Pž-1837/2015-0 · Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI PREKRŠAJNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Broj: Pž-1837/15

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Branke Prebeg i Koraljke Bašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. K.I., zbog prekršaja iz članka 282. stavka 4. i 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08., 48/10., 74/11. i 80/13.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Prekršajnog suda u Belom Manastiru od 3. ožujka 2015., broj: Pp 1. P-1124/13-19, u sjednici vijeća održanoj 4. siječnja 2017.,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se žalba okr. K.I. kao neosnovana te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13. i 110/15.), okr. K.I. obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 400,00 (četristo) kuna, u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda u Belom Manastiru od 3. ožujka 2015., broj: Pp 1. P-1124/13-19, proglašen je krivim okr. K.I. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz članka 282. stavka 4. i 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 5.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 3 (tri) mjeseca od pravomoćnosti presude, pri čemu ima pogodnost uplate dvije trećine izrečene novčane kazne, te je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 600,00 kuna.

Istom presudom, na temelju članka 58. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07. i 39/13.), okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju tri mjeseca.

Protiv te presude, okr. K.I., putem branitelja V.P., pravodobno je podnio žalbu naznačujući da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o prekršajnopravnoj sankciji s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Žalba nije osnovana.

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava. Pritom nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, jer je izreka odluke nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima odluke, odluka nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ti su razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, te u odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima odluke o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Suprotno ovim potpuno paušalnim žalbenim navodima, kojima se samo prepisuje zakonski tekst odredbe članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona bez navođenja i jedne konkretne okolnosti i razloga u čemu bi se ta povreda sastojala, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, naveo odlučne činjenice na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni i zaštitnoj mjeri, pa kako, dakle, pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, to je ocijenjeno da žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

Nadalje, u žalbi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede iz članka 195. stavka 1. točke 10. Prekršajnog zakona, smatrajući da iskazi svjedoka-policijskih službenika predstavljaju nezakonit dokaz.

Suprotno takvim žalbenim navodima, iskazi svjedoka-policijskih službenika D.K. i B.Z. nisu nezakonit dokaz.

Naime, odredbom članka 90. stavkom 1. Prekršajnog zakona propisano je da se sudske odluke ne mogu temeljiti na dokazima pribavljenim na nezakonit način, dok je stavkom 2. istog članka Zakona propisano što se smatra nezakonitim dokazom.

Tako je odredbom članka 90 stavka 1. i 2. Prekršajnog zakona propisano: „(1) Sudske se odluke ne mogu utemeljiti na dokazima pribavljenim na nezakonit način (nezakoniti dokazi).

(2) Nezakoniti su oni dokazi koji su:

1. pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava: a) obrane,

b) na dostojanstvo,

c) na ugled i čast, te

d) na nepovredivost osobnog i obiteljskog života,

2. pribavljeni povredom odredaba prekršajnog postupka i koji su izričito predviđeni ovim Zakonom te drugi dokazi za koje se iz njih saznalo.“

Slijedom navedenog, iskazi policijskih službenika D.K. i B.Z., koji su u svojstvu ovlaštenih službenih osoba iskazivali o okolnostima koje su utvrdili u okviru službene dužnosti obavljanja nadzora prometa te podvrgavanja vozača K.I. ispitivanju prisutnosti alkohola, o i o tome sastavili Zapisnik o ispitivanju prisutnosti alkohola ser. br. …….., a sve u skladu s Pravilnikom o načinu postupanja policijskih službenika u obavljanju poslova nadzora i upravljanja prometom na cestama („Narodne novine“ broj 141/11. i 76/15.), nisu nezakonit dokaz. Svjedoci su iskazivali o svojim opažanjima, a ne o sadržaju razgovora s okrivljenikom.

Dalje, žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka okrivljenik ističe da obzirom da nije pristupio zadnjem ročištu da ga je sud bio dužan pozvati na ročište kad se objavljuje presuda.

Time okrivljenik očigledno smatra da mu da je počinjena tzv. relativno bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, iz članka 195. stavka 2. u vezi članka 179. stavka 1. Prekršajnog zakona.

