I Kž-152/2010-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 152/10-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Damira Kosa i Miroslava Šovanja kao članova vijeća i sudske savjetnice Jasmine Štrucelj kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. Š., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavak 4. i dr. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97; broj 27/98 i broj 50/00 – u daljnjem tekstu Kazneni zakon) odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Koprivnici od 12. prosinca 2008. godine, broj K-16/07, u sjednici održanoj dana 17. svibnja 2011. godine,

p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e :

I. U povodu žalbe državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana prvostupanjska presuda i izriče: da se protiv opt. I. Š. (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi), na temelju čl. 353. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku

OPTUŽBA ODBIJA

da bi kao jedini član uprave – direktor „U.“ d.o.o. K. sa sjedištem u K., da bi prikrio stvaran način raspolaganje robom i uzimanje novca stečenog na način opisan u točki 1. izreke prvostupanjske presude, uništio točno neutvrđeni broj otpremnica i računa koje je „U.“ sačinio pri otpremi robe kupcima, tako da ove poslovne isprave nisu mogle poslužiti kao knjigovodstvene, te potom sačinio račune broj …koji su glasili na „L.“ d.d. Z. kao kupca robe, broj … koji su glasili na „T.“ d.o.o. Z. kao kupca, te … koji su glasili na „K. b.“ d.o.o. Z. kao kupca, te … koji je glasio na „M.“ d.o.o. K. kao kupca, sa sadržajem koji nije istinit i ne odgovara stanju o stvarno isporučenoj robi u pogledu količine, kupaca i cijene, pa su ovi računi provedeni kroz poslovne knjige „U.“ te potom točno neutvrđenog datuma, ali svakako do početka svibnja 2000. godine, sačinio ugovor o zajmu između „U.“ i njega kao fizičke osobe, potpisavši ga osobno i kao direktor „U.“ datirajući ga sa 1.7.1999. godine, prema

I Kž 152/10-4

kojem „U.“ kao zajmodavac daje njemu kao zajmoprimcu pravnim poslovima pribavljene proizvode „P.“ d.d. iz K. u vrijednosti od 1.810.000,00 kn i onda odlukom o nalogu za knjiženje od 2.5.2000. godine stornirao ranije navedene račune te proknjižio nove pod istim brojem i datumom otpreme te svotama za iznos od 1.805.904,02 kn i to na ime I. Š., kao fizičke osobe, pa se taj iznos iskazuje kao njegov dug prema „U.“, a u skladu sa sklopljenim ugovorom datiranim sa 1.7.1999. godine,

pa da bi time počinio kaznena djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 2. Kaznenog zakona i povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 287. Kaznenog zakona.

Na temelju čl. 123. st. 1. Zakona o kaznenom postupku troškovi kaznenog postupka u odnosu na ova kaznena djela padaju na teret proračunskih sredstava.

II. Uslijed odluke pod I/, žalba državnog odvjetnika, u odnosu na kaznena djela iz čl. 312. st. 2. i čl. 287. Kaznenog zakona, postala je bespredmetna.

III. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda, u odnosu na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, te se predmet u tom ukinutom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pred potpuno izmijenjeno vijeće.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom oslobođen je optužbe I. Š. da bi počinio kaznena djela iz čl. 337. st. 4., čl. 312. st. 2. i čl. 287. Kaznenog zakona. U odnosu na troškove kaznenog postupka odlučeno je da isti temeljem čl. 119. st. 2. Zakona o kaznenom postupku padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik. Žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te predlaže da se pobijana presuda u cijelosti ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na žalbu državnog odvjetnika odgovor je podnio optuženi I. Š. po branitelju D. B., odvjetniku iz K.. Predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97.; broj 27/98.; broj 58/99.; broj 112/99; broj 58/02.; broj 143/02. i broj 115/06 – u daljnjem tekstu Zakon o kaznenom postupku), spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana, a djelomično je postala bespredmetna. Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 379. st. 1. Zakona o kaznenom postupku utvrđeno je da je povrijeđen i kazneni zakon na štetu optuženika.

