.…) pravilno zaključio da se radi o posjedovanju opojne droge radi daljnje prodaje, a za sva svoja utvrđenja prvostupanjski sud dao je valjane razloge (na str. 22. pobijane presude), koje razloge prihvaća i Vrhovni sud, te na iste također upućuje žalitelja.

Isto tako, nije u pravu žalitelj kada u žalbi (podnesenoj osobno) ističe da je opt. D. B. osuđen na prestrogu kaznu.

Suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je opt. D. B. osudio na adekvatnu kaznu zatvora: opt. D. B. specijalni je povratnik, u vrlo kratkom vremenskom razdoblju nakon izdržane kazne zatvora i puštanja na uvjetni otpust, za istovrsno kazneno djelo, opt. D. B. upušta se u počinjenje još težeg kaznenog djela, radi se o većoj količini opojne droge heroin (1000,97 grama) kojom se objektivno može ugroziti zdravlje velikoj broja ljudi – što sve u svojem zajedništvu očigledno ukazuje da opt. D. B. ne prihvaća društveni prijekor zbog obavljanja kriminalnom djelatnošću kojom ugrožava zdravlje velikog broja ljudi, zbog čega i prema mišljenju Vrhovnog suda, kaznom zatvora u trajanju od devet godina ostvarit će se sve svrhe kažnjavanja iz čl. 50. KZ-a, kako to obrazlaže u obrazloženju pobijane presude i prvostupanjski sud, i na koje razloge se također upućuje žalitelj.

Odluka o troškovima kaznenog postupka utemeljena je na zakonu, prvostupanjski sud dao je valjane razloge za njenu primjenu, a u slučaju da se promjene financijske okolnosti opt. D. B., prvostupanjski sud uvijek može posebnim rješenjem odlučiti o obvezi snašanja troškova kaznenog postupka na određeni način.

Na žalbu državnog odvjetnika

(oslobađajući dio pobijane presude)

Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

I Kž 602/08-7

Prema državnom odvjetniku, okolnost da prvostupanjski sud ne vjeruje opt. D. B. u pogledu vrste predmeta kojeg je „prenosio“ opt. V. M. (drogu ili dio za automobil), tada prvostupanjski sud, prema državnom odvjetniku, ne bi trebao vjerovati niti opt. B. D. da se on bavi „samo“ prodajom rabljenih vozila. Isto tako, prvostupanjski sud je, prema državnom odvjetniku, zanemario da opt. B. D. posjeduje veću imovinu u BiH – i da mu zbog toga nije nužno baviti se prodajom starih vozila. Isto tako, iz telefonskog razgovora kojeg su vodili opt. D. B. i opt. B. D. „može se zaključiti da je opt. B. D. poznato da je uhićen čovjek kojem je on (opt. B. D.) prodao opojnu drogu“, dok okolnost da u pretrazi stana opt. B. D. nije pronađena kartica za telefonski broj: 091/9173751 – još uvijek ne znači da se opt. B. D. te kratice nije na vrijeme „riješio“, kao što i opis opt. B. D. od strane opt. V. M. ovisi prije svega od „moći zapažanja određene osobe“, pa se takav opis ne može samo tako „otkloniti“.

Suprotno takvim navodima državnog odvjetnika, i Vrhovni sud je mišljenja da nije dokazano da bi opt. B. D. počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a, počinjenog na način opisan u izreci oslobađajućeg dijela pobijane presude.

Naime, u pretrazi stana opt. B. D. nije pronađeno bilo što, a što bi opt. B. D. dovelo u vezu sa opojnim drogama. Isto tako, DKT-pretragom, kao i DNK-pretragom utvrđeno je da opt. B. D. nije bio u doticaju s drogom koja je pronađena kod opt. V. M. (1000,97 grama heroina). Analizom sadržaja telefonskih razgovora između opt. D. B. i opt. B. D. može se zaključiti da je opt. D. B. izrazio svoje strahovanje opt. B. D. o tome što se „događa M.…“ – i to je sve.

Prema tome, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da zbog okolnosti što je utvrđeno (iz izvješća o provedbi mjere tajnog praćenja i tehničkog snimanja) da su se opt. D. B. i opt. B. D. našli 8. svibnja 2000. godine – dakle, četiri mjeseca prije inkriminiranog razdoblja, na parkiralištu u V. G. i da su tom prilikom razmijenili vrećice nepoznatog sadržaja, kao i što je utvrđeno da su opt. D. B. i opt. B. D. telefonski razgovarali i prije i poslije uhićenja opt. V. M.

– to još uvijek ne znači da je dokazano izvan razumne sumnje da je opt. B. D. od 10. do 14. rujna 2007. godine u V. G. prodao opt. D. B. 1000,97 grama opojne droge heroin, i tu drogu 14. rujna 2007. godine predao opt. V. M. – kako se to tvrdi u optužnom aktu.

Isto tako, prvostupanjski sud nije nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer neprihvaćanjem dokaznog prijedloga državnog odvjetnika o dopunskom telekomunikacijskom vještačenju telefonskog razgovora između opt. D. B. i opt. B. D. (registriranog nakon počinjenog kaznenog djela, tj. 15. rujna 2007. godine u 15,56 sati), a iz razloga da se eventualno utvrdi na kojem se području nalazio opt. B. D. u trenutku preuzimanja robe, dan ranije na parkiralištu, i prema Vrhovnom sudu predstavlja nevažan prijedlog, jer je prvostupanjski sud pribavio podatak od VIP-operatora, prema kojem proizlazi da telefonski broj: ... uopće nije registriran na poznatog korisnika, pa se izvođenje takvog dokaza ukazuje suvišnim.

Mjere sigurnosti iz čl. 76. KZ-a i čl. 173. st. 7. KZ-a utemeljene su na zakonu, prvostupanjski sud dao je valjane razloge za njihovu primjenu, te se na te iste razloge upućuju žalitelji.

I Kž 602/08-7

Kako razlozi žalbi nisu ostvareni, te kako ispitivanjem pobijane presude nisu uočene povrede na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 387. ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 19. studenog 2008. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vlasta Patrčević, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.