Gž R-173/2015-2 · Županijski sud u Osijeku

Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Gž R-173/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca Katice Krajnović kao predsjednika vijeća, te sudaca Igora Gojtana izvjestitelja i Marijane Žigić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. I. iz Ž., OIB: …, koga zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik iz Z., protiv tuženika V. s. d.o.o. Ž., OIB: …, koga zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik iz Ž., radi utvrđenje nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Županji, br. P-269/2014 od 26. ožujka 2015. godine, u sjednici održanoj dana 12. siječnja 2017. godine,

p r e s u d i o j e

Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda prvostupanjskog suda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"Odbija se tužitelj J. I. s tužbenim zahtjevom koji glasi:

Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od dana 21. ožujka 2011. godine, a temeljem koje odluke je ovdje tuženik V. s. d.o.o. Ž.,

…,

otkazao tužitelju J. I. iz Ž.,

… Ugovor o radu zaključen dana 04. travnja 1996. godine. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto pomoćnog djelatnika u transportu, kao i da mu isplati neisplaćene plaće, u roku 8 dana."

Nalaže se tužitelju J. I. iz Ž. da tuženiku V. s. d.o.o. iz Ž. na ime parničnog troška isplati iznos od 2.500,00 kn u roku od 8 dana."

Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj iz razloga označenih u čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.- u daljnjem tekstu ZPP), s prijedlogom da se preinači na način, da se tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

U postupku pred prvostupanjskim sudom potpuno i istinito su utvrđene sve činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Razlozi prvostupanjske presude o odlučnim činjenicama i navodima stranaka su logični i uvjerljivi tako da u pobijanoj presudi nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a ne postoje ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2., u svezi čl. 354. st. 2. ZPP-a).

Nakon provedenih dokaza saslušanjem svjedoka, stranaka, uvida u Pravilnik o radu, Odluku o sistematizaciji radnih mjesta i materijalnu dokumentaciju na pouzdan način je utvrđeno, da je tužbeni zahtjev neosnovan.

Iz utvrđenog činjenog stanja, koje žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju proizlazi, da je tužitelj sa tuženikom imao sklopljen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od dana 4.4.1996. godine, na poslovima pomoćnog djelatnika u transportu, da je Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu od 21.3.2011. godine tužitelju otkazan ugovor o radu zbog organizacijskih razloga, s obrazloženjem da je novim pravilnikom odnosno sistematizacijom radnih mjesta ukinuto radno mjesto pomoćnog radnika u transportu iz razloga što dobavljači sami dovoze robu do veterinarskih ambulanti tuženika po naseljima, a tužitelja kao radnika nije moguće zaposliti na drugim odgovarajućim poslovima, niti obrazovati ili osposobiti za rad na drugim poslovima, jer ne postoji niti jedno slobodno radno mjesto kod tuženika na kojem bi tužitelj nakon takvog obrazovanja ili osposobljavanja se mogao zaposliti. Sistematizacijom radnih mjesta je utvrđena najniža srednja stručna sprema do visoke stručne spreme, izuzev radnog mjesta čistačice, a koje radno mjesto je popunjeno. Obzirom da tužitelj ima završeno osnovno obrazovanje, ne posjeduje kvalifikacije niti stručnu spremu za utvrđena radna mjesta po novoj sistematizaciji.

Odlučujući o prigovoru tužitelja tuženik je dana 25.5.2011. godine donio odluku o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava.

Odredbom čl. 107. st. 1. do st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 149/09., 61/11., 82/12., 73/13., dalje ZR) propisano je, da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz) i to samo ako radnika ne može zaposliti na nekim drugim poslovima, pri čemu mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Poslovno uvjetovani otkaz je dopušten ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima, odnosno ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima. Prema odredbi čl. 131. st. 3. ZR-a, u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac.

Nije sporno, da tuženik kao poslodavac ima autonomno pravo organiziranja posla, pa time i izvršenja sistematizacije radnih mjesta na onaj način za koji smatra da je optimalan, ali i da to svoje pravo ne smije zloupotrijebiti odnosno koristiti za postizanje nedopuštenih ciljeva.

Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenja, da u konkretnom slučaju ne predstavlja, kako tužitelj tvrdi razlog za otkaz ugovora o radu što je ukazivao na neke nepravilnosti kod tuženika, odnosno što tužitelj i drugi radnici tuženika podnijeli su kaznenu prijavu protiv zakonskog zastupnika tuženika, te u svojstvu tužitelja inicirali parnične postupke protiv tuženika, budući je nakon donošenja Pravilnika o radu tijekom 2010.godine i Sistematizacije radnih mjesta dobio otkaz ugovora o radu jedino tužitelj. Razlog otkaza ugovora o radu nije sudjelovanje tužitelja u postupcima protiv poslodavca u smislu odredbe čl. 109. st. 2. ZR-a.

Utvrđeno je na nedvojben način, da je u poslovanju tuženika došlo do smanjivanja obima poslova, da određeni broj dobavljača dostavlja robu tuženiku, pa je tuženik smanjio obim poslova za radna mjesta koja se sada zove higijeničar-vozač i vozač-higijeničar, radi čega je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju, a ne ostaloj trojici radnika koji su radili na istim ovim poslovima iz razloga što jedino tužitelj nema vozačku dozvolu C kategorije, i posebne zdravstvene sposobnosti te ne može upravljati kamionom, a iz provedenih dokaza proizlazi, da tuženik dostavlja robu na svoja prodajna mjesta kombi vozilom i kamionom.

Žalbeni navodi tužitelja o ustroju tuženika kao društva s ograničenom odgovornošću (a ne dioničko društvo), te poslovnim udjelima članova i u vezi s tim eventualnog sukoba tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika su nejasni i irelevantni za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo. Dakle, ne postoji žalbeni razlozi, pa je stoga žalba kao neosnovana odbijena i potvrđena presuda prvostupanjskog suda (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

U Osijeku, 12. siječnja 2017. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Katica Krajnović, v. r.

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Blaženka Vuletić