I Kž 152/10-4

Naime, optuženom I. Š. je u točki 2. izreke pobijane prvostupanjske presude stavljeno na teret da je počinio dva kaznena djela i to kazneno djelo krivotvorenja poslovnih isprava iz čl. 312. st. 2. Kaznenog zakona i kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – povredom obveze vođenja poslovnih i trgovačkih knjiga iz čl. 287. Kaznenog zakona. Optuženiku je stavljeno na teret da bi ova kaznena djela počinio tijekom 1999. godine, a najkasnije do početka svibnja 2000. godine kada su stornirani računi navedeni u točki 2. izreke prvostupanjske presude.

Kazneni zakon za kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. Kaznenog zakona, u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno, propisivao je kao i za kazneno djelo iz čl. 287. Kaznenog zakona kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca do pet godina. Istovremeno, čl. 19. st. 1. al/ 4. propisuje nastupanje zastare kaznenog progona protekom roka od pet godina za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora teža od tri godine, ali ne teža od pet godina, o čemu govori alineja 3. istog članka. Odredba čl. 20. st. 6. Kaznenog zakona određuje nastup zastare kaznenog progona u svakom slučaju kada protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određen zastarni rok.

Prema tome rok apsolutne zastare za kaznena djela iz čl. 312. st. 2. Kaznenog zakona i kazneno djelo iz čl. 287. Kaznenog zakona je deset godina od vremena počinjenja kaznenog djela, koji rok je u svakom slučaju protekao 17. svibnja 2011. godine, kada je održavana drugostupanjska sjednica vijeća.

Stoga je u odnosu na ova kaznena djela, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti povodom žalbe državnog odvjetnika utvrđeno da više nema uvjeta za vođenje kaznenog postupka za kaznena djela iz čl. 312. st. 2. i iz čl. 287. Kaznenog zakona, zbog čega je prvostupanjska presuda u tome dijelu i preinačena na način da je optužba odbijena, kako je to navedeno u točki jedan izreke ove odluke.

U odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona opravdano tvrdi državni odvjetnik da je činjenično stanje ponovno pogrešno utvrđeno.

Prvostupanjski sud polazeći od pogrešnog polazišta da kod optuženika nije postojala namjera „da upropasti svoju tvrtku“ ponovno nekritički prihvaća njegovu obranu u kojoj optuženik tvrdi da je roba koja se spominje u izreci pobijane presude doista bila isporučena trgovačkim društvima, koja robu nisu plaćala, te kako je na tu robu bio plaćen PDV i porez na dobit da je bilo dovedeno u pitanje daljnje poslovanje njegovog društva „U.“.

Prvostupanjski sud nekritički prihvaća obranu optuženika da se on u takvoj situaciji, kada je objektivno imao mogućnost tužbom u ime „U.“ tražiti naplatu neplaćenih računa, odlučio,kako kaže optuženik, „za drugu varijantu“. Ta „druga varijanta“ predstavlja osobno zaduživanje već prodanom robom drugim kupcima koji robu ne plaćaju i to na temelju ugovora o robnom kreditu, za koji i prvostupanjski sud utvrđuje da je antidatiran, kojim ugovorom se optuženik obavezao svome trgovačkom društvu ovu robu platiti.

Osim što je ovaj ugovor, kako to ispravno ističe državni odvjetnik u svojoj žalbi, ništav sukladno odredi čl. 447. st. 1. toč. 3. Zakona o trgovačkim društvima, prvostupanjski sud niti na koji način ne ukazuje kako bi takvim poslovnim događajem optuženik „spašavao svoju tvrtku“.

