I Kž-614/2002-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-614/02-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Ante Potrebice i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. V. i opt. J. B., zbog kaznenih djela iz čl. 218. st. 2. i dr. KZ, odlučujući o žalbama opt. Ž. V. i opt. J. B., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 08. travnja 2002. godine, broj: K-94/01, u sjednici održanoj 13. svibnja 2003. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka, te branitelja opt. Ž. V., Č. P., odvjetnika iz Z. i branitelja opt. J. B. P. P., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. Ž.V. i opt. J.B., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim opt. Ž.V. i opt. J.B. svakog zbog jednog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ-a, jednog kaznenog djela oduzimanja tuđe pokretne stvari iz čl. 221. st. 1. KZ-a i jednog kaznenog djela udruživanja za počinjenje kaznenog djela iz čl. 333. KZ-a, pobliže opisanih u izreci te presude, te ih – nakon pojedinačno utvrđenih kazni zatvora, opt. Ž.V. na temelju čl. 218. st. 2. KZ-a u trajanju od jedanaest godina, na temelju čl. 221. st. 1. KZ-a u trajanju od četiri mjeseca i na temelju čl. 333. st. 1. KZ-a u trajanju od dvije godine, opt. J.B. na temelju čl. 218. st. 2. KZ-a u trajanju od deset godina, na temelju čl. 221. st. 1. KZ-a u trajanju od četiri mjeseca i na temelju čl. 333. st. 3. KZ-a u trajanju od šest mjeseci – primjenom čl. 60. toč. c) KZ-a, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora, opt. Ž.V. u trajanju od dvanaest godina i šest mjeseci, a opt. J.B. u trajanju od deset godina i šest mjeseci.

čunato

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a optuženicima je u izrečenu kaznu zatvora ura vrijeme provedeno u pritvoru, opt. Ž.V. od 21. ožujka 2001. godine, pa dalje, a opt. J.B. od 22. ožujka 2001. godine, pa dalje.

Na temelju čl. 132. st. 1. i 2. ZKP-a opt. Ž.V. i opt. J.B. dužni su na ime imovinskopravnog zahtjeva platiti ošt. "sada H. pošti – Središnja pošta S. " iznos od 3,483.445,00 kn.

Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP-a opt. Ž.V. i opt. J.B. dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 5.910,25 kn svaki, te platiti paušalnu svotu u iznosu od 4.000,00 kn svaki.

Protiv te presude žalbu su podnijeli opt. Ž.V. i opt. J.B.

Opt. Ž.V. podnio je žalbu putem branitelja I.Š., odvjetnika iz S., Lj.P.V. i Č.P., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, troškovima kaznenog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i opt. Ž.V. oslobodi od optužbe ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku ii da se preinači u odluci o kazni i opt. Ž.V. izrekne blaža kazna zatvora.

Opt. J.B. podnio je žalbu osobno i putem branitelja P.P., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku ili da se preinači u odluci o kazni i opt. J.B. izrekne blaža kazna.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, vračajući spise prema čl. 373. st. 1. i 2. ZKP-a, stavio je prijedlog da se žalbe opt. Ž.V. i opt. J.B. odbiju kao neosnovane.

Pošto vijeće smatra da nazočnost opt. Ž.V. i opt. J.B. nije svrhovito, jer se oni nalaze u pritvoru, a imaju branitelja (čl. 374. st. 2. ZKP-a), postupajući prema njihovom zahtjevu u žalbi, u smislu čl. 374. st. 1. ZKP-a, o sjednici vijeća izvješćeni su državni odvjetnik, optuženici i njihovi branitelji. Sjednici vijeća, uz zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, bili su nazočni branitelji opt. Ž.V. i opt. J.B., Č.P. i P.P., odvjetnici iz Zagreba.

Žalbe nisu osnovane.

