Rev-490/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-490/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Davorke Lukanović Ivanišević, Ivke Zlokić, Petra Milasa i Nenada Perina, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja F. J. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik u Z., protiv tuženog H. d.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 3. listopada 2000., posl. br. Gž-7501/00, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 6. listopada 1998. posl. br. Pn-3998/98, u sjednici održanoj dana 18. lipnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženog kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

"I. Tuženik H. osiguranje d.d. Z.dužan je tužitelju F.J. iz Z., isplatiti na ime naknade štete iznos od 34.000,00 DEM s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u visini kamate koju K. banka d.d. Z. isplaćuje na devizne štedne uloge po viđenju tekućom od 3. svibnja 1997. godine, pa do isplate, a sve u protuvrijednosti hrvatskih kuna prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, te je dužan tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 13.072,30 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. listopada 1998. godine pa do isplate, prema stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 1.000,00 DEM u protuvrijednosti hrvatskih kuna sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 3. svibnja 1997. godine kao previsoko postavljenim."

Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tuženog i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu izreke pod I., kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev.

Protiv te presude reviziju je izjavio tuženi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda ukine.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Prije svega, revident, osim što se općenito poziva na odredbu čl. 354. st. 2. ZPP, ne navodi u reviziju o kojim bitnim povredama iz čl. 354. st. 2. ZPP bi se radilo u konkretnom slučaju. Međutim, iz sadržaja revizijskih navoda proizlazi da revident prigovara postojanju proturječnosti u obrazloženju drugostupanjske presude – dakle, smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Takav prigovor nije osnovan, jer je drugostupanjski sud za svoju odluku naveo jasne i logične razloge ocjenjujući, pri tome, sve žalbene prigovore u odnosu na odlučne činjenice u ovom sporu. U obrazloženju drugostupanjske presude nema proturječnosti u odnosu na nalaz i mišljenje liječničkih vještaka – kako to pogrešno smatra revident.

Također, nije uočena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), pa nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Nadalje, revizijski prigovori, koje revident svrstava pod pogrešnu primjenu materijalnog prava, su pretežno činjenične prirode. Prema odredbi čl. 385. st. 3. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa takvi navodi nisu niti uzeti u razmatranje, jer revizijski sud nije za to niti ovlašten.

U ovom predmetu tužitelj svoj zahtjev temelji na odredbama ugovora o osiguranju između stranaka od 4. siječnja 1995.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima na temelju nalaza i mišljenja vještaka, nakon provedenog vještačenja u sudskom postupku, je utvrđeno da je tužitelj 12. studenoga 1995. u prometnoj nezgodi pretrpio i oštećenje mozga u lakom stupnju (žarišno oštećenje mozga s klinički evidentiranim posljedicama) i da je zbog toga nastao invaliditet tužitelja od 28% po točki 5. Tabele za određivanje postotka invaliditeta – koja je sastavni dio ugovora o osiguranju između stranaka. Također, u postupku je utvrđena i smanjena pokretljivost kralježnice nakon ozljede vratnog segmenta u lakom stupnju od 7% u smislu toč. 95. iste Tabele.

Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje (35% invaliditeta) nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su smatrali osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, jer su se ostvarile pretpostavke za isplatu ugovorene svote na način i u visini predviđenoj ugovorom o osiguranju između stranaka (Polica osiguranja nezgode).

Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 18. lipnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v. r.