I Kž-37/1999-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-37/1999-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Neve Šibl, kao predsjednice vijeća, te Ane Garačić, Vesne Vrbetić, Senke Klarić-Baranović i Marijana Hranjskog, kao članova vijeća i višeg savjetnika Marka Raše, kao zapisničara, u kaznenom predmetu prema mlt. A. C., zbog kaznenog djela iz čl. 91. toč. 4. KZ, odlučujući o žalbama maloljetnice i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 20. studenog 1998. godine, br. Km- 11/98., u sjednici održanoj dana 14. srpnja 1999. godine, u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića i branitelja maloljetnice D. Š., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se mlt. A.C. za kazneno djelo zbog koje je tom presudom oglašena krivom temeljem čl. 90. Kaznenog zakona uz primjenu čl. 23. i čl. 24. Zakona o sudovima za mladež osuđuje na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, u koju joj se po čl. 63. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 23. kolovoza 1998. godine, pa nadalje.

II. Odbija se žalba mlt. A.C. i u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, pa se u pobijanom, a ne preinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Sisku, oglasio je krivim mlt. A.C. zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona, pa je po istom zakonskom propisu, a uz primjenu čl. 23. i 24. Zakona o sudovima za mladež osuđena na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju joj je po čl. 63. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. kolovoza 1998. godine, pa nadalje.

Po čl. 122. st. 4. ZKP maloljetnica je oslobođena dužnosti obveze naknade troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je uložila maloljetnica putem svoga branitelja Damira Šveca, odvjetnika iz Zagreba, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, a s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, odnosno, da se presuda preinači na način da se maloljetnici izrekne odgovarajuća odgojna mjera.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske uložio je žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odluku, odnosno da se presuda preinači u odluci o kaznenoj sankciji na način da se maloljetnoj A.C. izrekne kazna zatvora u dužem trajanju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Dražvni odvjetnik Republike Hrvatske u svom dopisu od 12. veljače 1999. godine, br. DOKŽ- 190/99. predložio je da se žalba maloljetnice odbije kao neosnovana, a žalba državnog odvjetnika uvaži. Nakon razmatranja ovaj sud je žalbu državnog odvjetnika našao osnovanom u dijelu zbog odluke o kazni, dok je u odnosu na druge istaknute žalbene osnove žalba državnog odvjetnika, i žalbu maloljetnice u cijelosti ocijenio kao neosnovanu.

Na žalbu mlt. A.C. (osim zbog odluke o kazni)

Sud drugog stupnja je prvostupanjsku presudu ispitao u dijelu koji se pobija žalbama, ali je po službenoj dužnosti, na temelju čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP ispitao i da li postoje povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 1., 5., 6., 7. do 10. i st. 2. ZKP i je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti maloljetnice i njenoga branitelja, te je li na štetu maloljetnice povrijeđen kazneni zakon. Pri tome nije nađeno da bi bile počinjene takve povrede zakona (čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP).

U odnosu na činjenično stanje na kojem je utemeljena pobijana presuda, između suda prvog stupnja i navoda u žalbi maloljetnice, nije sporno utvrđenje onih odlučnih činjenica što predstavljaju objektivni učin inkriminiranog djela, tj. da je kritične noći maloljetnica, razljučena zbog čestog fizičkog kažnjavanja i prigovora zbog neposluha, u namjeri da liši života svoga oca, dok je on spavao, sjekirom koju je prethodno donijela iz podruma udarila ga po glavi desetak puta, nanjevši mu mnogobrojne povrede koje su izazvale smrt oštećenika.

Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, u žalbi se ponavlja obrana maloljetnice, prigovara se ocjeni te obrane i ocjeni provedenih dokaza, poglavito nalazu i mišljenju psihijatrijskih vještaka i stim u svezi zaključak suda u obliku krivnje maloljetnice, dok se nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vidi u tome što sud prvog stupnja nije prihvatio prijedlog branitelja da se provede novo psihijatrijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja duševnog stanja maloljetnice u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

Suprotno tvrdnja i prigovorima žaliteljice, sud prvog stupnja je na temelju provedenog postupka, pravilnom analizom i ocjenom kako obrane maloljetnice tako i svih izvedenih dokaza, uključujući i tu rezultate poduzetih vještačenja, sve odlučne činjenice i potpuno i pravilno utvrdio, pa tako i oblik krivnje maloljetnice, njenu izravnu namjeru na lišavanje života oštećenika, iz toga ispravno zaključuje da je počinila kazneno djelo iz izreke prvostupanjske presude.

Osim toga, sud prvog stupnja je dao valjane razloge za sva činjenična utvrđenja, pa ih kao takva u cijelosti prihvaća i ovaj sud, jer oni i nisu mogli biti dovedeni u sumnju žalbenim navodima i ponavljanjem teza obrane da je psihijatrijsko vještačenje provedeno nestručno, što se u žalbi opetovano naglašava ističući da je ekspertni tim psihijatara, po mišljenju žalitelja, nije na zadovoljavajući način obavio svoj posao, radi čega je i predloženo provođenje novoga vještačenja.

