Rev-1132/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1132/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Jakoba Miletića, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja W.A. iz B., ... ., koje zastupa punomoćnik E.K., odvjetnica u Z., protiv tuženika J.T. iz Đ., .. . br. ., kojeg zastupa punomoćnik M.P., odvjetnik u Đ., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 23. prosinca 1992. godine posl. br. Gž- 1303/92, kojom je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu od 1. listopada 1992. godine posl. br. P-289/87, u sjednici održanoj dana 6. srpnja 1994.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika J.T. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Đakovu od 1. listopada 1992. godine posl. br. P-289/87 suđeno je:

"Tuženik je dužan tužitelju isplatiti 22.669 A. šil. sa zakonskom zateznom kamatom u valuti glavnice tekućom od 1. travnja 1980.g. do isplate i to u protuvrijednosti u hrvatskim dinarima prema srednjem tečaju važećem na dan isplate kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 23.000 HRD, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Sa zahtjevom iznad toga tužitelj se odbija."

Presudom Okružnog suda u Osijeku od 23. prosinca 1992. godine posl. br. Gž- 1303/92 odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i u pobijanom dijelu navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te je predložio da sud reviziju prihvati, pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja odnosno da tužitelju dosudi manji iznos naknade štete ili da pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je temeljem čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP), na odgovor tuženiku te na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.

Tuženik nije odgovorio na izjavljenu reviziju niti se Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju ovaj je sud ocijenio da se u ovoj pravnoj stvari nije ostvarila bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o onima apsolutno ili relativno bitnim povredama, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na postojanje takve bitne povrede u reviziji određeno i konkretno poziva.

Revident u ovoj pravnoj stvari navodi kao revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ali posebno ne obrazlaže niti jednu od takvih bitnih povreda, konkretno je ne naznačuje, dakle, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj kao osiguratelj isplatio I.M. - svom osiguraniku temeljem ugovora o kasko osiguranju štetu nastalu u štetnom događaju od 26.X. 1978. godine nastaloj na cesti Đ.

- B. na automobilu reg. br. . . . . . u iznosu od 42.413 Asch,

- da se u ovom postupku radi o tužbenom zahtjevu tužitelja kao osiguravatelja prema tuženiku (štetniku) s osnova regresa za isplaćenu naknadu osiguraniku I.M.,

- da je do štetnog događaja došlo na način da se tuženik sa zaprežnim kolima (platonom) sa konjskom zapregom vraćao s gradskog smetišta putem koji prolazi usjekom i nagibom koji u dužini puta od oko 30 m iznosi 15 do 18 stupnjeva te dolazio na asfaltnu cestu (sa sporednog puta),

- da se osiguranik tužitelja svojim automobilom kretao asfaltnom cestom Đ. .B. time da je zbog zelenila na padini mogao uočiti ulazni dio puta za smetište na udaljenosti od oko 50 m,

- da tuženik, obzirom da se sporedni put nalazi u usjeku, nije mogao vidjeti kretanje automobila cestom prije nego je došao na oko 5 m od izlaznog dijela sporednog puta prema cesti kojom se kretao osiguranik tužitelja,

- da je u momentu sraza osobnog automobila i konjske zaprege automobil osiguranika tužitelja bio zaustavljen ili se kretao minimalnom brzinom te da je do sraza došlo na desnoj strani ceste gledajući u pravcu kretanja osobnog automobila,

- da bi tužiteljev osiguranik da je u momentu uočavanja nailaska zaprežnog vozila poduzeo intenzivno kočenje s maksimalnom mogućnošću usporenja skratio zaustavni put vozila i zaustavio vozilo prije mjesta na kojem je došlo do sraza,

- da je I.M. imao osobni automobil marke "Toyota" star godinu dana te da su procijenjeni troškovi popravka na 46.618 Asch i da je osiguratelj preuzeo automobil a I.M. isplatio 42.413 Asch (46.618 Asch umanjeno za iznos franšize),

- da je u ovom postupku vještačenjem utvrđeno da je ukupna šteta na osobnom automobilu tužiteljevog osiguranika I.M. iznosila 32.541 Asch odnosno nakon odbitka franšize (4.205 Asch) iznosila 28.336 Asch.

Na tako utvrđeno činjenično stanje niži su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili osnovanim regresni zahtjev do iznosa navedenog u toč. I. izreke presude suda prvog stupnja.

