I Kž-306/2001-9 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I-Kž-306/01-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, mr. Branka Zmajevića, Zlate Lipnjak-Bosanac i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i tajnice u odjelu Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. P. zbog kaz. djela iz čl. 192. st. 2. i dr. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesnoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 27. veljače 2001. br. K-38/00, u sjednici održanoj 21. lipnja 2001. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Petra Pulišelića i branitelja V. P., odvjetnika iz B.,

p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e:

I. Odbija se kao neosnovana žalba opt. I.P. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

II. Odbacuju se kao nepravodobne žalbe B.P., supruge, te A.P. i S.P., roditelja optuženika.

Obrazloženje

Uvodno citiranom presudom suda prvog stupnja, opt. I.P. je proglašen krivim zbog kaz. djela iz čl. 192. st. 2. KZ (na štetu mlt. kćerke S.P. ) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam godina i kaz. djela iz čl. 198. st. 3. KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, činjenično i pravno opisanih pod toč. 1, te zbog kaz. djela iz čl. 192. st. 2. KZ (na štetu mlt. M.K. ), pobliže opisanog pod toč. 2 izreke, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina, pa je za ta djela u stjecaju, na temelju čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 26. lipnja 2000. godine, pa nadalje.

Protiv te presude podnijeli su žalbu optuženik osobno i po branitelju V.P., odvjetniku iz B., te supruga optuženika B.P. i njegovi roditelji A. i S.P.

Optuženik, osobno, se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijanu presudu preinači i njega oslobodi optužbe ili ukine i predmet vrati

prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a po branitelju se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Supruga optuženika B.P., u dva podneska, te njegovi roditelji A. i S.P. se žale zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz sadržaja tih žalbi dade se zaključiti da predlažu ukidanje prvostupanjske presude.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, time da je izostalo očitovanje o žalbama supruge i roditelja optuženika, budući da su te žalbe dostavljene neposredno ovom sudu naknadno tijekom žalbenog postupka.

Na zahtjev stavljen u žalbi branitelja, na temelju čl. 374. st. 1. ZKP, o sjednici vijeća ovog suda obaviješteni su optuženik i branitelj, pa je branitelj, odvjetnik V.P., pored zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske, sjednici i bio nazočan, a kako je optuženik u pritvoru i vijeće nije našlo da bi njegova nazočnost bila svrhovita, to je sjednica održana u njegovoj odsutnosti na temelju čl. 374. st. 2. ZKP.

U sjednici vijeća, zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske je ostao kod pismenih prijedloga, a branitelj kod žalbenih navoda, ističući da je socijalna radnica N.Š. i kazneno procesuirana pred Općinskim sudom zbog ranijeg propusta, te ukazuje na bitne razlike u iskazima mlt. oštećenica.

Na žalbu optuženika i branitelja.

Imajući u vidu sadržaje osobne žalbe optuženika i žalbe branitelja, te u njima istaknute žalbene osnove, to su obje te žalbe uzete kao jedna jedinstvena žalba optuženika, pa će u tom smislu biti izložena i ocjena žalbenih navoda iz oba podneska.

Nije u pravu žalitelj kada pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Prema navodima žalbe, kako se to dade zaključiti iz njena obrazloženja, bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP žalitelj vidi u tome što se pobijana presuda temelji na iskazima mlt. oštećenica S.P. i M.K., na kojima se po stanovištu žalitelja ne može temeljiti, budući da su međusobno proturječni iskazi u pogledu bitnih i relevantnih činjenica koje se odnose kako na način, tako i vrijeme inkriminiranih događaja, a ta proturječnost da nije otklonjena niti razjašnjena suočenjem mlt. oštećenica, iako su njihovi iskazi “nelogični, neuvjerljivi, nerealni”, koji se onda u pogledu pojedinih činjenica i okolnosti analiziraju.

Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud opširno obrazložio koje činjenice i na temelju kojih dokaza je našao utvrđenim, a to nisu samo iskazi mlt. djevojčica, dao je ocjenu svih provedenih dokaza, napose proturječnih, a izložio je i zbog čega su iskazi mlt. oštećenica u pogledu pojedinih činjenica i okolnosti različiti, za što je imao potvrdu u nalazu

njihovih psihologijskih obrada (l. 134 – 135, 136 – 138) i posebno u nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka prof. dr. D.K.-H. (l. 208 – 211, 251 – 254), što sve žalitelj gubi iz vida, kao što gubi iz vida činjenicu da je mlt. S.P. predočen iskaz mlt. M.K. sa lista 70 spisa, pa je ista iskazala: “To što je Marija rekla, to je tako bilo” (l. 231).

Osim toga, prvostupanjski je sud dao razloge o svim odlučnim činjenicama, a ti razlozi su jasni, logični i uvjerljivi i sukladni izreci presude.

Stoga ne postoji bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju čl. 379. st. 1. ZKP, nisu nađene ni druge postupovne povrede iz čl. 367. ZKP ni povrede kaznenog zakona iz čl. 368. ZKP na čije postojanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti.

Žalba nije osnovana ni zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Obrazlažući ovu žalbenu osnovu, žalitelj (u oba podneska) prigovara ocjeni izvedenih dokaza, poglavito iskaza mlt. oštećenica i svjedokinje M.K., koji se pobliže analiziraju, pri čemu se ponavlja obrana optuženika i teza obrane kako su mlt. oštećenice nagovorene, pa i prisiljene da terete optuženika, budući da mu se na taj način osvetila socijalna radnica N.Š., kako mu se to i prijetila, a s tim u svezi da ga lažno tereti i K.M., koja je već dulje vrijeme s njim u svađi, dok nepotupno utvrđenje činjeničnog stanja vidi u tome što nije ispitana K.G., za koju je svjedokinja K. ustvrdila da joj je ispričala što je vidjela u kući N.K., zatim D.K. i M.B. (svjedokinje B.P. i M.B. su saslušane tijekom istrage i glavne rasprave, na okolnosti da se N.Š. prijetila optuženiku da će mu se osvetiti), te što nisu ispitani u svojstvu svjedoka i J.V., A.P., S.P. i B.P. na okolnosti iznijete u obrani, već je prvostupanjski sud odbio te daljnje predložene dokaze.

Suprotno tvrdnjama i stanovištima žalitelja, prvostupanjski je sud na temelju provedenog postupka, pažljivom analizom i savjesnom ocjenom kako obrane optuženika, tako i izvedenih dokaza, sve odlučne činjenice i potpuno i pravilno utvrdio i ispravno zaključio da je optuženik počinio kaznena djela za koja je i proglašen krivim.

Budući da su u opširnom obrazloženju pobijane presude izloženi u svemu valjani razlozi zbog čega i na temelju kojih dokaza je prvostupanjski sud našao utvrđenim da je optuženik počinio inkriminirana djela, to te iste razloge nije potrebno ponavljati, jer ih u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, a oni sadrže i odgovor na tezu obrane kako su, navodno, mlt. oštećenice nagovorene da optuženika neistinito terete, pa ponavljanjem te iste obrane i istih prigovora jest bezuspješan pokušaj da se dovede u sumnju pravilnost činjeničnih zaključaka pobijane presude.

Naime, mlt. M.K. na uvjerljiv i okolnosan način tereti optuženika tijekom cijelog postupka (l. 69 – 72, 233 –237), pa imajući u vidu njen iskaz, te iskaze svjedokinja M.K. (l. 80 – 82, 266 – 267) i Z.K. (l. 78 –79, 240), nema govora o tome da bi socijalna radnica N.Š. ovu maloljetnicu nagovorila, pa čak i prisilila da neistinito tereti optuženika, bez obzira što je s njom, kao službena osoba, razgovarala (l. 130 – 132, 238 – 240). Svjedokinja Š. nije čak ni vodila bilo kakve razgovore s mlt. S.P., ali i ona tereti optuženika, svog oca, i govori o njegovom kriminalnom ponašanju i prema mlt. M.K. (l. 230 – 233). O tome “da je vodila ljubav s ocem”, pričala je svjedokinji Đ.O. (l. 268 – 269), pa dovodeći u međusobnu svezu

