Croatian court dismisses appeal on loan contract delivery, upholding first-instance judgment against borrower.
Legislator summary
AI generatedThe Second Instance Court dismissed the defendant's appeal, confirming the first-instance judgment ordering the defendant to repay €28,000. The defendant argued the lender failed to prove money delivery before the contract signing, but the court found the contract's terms and witness confirmation indicated delivery occurred at signing. The court ruled that the first-instance court correctly assessed the evidence and applied the law without error.
Legislator headnote
AI generatedčl. 499. st. 1. ZOO; čl. 247. ZOO; čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP; čl. 154. st. 1. ZPP; čl. 155. st. 1. i 2. ZPP; A loan contract is formed upon agreement on essential elements, and delivery is not a constitutive element; the court's assessment of evidence is final unless vitiated by procedural error.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Poslovni broj 71 Gž-2992/18-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Vlaste Feuš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Horvat-Mataić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. A. iz V. M., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. M. iz V. G., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik G. D., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-1110/2017-31 od 29. ožujka 2018., u sjednici vijeća održanoj 7. svibnja 2019..
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-1110/2017-31 od 29. ožujka 2018. u dijelu pod točkom I izreke.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.
Obrazloženje
Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 28.000,00 € protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 22.656,25 kn sa zateznom kamatom pobliže navedenim u izreci te presude (točka I izreke). Nadalje, tom presudom odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u dijelu koji se odnosi na sudsku pristojbu te u dijelu u kojem zahtjeva isplatu iznosa od 3.750,00 kn sa zateznom kamatom počevši od 29. ožujka 2018., pa do isplate (točka II izreke) te je odbijen u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka (točka III izreke).
Protiv te presude u dijelu pod točkom I izreke žali se tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da sud drugog stupnja usvoji žalbu te pobijanu presudu preinači na način da odbije u cijelosti tužbeni zahtjev te tužitelju naloži plaćanje troškova postupka, podredno da se presudu ukine i predmet vrati na ponovan postupak. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbe tuženika. Potražuje trošak odgovora na žalbu.
Žalba tuženika je neosnovana.
Žalba je podnesena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13., 28/13 i 89/14. - dalje u tekstu: ZPP).
Prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredba parničnog postupka koju u žalbi ističe tuženika ukazujući na proturječnost u dijelu je li tužitelj izvršio isplatu prije potpisivanja ugovora ili prilikom potpisivanja ugovora, jer je u obrazloženju svoje odluke upravo citirao iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da ga je tuženik zamolio da mu pozajmi novčani iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 28.000,00 €, kao i da mu je tužitelj isplatio taj iznos prije nego što su stranke potpisale ugovor, a da je upravo tužitelj sastavio tekst ugovora te da je istom prilikom i isplaćen novac i potpisan ugovor. Prvostupanjski sud nije počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.
Sud prvog stupnja, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, odlučio je koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Taj sud dao je uvjerljive i logične razloge na osnovu točno kojih određenih dokaza sud uzima za utvrđenu i koju činjenicu, a koju ne i zašto, kojim od provedenih dokaza vjeruje, a kojim ne i zašto, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom, koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnoj i pravnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je sa tuženikom zaključio ugovor o zajmu kojim se tuženik obvezao vratiti ugovoreni iznos zajma.
Pošavši od utvrđenja da je iz iskaza tužitelja, a kojega je sud ponovno saslušao, utvrdio da je tuženik zamolio tužitelja da mu pozajmi novčani iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 28.000,00 €, kao i da mu je tužitelj isplatio taj iznos prije nego što su stranke potpisale ugovor, a da je upravo tužitelj sastavio tekst ugovora te da je istom prilikom i isplaćen novac i potpisan ugovor, prvostupanjski sud prihvaća iskaz tužitelja, kao vjerodostojan, utvrđujući isti logičnim i životnim te u skladu s Ugovorom o zajmu te da sadržaj između stanaka nije sporan, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev.
U žalbenoj fazi kao i tijekom prvostupanjskog postupka sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno činjenica je li tužitelj izvršio isplatu tuženiku sukladno Ugovoru od zajmu od 1. prosinca 2013.
Odredbom čl. 499. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 63/08, 125/11. i 78/15. - dalje: ZOO/05) propisano je da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.
U odnosu na žalbene navode o postojanju spornih odredbi ugovora valja odgovoriti da je tuženik svojim potpisom na ugovoru potvrdio da posuđuje određeni iznos novca zajmodavcu te je pristao na ugovorom određene kamate te da za povrat zajma zajmoprimac garantira svim sredstvima na računima, gotovinom, pokretninama, nekretninama i drugim te da svojim potpisom dozvoljava ovrhu na istima.
Slijedom navedenoga, neosnovano tuženik u žalbi navodi da bi se radilo o spornoj odredbi ugovora.
Prema odredbi čl. 247. ZOO ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Isplata ne predstavlja bitan sastojak ugovor o zajmu.
Nadalje, iz članka IV ugovora o zajmu proizlazi da će prilikom povrata zajma stranke u prisutnosti svjedoka sačiniti posebnu potvrdu, pa i navedena činjenica ukazuje da je predaja novčanih sredstava izvršena prilikom potpisivanja ugovora o zajmu, jer bi u protivnom Ugovorne stranke ugovorile da će sačiniti i posebnu potvrdu o primitku novčanih sredstava.
Iz svega gore navedenog, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o zajmu iz čl. 499. st. 1. ZOO, a budući tuženik nije dokazao da je ispunio obvezu iz ugovora o zajmu pravilno je sud prvoga stupnja prihvatio tužbeni zahtjev kojim je naložio tuženiku isplatu.
S obzirom da se žalbeni razlozi tuženika svode na vlastitu ocjenu provedenih dokaza koja ocjena je međutim isključiva ovlast prvostupanjskog suda, nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Kako žalbenim navodima žalitelj koji daje svoju drugačiju ocjenu izvedenih dokaza nije dovedeno u sumnju činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu, to nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.
I odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška je pravilna. Ovo iz razloga što je prvostupanjski sud pri donošenju te odluke imao u vidu samo potreban parnični trošak tužitelja (čl. 155. st. 1. i 2. ZPP) te imajući u vidu uspjeh stranaka u parničnom postupku (čl. 154. st. 1. ZPP).
Kako ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a niti razlozi na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo po osnovu čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika te potvrditi prvostupanjsku presudu.
Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu je odbijen jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku, a slijedom toga niti taj trošak nisu bili potrebni (čl. 155. st. 1. ZPP).
U Zagrebu, 7. svibnja 2019.
Predsjednik vijeća:
Ivica Veselić, v.r.