Naime, kada se pažljivo analizira, sama za sebe, obrana maloljetnice, prigovori u žalbi ukazuju se neopravdanim, jer iz same obrane maloljetnice proizlazi da je postupala sa namjerom, da je odlučila usmrtiti svoga oca, otišla je u podrum po sjekiru, sjekiru je primila sa obje ruke i podigla ju iznad glave oštećenika, u prvi mah je odustala od zamišljene namjere jer je oštrica zadržala iznad očeve glave, potom je malo razmišljala, a onda je ponovno podigla sjekiru, a zatim ga sa tri udarca snažno pogodila u glavu. Razlika između broja udaraca koje spominje maloljetnica (tri udarca) i broja udaraca koji su utvrđeni provedenim vještačenjem (desetak puta) nema ni približno ono značenje koje mu se u žalbi daje, navodeći da je maloljetnica za preostalih sedam udaraca amnestična, a što bi upućivalo na suženje svjesti, na koji način žaliteljica također pokušava osporiti nalaz i mišljenje psihijatrijskih vještaka, nadomješčujući to mišljenje svojim osobnim zaključcima u kakvom se psihičkom stanju nalazila maloljetnica u vrijeme počinjenja djela.

Sud prvog stupnja, opravdano je prihvatio nalaz i mišljenje psihijatrijskih vještaka, ekspertnog tima bolnice u P., koje je proveo psihijatrijsko vještačenje maloljetnice, a vještaci su utvrdili da kod maloljetnice nisu nađeni znakovi trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili nedovoljnog duševnog razvoja, odnos u obitelji maloljetnice su bile poremećeni, osobito između maloljetnice i oštećenika, ljubav maloljetnice prema ocu polako se pretvarala u neprijateljstvo, međutim, prema iskazu vještaka opisani odnosi oštećenog i maloljetnice ne prelaze granicu bolesnog, broj udaraca koje je maloljetnica zadala oštećeniku ukazuju na agresivnost, a njezine psihičke funkcije i njezina svjest nisu bili dovedeni u pitanje, na što ukazuje i ponašanje maloljetnice nakon usmrćenja oštećenika, ona se pokušava distancirati od počinjenog djela, a s obzirom na njenu životnu dob i razvoj vještaci su zaključili da je zbog teških narcističkih povreda koje je doživjela od svoga oca u vrijeme počinjenja djela bila smanjeno ubrojiva.

Sud prvog stupnja u tijeku postupka opravdano je povjerovao u iskaz maloljetnice da ju je otac fizički kažnjavao i neopravdano prigovarao za različite razloge, pa i one bezazlene, no u žalbi se neopravdano prenaglašava položaj maloljetnice kao žrtve, zašto nema uporišta u dokaznom materijalu iz spisa predmeta, a maloljetnica tempore criminis nije postupala ni u afektu, već samo pod jakim utjecajem emocija, jer je ona odluku na lišavanje života oštećenika donijela znatno prije nego je uslijedio prvi udarac sjekirom u glavu oštećenika, a djelo je ostvareno u vrijeme dok je oštećenik spavao što ni sama maloljetnica ne poriče, pa u času samog ostvarenja djela o nikakvom zlostavljanju ili prigovorima ne može biti ni govora.

Radi iznesenog žalba maloljetnice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukazuje se neosnovanom.

Na žalbu državnog odvjetnika (osim zbog odluke o kazni)

Državni odvjetnik u svojoj žalbi, osporavajući činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu, ponavlja obranu maloljetne Aleksandre Crljenica, navodeći da je maloljetnica sama opisala sukob sa ocem zbog "šminke", te je odlučila da ga se "riješi", jer je pomislila kako bi bilo dobro da ga nema, a zatim je čekala da otac zaspi, u glavi je razradila plan kojeg se sjetila iz filma "Zločin i kazna" odlučila je oca ubiti i to sjekirom kako je u filmu opisano, otišla je u podrum po sjekiru u gluho doba noći donijela je na kat kuće, te kad se uvjerila da otac spava prišla njegovom krevetu i sjekirom mu nanjela smrtonosne udarce po glavi. Žalitelj nadalje opisujući ponašanje maloljetnice nakon usmrćenja oštećenika navodi da je maloljetnica oprala sjekiru s kojom je oca usmrtila, stavila ju ispod kreveta, oprala sebe, provjetrila sobu, pokušala obući odjeću na tijelo oštećenika, otišla u svoju sobu, nikog od ukućana nije obavijestila o onome što je učinila, već je legla u krevet i čekala jutro, iz čega svega državni odvjetnik smatra da proizlazi postupanje maloljetnice na krajnje podmukao način, te da ju je trebalo oglasiti krivim za kazneno djelo kvalificiranog ubojstva iz čl. 91. st. 1. toč. 4. Kaznenog zakona.

