Revr-920/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 920/11-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Lucije Čimić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, Dragana Katića i dr. sc. Jadranka Juga, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. iz O., zastupani po G. P.-T., odvjetnici iz O., protiv tuženika H. P. p. d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž- 2208/2010-2 od 4. svibnja 2011. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ogulinu broj P-542/10-102 od 16. studenog 2010., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2013.,

r i j e š i o j e:

Ukidaju se nižestupanjske presude - presuda Županijskog suda u Karlovcu broj Gž- 2208/2010-2 od 4. svibnja 2011. i presuda Općinskog suda u Ogulinu broj P-542/10-102 od 16. studenog 2010. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni odštetni zahtjevi tužitelja navedeni u izreci prvostupanjske presude.

Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 – dalje: ZPP), a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena te da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama revizijskih razloga zbog kojih je revizija izjavljena, a pazeći po službenoj dužnosti i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, sukladno odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP, ovaj sud je utvrdio da revizijski razlozi ne postoje.

U ovoj parnici tužitelj ostvaruje naknadu štete koju je pretrpio kao posljedicu ozljeđivanja na radu kod tuženika u štetnom događaju koji se dogodio 18. siječnja 2003. kada je tužitelja za vrijeme obavljanja poslova radnog mjesta konduktera fizički napao putnik I. G. i nanio mu tjelesne ozljede.

Tužbeni zahtjev sudovi su ocijenili neosnovanim s obrazloženjem da se tužitelj odrekao utuženog potraživanja na temelju Sporazuma o prestanku radnog odnosa od 3. studenoga 2004. kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa stranaka s 31. 12. 2004. time da se tuženik obvezao isplatiti tužitelju otpremninu u iznosu od 150.000,00 kn, a odredbom čl. 5. Sporazuma utvrđeno je da stranke jedne prema drugoj nemaju drugih potraživanja iz radnog odnosa.

Tumačeći sadržaj Sporazuma sudovi su zaključili da je riječ o ugovoru o nagodbi definiranom u čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) te da je tužitelj "dogovarajući uvjete za prestanak radnog odnosa imao u vidu svoju povredu zadobivenu na radu, te je upravo zbog te povrede, kao i zbog drugih osnovnih bolesti kod tužitelja bila umanjena njegova radna sposobnost, pa je tužitelj odlučio prekinuti radni odnos i uzeti poticajnu otpremninu, a odreći se potraživanja na naknadu štete jer je u konkretnoj situaciji zaključio da je ovo za njega povoljnije". (drugostupanjska presuda)

U reviziji se osnovano ističe da iz sadržaja Sporazuma ne proizlazi da je riječ o nagodbi na temelju koje bi se tužitelj odrekao spornog potraživanja naknade štete.

Prema odredbi čl. 1089. st. 1. ZOO ugovorom o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, s pomoću uzajamnih popuštanja, prekidaju spor odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze, a prema odredbi čl. 1090. st. 3. ZOO kad samo jedna strana popusti drugoj, onda to nije nagodba, te ne podliježe pravilima o nagodbi.

U toč. 2. Sporazuma se navodi da tužitelju temeljem čl. 5. Odluke Uprave H.-a o poticajnim mjerama za rješavanje viška radnika u 2004. od 17. 9. 2004. i Odluke Uprave H.-a od 26. listopada 2004. o prestanku radnog odnosa uz isplatu otpremnine tužitelju pripada pravo na otpremninu u iznosu od 150.000,00 kn.

Dakle, Sporazum o prestanku radnog odnosa stranaka sklopljen je radi rješavanja viška radnika uz isplatu otpremnine kao poticajne mjere, u skladu s općim aktima tuženika, pa nije jasno zašto bi u situaciji kada je prestanak radnog odnosa stranaka bio u interesu tuženika tužitelj trebao popuštati tuženiku i odreći se svoje tražbine po osnovi ozljede na radu, niti je jasno u čemu bi se sastojalo otpuštanje tuženika, posebno ako je takav sporazum tuženik sklapao i s drugim radnicima koji prema njemu nisu imali neko potraživanje.

Budući da je s obzirom na navedeno zaključivanje sudova da sporni sporazum ima značenje ugovora o nagodbi i da se tim ugovorom tužitelj odrekao predmetnog potraživanja naknade štete proturječno sa sadržajem navedene isprave, što predstavlja nedostatak nižestupanjskih presuda zbog kojeg se one ne mogu ispitati, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP

Stoga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP obje nižestupanjske presude valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U Zagrebu, 19. ožujka 2013.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Lucija Čimić, v.r.