Međutim, odredbom članka 179. stavka 1., rečenica treća, Prekršajnog zakona propisano je: „(1) …O mjestu i vremenu priopćavanja presude izvijestit će se nazočne stranke i sudionici.“

Slijedom citirane zakonske odredbe, jasno je da prvostupanjski sud na ročište za objavu presude nije bio dužan posebno pozvati okrivljenika obzirom da isti nije bio prisutan na glavnoj raspravi 25. veljače 2015., već je pravilno i zakonito nazočne osobe na glavnoj raspravi, izvijestio o mjestu i vremenu priopćavanja presude.

Nadalje, žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupa okrivljenik u žalbi ističe da je počinjenja bitna povreda odredaba prekršajnog postupka na štetu okrivljenika jer je sud odbio jedini dokazni prijedlog koji je obrana predložila pri čemu ne navodi koja bi to konkretna bitna povreda odredaba prekršajnog postupka bila ostvarena.

Potrebno je istaknuti da odbijanje prijedloga okrivljenika da se izvede neki dokaz ni na koji način ne predstavlja bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka, kako to tvrdi žalitelj, nego jedino može biti uzrok da činjenično stanje ne bude ispravno i potpuno utvrđeno. Niti iz jedne odredbe Prekršajnog zakona, a niti Zakona o kaznenom postupku, koji se sukladno i pod uvjetima propisanim u odredbi članka 82. stavka 3. Prekršajnog zakona, primjenjuje i u prekršajnom postupku, ne proizlazi obveza suda da mora izvesti svaki predloženi dokaz, kao što niti s druge strane nedostatak prijedloga za dopunu dokaznog postupka ne sprječava sud da izvede još kakve dokaze, ako ustanovi da stanje stvari nije razjašnjeno. Prema tome, da li će ili neće izvesti neki dokaz, pitanje je ocjene suda u svakom pojedinačnom slučaju, koje dakako može biti i pogrešno, te stoga može predstavljati žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Osim toga, prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude naveo razloge zbog kojih nije prihvatio dokazni prijedlog okrivljenika, saslušanjem svjedoka F.F.

Slijedom svega naprijed navedenog, žalba okrivljenika zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u ističe da sud nije pravilno utvrdio okolnost pod kojim je okrivljenik „odbio“ podvrći se alkotestiranju pri čemu s jedne strane ističe da su policijski službenici pogrešno zaključili da okrivljenik „odbija“, a što nije točno jer da je samo zatražio da se vodi na vađenje krvi i urina, kao točnu metodu utvrđivanja prisutnosti alkohola u krvi, za razliku „Drager-a“ koji utvrđuje količinu alkohole pare u dahu ispitanika, a s druge strane ističe, da nije bio zdravstveno u mogućnosti podvrgnuti se alkotesitranju, iz kojeg razloga je i tražio vađenje krvi i uzoraka urina radi analize, a što su policijski službenici pogrešno smatrali odbijanjem.

Međutim, suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je na temelju analize i ocjene obrane okrivljenika te svih provedenih dokaza, osnovano zaključio da je okr. K.I. počinio mu prekršaj koji mu je stavljen na teret.

Naime, iz provedenih dokaza, suglasnih iskaza policijskih službenika D.K. i B.Z. koji su iskazivali suglasno, objektivno i detaljno u odnosu na odlučne činjenice, a koji iskazi su i potvrđeni i Zapisnikom o ispitivanju prisutnosti alkohola, kao materijalnim dokazom, nedvojbeno je da se okrivljenik odbio podvrgnuti ispitivanju alkoholiziranosti putem alkometra marke Drager.

U odnosu na žalbenu tvrdnju okrivljenika da je tražio vađenje krvi i urina, kao točnu metodu utvrđivanja prisutnosti alkohola u krvi, napominje se, da u situaciji kada ispitanik odbije podvrgnuti se ispitivanju alkohola putem alkometra, službena osoba nije u obavezi voditi ga na vađenje krvi i urina radi ispitivanja prisutnosti alkohola u organizmu. Naime, do primjene ove metode (vađenja krvi i uzimanja urina) može doći samo ako ispitanik, kod kojeg je prisutnost alkohola utvrđena alkometrom ili alkoskopom, poriče da je pod utjecajem alkohola i zahtijeva vađenje krvi i urina, a u konkretnom slučaju, kako je već navedeno, ovi uvjeti se nisu ispunili jer se okrivljenik odbio podvrgnuti ispitivanju alkometrom, pa stoga niti nije imala pravo na primjenu druge metode ispitivanja.