Suprotnom rezoniranju državnog odvjetnika, zasnovanom prvenstveno na obrani same maloljetnice koju je iznijela u tijeku postupka, prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude naveo veoma iscrpne i u svemu prihvatljive razloge zašto je maloljetnicu oglasio krivom za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona, a ne za kazneno djelo kvalificiranog ubojstva koje bi bilo ostvareno na podmukao način kako se u žalbi državnog odvjetnika traži, našto se žalitelj upućuje, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, te se još dodaje.

Pojam "podmukao način" kod ostvarenja kaznenog djela ubojstva u subjektivnom pogledu ukazuje na krajnje negativno značenje počinitelja, pa iako oštećenik nije niti je mogao očekivati napad, a kako je spavao nije se mogao ni braniti, ipak on u tu situaciju nije doveden prijevarom ili zloupotrebom povjerenja od strane maloljetnice, pa se u konkretnom slučaju ne može raditi o ostvarenju kaznenog djela ubojstva na podmukao način, već se sama činjenica da je kazneno djelo ostvareno u vrijeme dok je oštećenik spavao maloljetnici može cijeniti kao otežavajuća okolnost.

Povreda kaznenog zakona, prema žalbi državnog odvjetnika navedena je kao tzv. posredna povreda kaznenog zakona koja bi proizašla iz pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, no kako je činjenično stanje u ovom postupku pravilno utvrđeno, o povredi kaznenog zakona na koje se žalitelj poziva ne može se raditi.

Prema tome usvajajući u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja je našao da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom kaznenom predmetu i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon, kada je maloljetnicu oglasio krivom zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona, te se stoga žalba maloljetnice i državnog odvjetnika u tome dijelu ukazuju neosnovanim.

Na žalbu državnog odvjetnika i mlt. A.C. zbog odluke o kazni

U pogledu odluke o kazni žalba maloljetnice nije utemeljena, ali je žalbu državnog odvjetnika s toga osnova valjalo prihvatiti.

Maloljetnica se žali zbog odluke u izrečenoj kazni, te navodi da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir olakotne okolnosti, a prvenstveno činjenicu da je maloljetnica bila žrtva, da ju je optuženik napadao, da je bila smanjeno ubrojiva, te da je pokazala žaljenje i ne ograničeno kajanje zbog onoga što je počinila. Smatra da joj je trebalo izreći odgojnu mjeru kojom bi se također postigla svrha kažnjavanja, a koja bi maloljetnici omogućila nastavak daljnjeg školovanja, jer je ona učenica gimnazije, gdje postiže dobre rezultate.

Dražvni odvjetnik u svojoj žalbi navodi da smatra da i pored olakotnih okolnosti koje postoje na strani maloljetnice kazna očito prenisko odmjerena, jer sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio način počinjenja djela, ponašanje maloljetnice prije počinjenja djela jer da je, došao bi do zaključka da se ne radi o kaznenom djelu u okviru običajnog zločinačnog ponašanja kako se u prvostupanjskoj presudi navodi. Maloljetnica je kazneno djelo učinila prema svome ocu u vrijeme dok je oštećenik spavao i nije mogao pružati nikakav otpor, sredstvo počinjenja djela je sjekira, pa bi njeno ponašanje trebalo okarakterizirati kao krajnje brutalno i bezobzirno. Državni odvjetnik nadalje ističe da sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio društvenu opasnost počinjenog djela, te povećani broj pojavnih oblika ovakvih i sličnih kaznenih djela na području prvostupanjskog suda koji je proveo postupak.

Naime, imajući u vidu s jedne strane utvrđene olakotne okolnosti na strani maloljetnice koje je sud prvog stupnja precijenio, a s druge strane težinu djela, njegovu društvenu opasnost, te upornost koju je maloljetnica pokazala, vijeće ovoga suda maloljetnici je odmjerio kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od pet godina, koja kazna odgovara težini počinjenog djela i stupnju kaznene odgovornosti maloljetnice, a kojom se može očekivati postizanje svrhe kažnjavanja iz čl. 50. Kaznenog zakona.

Nije utemeljena tvrdnja u žalbi maloljetnice, zbog odluke o kazni, da joj je trebalo izreći odgojnu mjeru kako bi mogla nastaviti školovanje, jer maloljetnica uredno pohađa Centar za dopisno obrazovanje, a iz evidencijskog lista koje je branitelj na sjednici vijeća Vrhovnog suda predočio vidljivo je da je maloljetnica nastavila uredno sa školovanjem, te da postiže zavidne rezultate.

U izrečenu kaznu maloljetnici je pravilno uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. kolovoza 1998. godine pa nadalje.

Zbog navedenih razloga, na temelju čl. 387. i čl. 390. st. 1. ZKP, trebalo je presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 14. srpnja 1999.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Marko Rašo, v.r.

Neva Šibl, v.r.