I Kž 152/10-4

Naime, takvim ugovorom za koji optuženik tvrdi da je stvaran on kao fizička osoba preuzima zaduženje robom u vrijednosti 1.810.000,00 kuna, za koju robu sam ranije tvrdi da je već isporučena drugim kupcima te da je na nju nakon ispostave faktura plaćen i porez na dodanu vrijednost. Istovremeno optuženik niti u jednom trenutku ne tvrdi da bi prije njegovog zaduživanja ovom robom ona bila vraćena u skladište „U.“ niti tako nešto proizlazi iz provedenog vještačenja cjelokupne dokumentacije. Stoga optuženik tvrdi da se zadužio robom koje nema i da je on u dužničkoj obavezi prema „U.“ za robu koju nije stvarno dobio te ostaje potpuno nejasno kako bi on takvim potezom „spašavao svoju tvrtku“.

Zaključak prvostupanjskog suda kako ne nalazi dokazanim da bi optuženik opisanim radnjama pribavio imovinsku korist u iznosu 1.805.904,02 kuna jer da bi, da je doista optuženik opisanim radnjama pribavio ovu imovinsku korist, on „sigurno novac koji bi ostvario prodajom P. proizvoda … uključio u poslovanje U. da izbjegne propast svoje tvrtke“, a za što nema nikakvih dokaza, potpuno je pogrešan.

Prvenstveno valja istaći da je trgovačko društvo samostalan pravni subjekt koji ima svoju imovinu koja nije istovremeno i imovina osnivača trgovačkog društva, a osobito nije imovina direktora. Prema tome kako je imovina optuženika potpuno odvojena od imovine „U.“, to je životno i logički za sada neobjašnjivo kako bi to optuženik „spašavao“ trgovačko društvo zadužujući sebe vrijednošću robe u iznosu 1.810.000,00 kuna robom koje nema, a ne da kao direktor trgovačkog društva tužbom na sudu pokuša naplatiti nenaplaćena potraživanja „U.“.

Stoga je pobijanu presudu djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona valjalo ukinuti i u tome dijelu vratiti na ponovno suđenje, ali pred potpuno izmijenjeno vijeće. Naime, sud koji je donio pobijanu presudu, iako mu je ranijom odlukom bilo ukazano na nedosljednost obrane optuženika, i nakon ponovljenog postupka prihvatio je takvu obranu izražavajući svoje mišljenje bez da je kritički razdvojio poimanje imovine trgovačkog društva od imovine samog optuženika, zadovoljavajući se samo nepostojanjem pojavnosti gdje bi se kod optuženika nalazio novac za koji tužitelj tvrdi da ga je optuženik, nakon radnji opisanih u izreci pobijane presude protupravno prisvojio.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će u odnosu na ovo kazneno djelo provesti sve dosad izvedene dokaze, a po potrebi i nove, te posebno cijeniti svaki od izvedenih dokaza i posebno obranu optuženika. Pri tome naročitu pažnju sud će posvetiti navodima obrane optuženika i pokušaju životnog i logičkog obrazloženja tvrdnje da je optuženik „spašavao svoju tvrtku“ ne podnoseći tužbu sudu u odnosu na postojeća, a nenamirena potraživanja kao jedino pravno logičan potez, već da je „spašavati svoju tvrtku“ pokušao zaključujući stvarno pravno ništav, antidatirani ugovor kojim je sebe kao fizičku osobu zadužio vrijednošću robe koja je stvarno već ranije prodana i ne postoji u skladištu njegovog trgovačkog društva. Ove okolnosti nužno je dovesti u vezu sa njegovim radnjama kako su one bile opisane u točki 2. izreke pobijane prvostupanjske presude, neovisno što više nije moguć kazneni progon za kaznena djela iz čl. 312. st. 2. i čl. 287. Kaznenog zakona. Pri ocjeni svih izvedenih dokaza kao i obrane optuženika potrebno je imati u vidu i činjenicu vremena kada je protiv optuženika radi prodaje Podravkinih proizvoda za osobnu korist bila podnesena prijava.

I Kž 152/10-4

Slijedom izloženog valjalo je uz primjenu čl. 388. st. 1., 3 i 4. i čl. 390. st. 1. Zakona o kaznenom postupku odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 17. svibnja 2011. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Štrucelj, v.r.

Ranko Marijan, v.r.