Nisu osnovane žalbe opt. Ž.V. i opt. J.B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

U žalbi opt. Ž.V., putem branitelja I.Š., odvjetnika iz S. i Lj.P.V., odvjetnika iz Z., ne navodi se konkretno koja je postupovna povreda počinjenja. Ipak iz sadržaja žalbe putem če samo tvrdnja, da je državni odvjetnik pogrešno primijenio odredbu čl. branitelja I.Š. proistje

176. ZKP-a, dok se u žalbi putem branitelja Lj.P.V., uz tu tvrdnju, navodi, kako prvostupanjski sud, s obzirom da nije utvrdio postojanje zločinačke organizacije, nije mogao svoju odluku temeljiti na iskazu svjedoka M.K., koji je taj status stekao primjenom čl. 176. ZKP-a. Time opt. Ž.V. u žalbi putem branitelja I.Š. i Lj.P.V. zapravo želi dokazati, da je iskaz svjedoka M.K. nezakoniti dokaz, na kojem se ne može temeljiti pobijana presuda, odnosno da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP-a u svezi s čl. 9. st. 2. ZKP-a. U žalbi opt. Ž.V. putem branitelja Č.P., odvjetnika iz Z., tvrdi se, da je prvostupanjski sud, u tijeku glavne rasprave od 08. travnja 2002. godine pogrešno primijenio odredbu čl. 331. st. 2. ZKP-a u svezi s čl. 78. ZKP-a, kada je izdvojio zapisnik od 20. ožujka 2001. godine o ispitivanju svjedoka M.K., s obrazloženjem da ne sadrži potrebna upozorenja. Žalitelj dalje navodi, kako je točno da taj zapisnik ne sadrži potrebna upozorenja u smislu čl. 236. i 238. ZKP-a, ali da taj propust ne sadrži i posljedice iz čl. 235. ZKP-a, da se na takvom iskazu ne bi mogla temeljiti sudska odluka, pogotovo što taj iskaz, za razliku od iskaza kojeg je rečeni svjedok dao na glavnoj raspravi, prema ocjeni žalitelja, ide u korist optuženika, te da ga je sud trebao podvrći svojoj ocjeni. Time opt. Ž.V. u žalbi putem branitelja Č.P. tvrdi, da postoji i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP-a u svezi s čl. 331. st. 2. i čl. 78. ZKP-a.

Takvi žalbeni prigovori opt. Ž.V. nisu osnovani. Naime, u ovom kaznenom predmetu, M.K. je svjedok, protiv kojeg državni odvjetnik nije poduzeo kazneni progon, na što u smislu čl. 176. ZKP-a ima pravo. Stoga je prvostupanjski sud, protivno žalbenom prigovoru, bio dužan savjesno ocijeniti iskaz svjedoka M.K., kao i svaki drugi dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima. To je prvostupanjski sud i učinio, jer je u zakonito i ispravno provedenom postupku utvrdio činjenično stanje i za svoja činjenična utvrđenja dao prihvatljivo obrazloženje u skladu s izvedenim dokazima. Time je prvostupanjski sud u odnosu na iskaz svjedoka M.K. i u svemu ostalom postupio u skladu s čl. 359. st. 7. ZKP-a. Sve ostalo što u svezi iskaza svjedoka M.K. navodi žalitelj, odnosi se zapravo na pitanje ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja i predstavlja žalbenu osnovu iz čl. 366. toč. 3. ZKP-a u svezi s čl. 369. ZKP-a. Stoga nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. i 3. ZKP-a.

U žalbi J.B. putem branitelja P.P., odvjetnika iz Z., tvrdi se, da u pobijanoj presudi, u odnosu na kazneno djelo oduzimanja tuđe pokretne stvari iz čl. 221. st. 1. KZ-a, za koje je opt. J.B. proglašen krivim, nisu uopće navedeni razlozi, tako da je ostalo nejasno na temelju kojih dokaza prvostupanjski sud zaključuje, da su to djelo počinili upravo opt. Ž.V. i opt. J.B. Time opt. J.B. tvrdi, da postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a.

Protivno takvim žalbenim tvrdnjama opt. J.B., prvostupanjski sud je u zakonito i ispravno provedenom postupku i u odnosu na kazneno djelo oduzimanja tuđe pokretne stvari iz čl. 221. st. 1. KZ-a, za koje su opt. Ž.V. i opt. J.B. proglašeni krivim, utvrdio činjenično stanje i za svoja činjenična utvrđenja dao valjano i prihvatljivo obrazloženje (str. 23), u skladu s izvedenim dokazima, bez međusobnih proturječja. Stoga nije počinjena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a.