Prije svega valja navesti da revident ponavljanjem u reviziji već ranije iznesenih i nedokazanih tvrdnji da se sraz dogodio tako da je tužiteljev osiguranik zbog neprilagođene brzine uvjetima prometa u dvostrukom zavoju prešao na dio kolnika - lijevu traku tuženika, da je šteta nepravilno obračunata, da nije bilo potrebno mijenjati sve dijelove motornog vozila pogotovo one koji su neznatno oštećeni, zapravo pobijao pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja pred nižim sudovima.

Kako je odredbom čl. 385. st. 3. ZPP propisano da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja to ovaj revizijski sud nije ni ocjenjivao osnovanost tih revizijskih navoda.

Prema odredbi čl. 939. st. 1. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZOO), isplatom naknade iz osiguranja prelaze na

prema

osiguratelja po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Dakle, tužitelj kao osiguratelj koji je svom osiguraniku isplatio naknadu zakonskom subrogacijom stupa u prava svog osiguranika prema odgovornoj osobi - u ovoj pravnoj stvari prema tuženiku. Revident pogrešno smatra da su niži sudovi pogrešno ocijenili doprinos osiguranika tužitelja i doprinos tuženika nastanku štetnog događaja. Ovo iz razloga što imajući u vidu ponašanje oba vozača u vrijeme nastanka štetnog događaja a posebno činjenicu da je tuženik povrijedio jedno od osnovnih pravila ponašanja u prometu - pravo prvenstva prolaza propisano u čl. 43. st. 4. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putovima ("Službeni list", br. 17/74) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja dok se osiguraniku tužitelja može kao propust uračunati jedino nepravovremeno poduzimanje odnosno nedovoljno intenzivno kočenje prilikom uočavanja nailaska tuženika na cestu niži su sudovi pravilno ocijenili doprinos tuženika nastanku štetnog događaja sa 80% a doprinos osiguranika tužitelja u omjeru koji iznosi 20%. Pritom na navode revizije valja odgovoriti da revident pogrešno nalazi da bi omjer odgovornosti osiguranika tužitelja trebao biti veći jer da je upravljao motornim vozilom nedozvoljenom brzinom i da je motornim vozilom prešao na svoju lijevu stranu ceste gledajući u pravcu svog kretanja jer u postupku pred nižim sudovima niti jedna od navedenih činjenica na kojima tuženik temelji svoj zaključak o povećanoj odgovornosti tužiteljevog osiguranika nije dokazana.

Kako je potraživanje tužitelja devizno potraživanje, a utuženo je u dinarskoj protuvrijednosti deviznog potraživanja to tužitelju pripada pravo na dinarsku protuvrijednost deviznog potraživanja prema prodajnom tečaju koji vrijedi na dan ispunjenja dužnikove obveze. Na taj način u situacijama kada postoji obveza u stranoj valuti koja takvom ostaje sve do trenutka njena ispunjenja (isplate), pa se njenom konverzijom po tečaju koji vrijedi na taj dan (kako u pogledu glavnice tako i u pogledu dospjelih kamata u devizama) vjerovniku osigurava da zaista dobije dinarsku protuvrijednost svog deviznog potraživanja.

Na osigurateljevo potraživanje po odredbi čl. 939. st. 1. ZOO primjenjuje se stopa zatezne kamate kao na potraživanje osiguranika koje je isplatom naknade iz osiguranja prešlo na osiguratelja (u ovoj pravnoj stvari zatezne kamate po stopi koja se odnosi na potraživanje u devizama) time da zatezne kamate teku od dana isplate naknade jer je isplatilac naknade tim momentom stupio u prava svog osiguranika do iznosa isplaćene naknade (čl. 303. ZOO).

Niži sudovi pravilno su odlučili o naknadi parničnog troška primjenom čl. 154. st. 2. ZPP kad su odlučili da tuženik nadoknadi tužitelju razmjerni dio troška (prema uspjehu u parnici) imajući pritom u vidu omjer uspjeha tužitelja u postupku kao i činjenicu da je tuženik osporavao i osnov tužbenog zahtjeva te je tužitelj snosio troškove vještačenja dok tuženik takvih troškova nije imao.

Zbog navedenih razloga revident neosnovano smatra da je trebalo odlučiti da svaka strana snosi svoj parnični trošak.

Kako se zbog navedenih razloga nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga to je revizija tuženika primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 6. srpnja 1994.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.