Rev-669/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 669/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović- Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. V. iz S., protiv tuženika 1. F. T. d.o.o. S., glavnog i odgovornog urednika tuženika pod 1. i 3. H. E., S., glavne i odgovorne urednice tuženika pod 1., svi na adresi S., zastupanih po punomoćnicu J. F., odvjetniku u S., radi naknade štete i isprike, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-992/05-2 od 01. rujna 2005., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-560/98-25 od 08. veljače 2002., u sjednici održanoj dana 13. ožujka 2007.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

Djelomično se prihvaća revizija tužiteljice i ukida presuda Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-992/05-2 od 01. rujna 2005. i presuda Općinskog suda u Splitu broj P- 560/98 od 08. veljače 2002., u dijelu iz toč. 2., 3. i 4. izreke prvostupanjske presude u odnosu na prvotuženika F. T. d.o.o. S. i u tom se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenja.

U preostalom dijelu i to za dio iz toč. 1. izreke prvostupanjske presude u odnosu na sve tuženike i to F. T. d.o.o. S., V. I. iz S. i H. E. iz S., te za dio iz toč. 2., 3. i 4. izreke prvostupanjske presude u odnosu na tuženike V. I. iz S. i H. E. iz S., revizija tužiteljice se kao neosnovana odbija.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je pod toč. 1. tražila da joj tuženici solidarno naknade materijalnu štetu u iznosu od 150.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. ožujka 1998. do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Odbijena je i sa tužbenim zahtjevom pod toč. 2. izreke, da joj tuženici solidarno naknade nematerijalnu štetu u iznosu od 200.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. ožujka 1998., u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen je i u toč. 3. izreke, prema kojem je tražila da joj tuženici u sljedećem broju F. T. objave ispriku na okolnosti navedene u tužbi, kao što je pod toč. 4. izreke odbijena je sa zahtjevom da joj tuženici solidarno naknade prouzročeni parnični trošak sa pripadajućom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate.

Rješenjem suda prvog stupnja u toč. I. izreke odbijen je prijedlog tužiteljice za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi, te je u toč. 2. izreke rješenja tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.195,20 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Trošak odgovora na žalbu tuženiku nije dosuđen.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Predložila je da se pobijana presuda preinači tako što bi se tužbeni zahtjev usvojio, a rješenje o parničnom trošku preinačilo na način da se tužiteljici prizna sveukupno zatraženi trošak, zajedno s troškom revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih revizijskih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) sukladno čl. 386. ZPP-a, ovaj je revizijski sud utvrdio da u donošenju pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a na koju se revizijom upire. Ovo stoga, što presuda sadrži razloge i nema proturječja, pa se ona može ispitati.

Drugo je pitanje da li je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio prema svim tuženicima.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od tih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja,

- da je prvotuženik kao nakladnik tjednika F. T. dana 16. ožujka 1998. objavio "… T. je dnevnik nedavno potanko informirao občinstvo o T. vaginalno-valutnoj aferi sa stanovitom M. V., koja ga je navodno koštala kninskoga žezla …",

- da je tužiteljica vlasnica trgovačkog društva za promet nekretninama C. d. d.o.o.,

- da objavljeni tekst u tjedniku F. T. predstavlja rezime teksta prethodno objavljenog u V. l. na str. 18. i 19. dana 08. ožujka 1998.,

- da navedeni tekst zapravo obrađuje pojedine podatke o bivšem gradonačelniku K., u okviru kojih se informacija spominje i tužiteljica.

Na temelju takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje, a drugostupanjski prihvaća takve pravne zaključke, da navedeni tekst članka predstavlja prenošenje sadržaja i utvrđenja iz članka prethodno objavljenog u V. l. vezano za osobu gradonačelnika K., bez namjere vrijeđanja tužiteljice, već da u šali specifičnoj za tjednik F. T. javnosti iznosi događaje s ciljem podsmjeha, oko bivšeg gradonačelnika, zbog čega da takva objavljena informacija ne može izazvati prijekor, prijezir ili poniženje, te umanjiti ugled u javnosti i moralno ocrniti tužiteljicu u istom intenzitetu kao što bi mogao isti tekst objavljen u nekom drugom listu, budući da se na strani prvotuženika radi o tjedniku koji je u široj javnosti poznat kao list satire i humora.

Slijedom takvih zaključaka sudovi nalaze tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete tužiteljici neosnovan, a pogotovo i zbog toga što da prvotuženik u svojem članku dovodi u pitanje samu vjerodostojnost informacije prenesene iz V. l.

Sudovi nalaze i tužbeni zahtjev za ispriku neosnovanim pa ga odbijaju, jer da propisima koji dotiču ovu pravnu problematiku nije predviđen ovaj oblik zaštite.

Glede, pak, zahtjeva za materijalnu štetu tužiteljici, sudovi takav zahtjev odbijaju, smatrajući da ona kao fizička osoba nije aktivno legitimirana da traži materijalno obeštećenje za trgovačko društvo C. d. d.o.o., isticanjem zahtjeva za gubitak pada prometa i prihoda tog trgovačkog društva.

Odredba čl. 22. Zakona o javnom priopćavanju ("Narodne novine" broj 83/96 – dalje ZJP), koji zakon se primjenjuje na konkretan slučaj, propisuje:

"1. Nakladnik koji informacijom objavljenom u javnom glasilu prouzroči drugome štetu, dužan ju je naknaditi.

2. Šteta je umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja (materijalna šteta), te nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

3. Materijalna šteta naknađuje se uspostavom stanja koje je bilo prije nego što je šteta nastala, odnosno isplatom naknade u novcu, ako uspostava prijašnjega stanja nije moguća ili ne otklanja štetu potpuno, sukladno općim propisima Obveznog prava.