S obzirom na izloženo, nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. i 3. ZKP-a, istaknute u žalbi opt. Ž.V. i iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, istaknuta u žalbi opt. J.B., niti bilo koja druga postupovna povreda iz čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe opt. Ž.V. i opt. J.B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Neosnovano ističu oba optuženika da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je u svezi s tim povrijeđen kazneni zakon.

Žalbenim navodima, oba optuženika, uz ponavljanje svoje obrane, nastoje dokazati da oni nisu počinili kaznena djela koja im se optužnicom stavljaju na teret. Pri tome ne iznose nešto novo što nisu naveli u svojim obranama i što prvostupanjski sud nije ocjenjivao, nego na temelju subjektivne ocjene dokaznog materijala i ponavljanja svoje obrane koju su dali na glavnoj raspravi, pobijaju bez valjanih protuargumenata, ispravnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

Nadalje, oba optuženika u svojim žalbama, opt. Ž.V. putem svojih branitelja, a opt. J.B. osobno i putem branitelja, konstantno polemiziraju s razlozima pobijane presude, sugerirajući svaki za sebe zaključak, da nije počinitelj djela i da nije kazneno odgovoran za kaznena djela za koja su proglašeni krivim.

Žalbe oba optuženika, svode se u suštini na osporavanje ocjene izvedenih dokaza, osobito iskaza svjedoka M.K., materijalnih tragova i vještačenja Centra za kriminalistička vještačenja I., u poredbi s njihovim obranama, iskazima svjedoka I.C., D.C., F.J., D.Š. i M.P., te ostalim izvedenim dokazima.

Protivno takvim žalbenim navodima oba optuženika, prvostupanjski sud je ispravno ocijenio rezultat izvedenih dokaza, posebice baš iskaz svjedoka M.K. i materijalne tragove s vještačenjem Centra za kriminalistička vještačenja I., te izveo ispravan zaključak, da su optuženici počinili kaznena djela pobliže opisana u izreci pobijane presude. Za svoja utvrđenja i zaključke, prvostupanjski sud dao je iscrpne i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud.

Iskaz svjedoka M.K., protivno žalbenim prigovorima oba optuženika, prvostupanjski sud je temeljito, savjesno i kritički ocijenio, a u razlozima naveo, da osobito cijeni upravo iskaz tog svjedoka, jer se njegov iskaz u bitnom podudara s provedenim DNK vještačenjem i iskazima svjedoka T.B. i D.G., koji su silu i prijetnju pištoljem shvatili ozbiljno. Optuženici ne poriču, da je svjedok M.K. nazočio događaju. Naprotiv, opt. Ž.V. u žalbi putem svojih branitelja tvrdi, kako ga svjedok M.K. neosnovano tereti zato što je upravo on organizator počinjenih djela.

Na temelju konzistentnog iskaza svjedoka M.K., neprijeporno proistječe, da je opt. Ž.V. organizirao i povezao grupu ljudi u zajedničko djelovanje za kriminalnu aktivnost počinjenja djela pobliže opisanih u izreci pobijane presude. Svjedok M.K. . je, među inim, da on nije znao koje će sve osobe sudjelovati u počinjenju kaznenih djela, ali je iskazao decidirano, da je opt. Ž.V. s njim kontaktirao pod kojim će se okolnostima počiniti kaznena djela, da je upravo Ž.V. zatražio od njega da zbog bijega nabavi odgovarajući čamac, za što mu je preko opt.

J.B. stavio na raspolaganje 5.000,00 DEM. Nakon što je čamac nabavljen, obavljene su brojne pripremne radnje za uspješno počinjenje kaznenih djela (odlazilo se na lice mjesta, razgovaralo o mogućnostima bijega), iskazao je okolnosno svjedok M.K. Nedvojbeno su tijekom noći od 15. na 16. ožujka 2001. godine od M.R. i V.Dž. oduzeta motorna vozila "kombi", pomoću kojih je poštanskom vozilu, kojim je upravljao T.B., s pratiocem pošiljki D.G., prepriječen put, tako da su oni, kako su iskazali kao svjedoci, morali pod prijetnjom oružja napustiti svoje vozilo i vezani prijeći u drugo motorno vozilo "kombi", u kojem su bile dvije, za njih, nepoznate maskirane osobe, koje su ih odvezle i ostavile kod tunela u Mravincima.