Žalbeni navodi okrivljenika da nije bio zdravstveno u mogućnosti podvrgnuti se alkotestiranju izneseni su potpuno paušalno i neargumentirano pa imajući u vidu iskaze djelatnika policije iz kojih ne proizlazi da bi okrivljenik na mjestu događaja spominjao zdravstvene tegobe i nemogućnost podvrgavanja postupku ispitivanja, ni i za ovaj sud nema nikakve dvojbe da je okrivljenik odbio ponuđeno mu ispitivanje prisutnosti alkohola, pri čemu se napominje da je životno logično i objektivno da bi okrivljenik odmah prilikom ponuđenog mu ispitivanja rekao da uslijed zdravstvenih razloga nije u mogućnosti upotrijebiti mjerni uređaj „Drager“ i podvrgnuti se ispitivanju prisutnosti alkohola u njegovom organizmu.

Stoga, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica, pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

Iz sadržaja žalbe zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava očigledno je da žalitelj zapravo ističe tzv. posrednu povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz primjene odredaba prekršajnog prava na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa se dakle ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz članka 194. točke 2. Prekršajnog zakona (povreda materijalnog prekršajnog prava), nego o žalbenoj osnovi iz članka 194. točke 3. Prekršajnog zakona (pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje). Međutim, s obzirom da žalbenim navodima nisu uspješno osporeni činjenični zaključci prvostupanjskog suda, pa dakle nije utvrđena činjenična osnova koja bi omogućavala drugačiju pravnu kvalifikaciju djela u konkretnom slučaju, već ponašanje okrivljenika u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja iz članka 282. stavka 1., 4. i 9. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, to žalba okrivljenika niti u tom dijelu nije osnovana.

U žalbi zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama okrivljenik ističe da se odmjerena novčana kazna čini previsokom te da bi ista bila prevelik teret za kućni budžet okrivljenika te da sud nije uzeo u obzir sve okolnosti i izrekao blažu kaznu. Ističe da izrečena zaštitna mjera dovodi okrivljenika u stanje da ne bi mogao obavljati svoje radne zadaće jer je isti vozač te većinu vremena provede u automobilu jer mu je mjesto rada udaljeno od mjesta stanovanja 20 km (O.-Poslovna zona A.) gdje nema gradskog prijevoza pa mu je otežan odlazaka i dolazak s posla.

Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjeru kazne primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

Po ocjeni ovog suda, izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kuna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

Naime, za predmetni prekršaj zakonom je propisana novčana kazna u iznosu od 5.000,00 do 15.000,00 kuna ili kazna zatvora do 60 dana, pa izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kuna predstavlja predstavljaju zakonom propisan minimum novčane kazne za ovaj prekršaj, a imajući na umu okolnosti počinjenja prekršaja, kao i pogibeljnost istog, a koja se ogleda i u tome što je sam zakonodavac procijenio i predvidio da se za ovaj prekršaj može izreći, osim novčane, i kazna zatvora, ovaj sud smatra da nema osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne i da se svrha kažnjavanja ne bi mogla postići blažom kaznom.

Ispitujući odluku o primijenjenoj zaštitnoj mjeri, ovaj drugostupanjski sud smatra da inkriminirano ponašanje okrivljenika predstavlja teži oblik kršenja prometnih propisa i takvo ugrožavanje ostalih sudionika u prometu da upućuje na opasnost da će okrivljenik upravljajući motornim vozilom ponovno ugroziti sigurnost prometa, zbog čega je prvostupanjski sud osnovao i u skladu sa zakonom okrivljeniku izrekao zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije.

Primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna je zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Duljina trajanja izrečene mjere od tri mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, dakle blizu zakonom propisane donje granice, primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponavljanja istog.

Odluka o paušalnom iznosu troškova prekršajnog postupka ovog suda (točka IV. izreke) temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona. Kako je Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/03), propisan opći okvir paušalne svote u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna te kako okrivljenici nisu slabog imovnog stanja, to je visina paušalnog iznosa troškova prekršajnog postupka iz članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona određena u iznosu 400,00 kuna, što je po stanovištu ovog suda primjereno s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika.

Slijedom svega navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 4. siječnja 2017.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Prekršajnom sudu u Osijeku u 5 otpravaka za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.