iskaze obiju mlt. oštećenica sa iskazima navedenih svjedoka, ali i sa iskazom svjedoka po čuvenju D.M. (l. 121), neosnovana je tvrdnja žalitelja da bi i mlt. S.P. bila nagovorena da neistinito tereti optuženika. Inače, točno je to da ova oštećenica nije teretila optuženika tijekom istrage (l. 66 – 68), ali je tada još bila u krugu obitelji. Na glavnoj raspravi je iskazala: “Kada sam prvi puta bila na sudu, meni je bilo žao tate”, te “U početku je moja mama bila ljuta na mene zbog toga što se je to sve dogodilo, a ja sam samo šutila” (l. 231).

Ni ukazivanjem na pojedine razlike u iskazima mlt. oštećenica, žalitelj nije uspješno doveo u pitanje istinitost i objektivnost tih iskaza u pogledu odlučnih činjenica, budući da se radi o djeci i to duboko traumatiziranoj djeci. No, unatoč toga, one su iskazivale onako kako se sjećaju, bez dogovora i nagovora. Ovakav zaključak ima svoje opravdanje napose onda kada se analizira i cijeni nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka prof. dr. D.K.-H. (l. 208 – 211, 251 – 254).

Stoga ukazivanje na pojedine razlike u iskazima mlt. oštećenica, kraj činjenice da su one odista spolno iskorištavane i zlostavljane, posebno ukazivanje na onaj dio iskaza mlt. S.P. kako joj je “tata gurao pimpek u pišu”, a da ne zna “u kom su položaju bile njene noge kad joj je tata prvi puta prišao na krevetu”, prava je nekritičnost žalitelja.

Kako je, dakle, prvostupanjski sud sve odlučne činjenice pouzdano utvrdio, to je pravilno i zakonito postupio kada je odbio daljnje prijedloge obrane, za što je dao dostatne i valjane razloge (str. 12. st. 2 presude).

Stoga je neosnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalba nije osnovana ni zbog odluke o kazni (čl. 382. ZKP), budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su bile od utjecaja na njeno odmjeravanje, što se žalbom ni ne osporava, a da ih je ispravno vrednovao proizlazi iz utvrđenih pojedinačnih kazni i jedinstvene kazne zatvora u trajanju od 13 godina (str. 22 st. 5

– 6, str. 23 – 24 presude). Ta kazna je u svemu primjerena, ali i potrebna za ostvarenje svih vidova svrhe kažnjavanja predviđenih u čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ.

Na žalbe B.P., te A. i S.P.

Kako je to gore već izloženo, protiv prvostupanjske presude podnijeli su žalbe B.P., supruga optuženika, te A. i S.P., njegovi roditelji, no te žalbe nisu pravodobne.

Naime, optuženik je primio prvostupanjsku presudu 13. ožujka 2001. godine, a njegov branitelj 14. ožujka 2001. godine, pa je rok za žalbu tekao do zaključno s 29. ožujka 2001. godine.

Međutim, navedeni žalitelji su podnijeli žalbe znatno izvan zakonskog roka i to B.P. 5. i 29. svibnja 2001., a A. i S.P. 18. lipnja 2001. godine, kako to proizlazi iz pečata o predaji preporučenih pošiljaka na poštu u Slatini, a tada se spis predmeta već nalazio u žalbenom postupku kod ovoga suda.

Stoga je te žalbe trebalo odbaciti kao nepravodobne.

Iz izloženih razloga je presuđeno kao pod toč. I izreke, na temelju čl. 387. ZKP, i riješeno kao pod toč. II izreke na temelju čl. 385. ZKP.

U Zagrebu, 21. lipnja 2001.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Sanja Katušić-Jergović, v. r.

Senka Klarić-Baranović, v. r.