Iz iskaza svjedoka M.K. proistječe također, da su opt. Ž.V. i opt. J.B., nakon prebacivanja novca u putnu torbu, ušli, prema dogovoru, u čamac kojim je on upravljao, te se udaljili u pravcu K., gdje su opt. Ž.V. i opt. J.B. napustili čamac, ušli u automobile i nestali, a on zbog straha nije uništio čamac. Treba još istaći, da je iskaz svjedoka M.K. potkrijepljen i DNK vještačenjem, koje ni žalbom opt. J.B. nije dovedeno u pitanje. Žalitelj bez ozbiljnih razloga tvrdi, da se zbog stanovite neurednosti u postupanju djelatnika policije, za sada, ne može prihvatiti to vještačenje, pa stoga predlaže da se provede novo.

Prema tom vještačenju, na gumenoj rukavici, pronađenoj na mjestu počinjenja djela, nedvojbeno je utvrđena prisutnost epitelnih stanica iz kojih su izdvojeni aleli, koji se u potpunosti podudaraju s istim alelima iz neprijepornog uzorka krvi opt. J.B. Prema tome, protivno žalbenom prigovoru, opširnim i temeljitim DNK vještačenjem nedvojbeno je utvrđeno, da je i opt. J.B. sudjelovao u počinjenju djela, što je okolnosno i uvjerljivo potvrdio svjedok M.K.

Iz izloženog slijedi, protivno žalbenim navodima oba optuženika, da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio sve odlučne činjenice koje su od važnosti za donošenje odluke u ovom kaznenom predmetu, a djelatnost oba optuženika osnovano i ispravno podveo pod zakonski opis kaznenih djela zbog kojih su pobijanom presudom proglašeni krivim. Za to svoje utvrđenje, uz rečeno u ovoj presudi, prvostupanjski sud dao je iscrpno, valjano i logično obrazloženje, koje u svemu kao ispravno prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud i na koje se upućuju žalitelji, radi izbjegavanja ponavljanja. S obzirom da je prvostupanjski sud, za ispravno utvrđenje činjeničnog stanja izveo dokaze u potrebnom obimu, to se ne ukazuje potreba da se izvode dokazi za provjeru obrane opt. Ž.V. i pod kojim je okolnostima svjedok M.K. izbjegao kazneni progon, kako se to bez osnove ponavlja i predlaže u žalbi oba optuženika.

Stoga nisu osnovane žalbe opt. Ž.V. i opt. J.B. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog čnog stanja i u svezi s tim zbog povrede kaznenog zakona.

činjeni

Nisu u pravu oba optuženika kad se žale zbog odluke o kazni.

Pri odmjeravanju kazne, prvostupanjski sud ispravno je ocijenio težinu kaznenih djela i stupanj kaznene odgovornosti oba optuženika, kao i sve ostale okolnosti, pobliže navedene u razlozima pobijane presude, što utječu da kazna bude veća ili manja, pa je prema takvoj ocjeni optuženicima, nakon ispravno utvrđenih pojedinačnih kazni za svako djelo, ispravno izrekao jedinstvene kazne zatvora, opt. Ž.V. u trajanju od dvanaest godina i šest mjeseci, a opt. J.B. u trajanju od deset godina i šest mjeseci, koje nipošto nisu prestroge, kako tvrde oba optuženika u svojim žalbama. Naprotiv, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, u ovom slučaju, blažom kaznom ne bi se ostvarile svrhe iz čl. 6. i 50. KZ-a, pogotovo kad se ima u vidu način i okolnosti pod kojima su optuženici počinili kaznena djela, koja kod nas poprimaju sve teže oblike.

Žalbu zbog odluke o troškovima kaznenog postupka i imovinskopravnog zahtjeva, istaknutu u žalbi putem branitelja I.Š., opt. Ž.V. nije obrazložio. No, treba ipak kazati, da je prvostupanjski sud i te odluke osnovano i ispravno izrekao upravo iz razloga navedenih u pobijanoj presudi.

S obzirom na izloženo, ne postoje razlozi iz kojih opt. Ž.V. i opt. J.B. pobijaju prvostupanjsku presudu. Kako ne postoje ni povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP-a, koje drugostupanjski sud ispituje po službenoj dužnosti, na temelju čl. 387. ZKP-a presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 13. svibnja 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.