Gzz-143/2002 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-143/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, mr. Jasne Brežanski, Katarine Buljan i Ljubice Munić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. M. iz L., zastupanog po I. S., odvjetniku u S., protiv tuženika „E.“ o. d.d. M., zastupanog po S. K., odvjetniku u T., radi naknade štete, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 08. veljače 2001. godine broj G-DO-44/01, podignutog protiv presude Županijskog suda u Splitu od 03. travnja 2000. godine broj Gž-2432/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Omišu od 19. studenog 1997. godine broj P-38/96, u sjednici održanoj dana 11. ožujka 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu odbijena je kao neosnovana žalba tuženika, te je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Omišu, kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 12.037,55 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 19. studenog 1997. do isplate i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 7.165,00 kn. Protiv te drugostupanjske presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podiglo je zahtjev za zaštitu zakonitosti, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku – ZPP ("Narodne novine", broj 53/91 i dr.) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da uz prihvaćanje zahtjeva nižestupanjske presude budu ukinute i da predmet bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U tužiteljevom odgovoru na zahtjev za zaštitu zakonitosti predlaže se da zahtjev bude odbijen kao neosnovan.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je neosnovan.

Jedini materijalnopravni prigovor Državnog odvjetnika tiče se pitanja pasivne legitimacije, obzirom na utvrđenje i ocjenu sudova koji su ocijenili neosnovanim tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije utvrdivši postojanje tuženikove obveze naknade predmetne štete, koja je nanesena tužitelju 1995. godine u prometnoj nezgodi koju je prouzročilo teretno vozilo inozemne registracije (B. i H.), koje je bilo osigurano od automobilske odgovornosti kod inozemnog osiguratelja „E.“ o. d.d. iz Lj., a za koje vozilo je tuženik izdao međunarodnu kartu osiguranja (zelenu kartu).

Državni odvjetnik neosnovano smatra da je tuženik „E.“ d.d. M. ne može biti pasivno legitimiran samo zbog toga što je izdao zelenu kartu, jer da zelena karta nije polica osiguranja, a da je za naknadu predmetne štete pasivno legitimiran Hrvatski ured za osiguranje, što da proizlazi iz odredbe čl. 92. Zakona o osiguranju ("Narodne novine", broj 9/94).

Istina je da zelena karta nije polica osiguranja, već se radi o ispravi o osiguranju (čl. 3.d. Londonskog sporazuma), kojom njezin izdavatelj potvrđuje postojanje valjanog osigurateljnog pokrića odgovornost za štete nastale uporabom motornog vozila u inozemstvu, i to prema odredbama pravnog sustava zemlje u koju vozilo ulazi.

Međutim, kako tu ispravu izdaju osiguratelji svojim osiguranicima, ona podrazumijeva i postojanje ugovora o osiguranju iz kojeg proizlazi obveza naknade štete izdavatelja zelene karte prouzročene trećim osobama u inozemstvu motornim vozilom koje se navodi u zelenoj karti.

Stoga zahtjev za naknadu štete oštećenik može podnijeti ne samo nacionalnom uredu za osiguranje kao obrađivačkom uredu u smislu odredbe čl. 3. h. Londonskog sporazuma, već i izdavatelju zelene karte.

Sukladno tome, u konkretnom slučaju tužitelj je mogao ostvarivati naknadu predmetne štete kako prema Hrvatskom uredu za osiguranje temeljem odredbe iz čl. 92. Zakona o osiguranju, tako i prema tuženiku kao izdavatelju zelene karte za inozemno teretno vozilo koje je prouzročilo štetu.

Za postojanje pasivne legitimacije tuženika dovoljna je sama činjenica što je on izdao zelenu kartu za to vozilo, pa suprotno navodima u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, nije bilo od odlučnog značaja utvrđivati razlog zbog kojeg je tuženik kao hrvatski osiguratelj izdao zelenu kartu za predmetno inozemno vozilo, za koje je postojao temeljni ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti sklopljen s inozemnim osigurateljem.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti neosnovano se ističe i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer da pobijana presuda ne sadrži valjane razloge o pasivnoj legitimaciji tuženika, a to već stoga što je pitanje pasivne legitimacije materijalnopravnopitanje, pa kada bi to pitanje sud pogrešno raspravio i ocijenio, ne bi bila ostvarena navedena bitna povreda, već bi se radilo o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Slijedom izloženog proizlazi da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut, pa je na temelju odredbe iz čl. 393., u svezi odredbe čl. 408. st. 2. ZPP, zahtjev za zaštitu zakonitosti valjalo je odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu, 11. ožujka 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Voditelj Otpremne pisarnice:

Štefica Klepac