4. Nematerijalna šteta naknađuje se ispravljanjem netočne informacije, objavljivanjem ispravka informacije i isprikom, te isplatom pravične novčane naknade za pretrpljene bolove i strah, ako jakost i trajanje bolova i straha to opravdavaju, sukladno općim propisima Obveznog prava.

5. Nematerijalnu štetu dužan je naknaditi nakladnik koji informacijom o osobnom ili obiteljskom životu, ili nekom drugom informacijom objavljenom u javnom glasilu povrijedi privatnost, dostojanstvo, ugled, čast ili koje drugo Ustavom ili zakonom zaštićeno pravo osobe.

6. Ako osoba na koju se informacija odnosi nije živa, sud može dosuditi naknadu štete djeci, posvojeniku, bračnom drugu ili roditeljima za njihove duševne bolove i strah, a braći i sestrama ako je između njih i umrloga postojala trajnija životna zajednica.

7. Pri odlučivanju o visini naknade nematerijalne štete sud će voditi računa o stupnju odgovornosti nakladnika, značenju povrijeđenog dobra i jakosti pretrpljene boli ili straha, cilju koji se naknadom želi postići, nakladi odnosno broju slušatelja ili gledatelja na području koje svojim programom pokriva radijska ili televizijska postaja koja je objavila informaciju kojom je šteta učinjena, nastojanju nakladnika da drugim sredstvima naknadi učinjenu štetu, te drugim okolnostima slučaju, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom."

Slijedom toga, prema navedenoj odredbi zakona nakladnik odgovara za štetu i to kako materijalnu, tako i nematerijalnu.

Osim toga, stavkom 2. navedene zakonske odredbe, propisano je da se naknada nematerijalne štete naknađuje, između ostalih oblika, u vidu ispravljanja netočne informacije, objavljivanja ispravka informacije ili isplatom pravične novčane naknade i isprikom. Prema tome, zakon koji se primjenjuje priznaje institut isprike kao oblik popravljanja nematerijalne štete.

Stoga je prvotuženik kao nakladnik pasivno legitimiran po svim postavljenim tužbenim zahtjevima tužiteljice. Nasuprot tome, glavni urednici, bilo sadašnji ili onaj raniji, nisu pasivno legitimirani po postavljenim tužbenim zahtjevima. Utoliko je prema drugo i trećetuženicima pravilno tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen.

Glede naknade materijalne štete, a u smislu odredbe čl. 22. ZJP, naknadu može tražiti osoba koja je informacijom pretrpjela štetu. Kako tužiteljica sama tvrdi da je tvrtka C. d. d.o.o. gubila prihod zbog pada prometa u tom trgovačkom društvu kojega je tužiteljica vlasnica, to tužiteljica po tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne štete nije aktivno legitimirana.

Utoliko je tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete prema svim tuženicima, pravilno odbijen, a tužbeni zahtjev na naknadu nematerijalne štete, uključujući isplatu pravične naknade i/ili ispriku prema drugo i trećetuženicima, pravilno kao neosnovan odbijen. Zato je u tom dijelu reviziju tužiteljice valjalo kao neosnovanu odbiti i tako za taj dio odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu čl. 393. ZPP.

Međutim, materijalno je pravo pogrešno primijenjeno u odnosu na prvotuženika kao nakladnika, u odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete isprikom i plaćanjem pravične novčane naknade. Ovo stoga, što se ne može prihvatiti izraženi pravni stav sudova nižeg stupnja, da već samim time što je nakladnik samo prenio tekst ranije objavljen u nekom drugom listu (u konkretnom slučaju u V. l.), ne može biti odgovoran za naknadu štete. Ovo ni u situaciji nakladnika lista koji se u javnosti smatra listom satire ili humora. Nakladnika ne može osloboditi odgovornosti niti okolnost da svojim člankom dovodi u pitanje samu vjerodostojnost objavljene informacije ranije, u V. l. Ovo stoga, jer takve oblike oslobođenja od odgovornosti ZJP, odredbom čl. 23. koja obuhvaća razloge zbog kojih se nakladnik može osloboditi od odgovornosti, ne propisuje, pa tako i ne poznaje.

To ne poznaje niti Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer pravo na slobodu izražavanja ne isključuje dužnost i odgovornost, među ostalim i radi zaštite ugleda i prava drugih. U tom kontekstu se niti nakladnik tjednika satire ili humora ne može osloboditi svoje odgovornosti zbog načina na koji informaciju objavljuje. Ovo ni u situaciji kada informaciju odgovarajućom obradom prenosi iz drugih tiskovina koje su ju prethodno objavile, ako je ona sadržaja koji vrijeđa zakonom zaštićeno dobro neke osobe. U suprotnom, moglo bi doći do povrede zaštićenih dobara osoba bez mogućnosti njihove zaštite.

Prema tome, nakladnik odgovara za objavljeni tekst i u situaciji ako se radi o prenošenju teksta iz drugih tiskovina. Drugo je pitanje, u kojem će opsegu visine obeštećenja on odgovarati.

Zato je zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova izostalo utvrđenje onih činjenica važnih za odluku da li je i u kojem opsegu objavljenom informacijom prvotuženik kao nakladnik povrijedio zaštićeno dobro tužiteljice i ima li tužiteljica pravo na obeštećenje kroz ispriku i/ili isplatu pravične novčane satisfakcije.

Valjalo je zato u tom dijelu, u odnosu na prvotuženika, nižestupanjske presude ukinuti zajedno s odlukom o parničnom trošku i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 2. ZPP.

U Zagrebu, 13. ožujka 2007.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.