Court allows appeal against dismissal of consumer contract claim due to jurisdiction error under Brussels I bis Regulation.
Legislator summary
AI generatedThe Court of Appeal in Rijeka accepted the plaintiff's appeal against the District Court's dismissal of their claim for payment. The lower court incorrectly dismissed the case by applying Article 18 of the Brussels I bis Regulation, which only applies when the defendant resides in an EU member state. The appellate court clarified that since the defendant resides outside the EU, the case falls under Article 7 of the Regulation, establishing Croatian jurisdiction based on the place of service performance. Consequently, the lower court's decision was annulled, and the case was remanded for retrial.
Legislator headnote
AI generatedBrussels I bis Regulation Art. 7(1)(a) & (b); Art. 18(2); When a defendant resides outside the EU, Article 18 does not apply, and jurisdiction is determined by the place of performance of the service under Article 7, establishing the court of the place where the service was or should have been rendered.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Poslovni broj: Gž-430/2024-2
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ivi Smokvina Dadasović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Matulić, Bilić & Vrsalović iz Splita protiv tuženika SE iz [adresa] s mrzenci, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Splitu pod posl. br. Pl-1019/2022 od 09. siječnja 2024., dana 07. siječnja 2025.
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba tužitelja, te se ukida rješenje Općinskog suda u Splitu pod posl. br. Pl-1019/2022 od 09. siječnja 2024. i predmet vraća istom sudu na ponovan postupak.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba tužitelja u ovoj pravnoj stvari.
2. Protiv citiranog rješenja žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a), te predlaže ukidanje pobijanog rješenja i vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. U žalbi tužitelj u bitnom navodi da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 19. toč. 3. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12.12.2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima koja propisuje izuzetke od čl. 18. Uredbe.
4. Žalba je osnovana.
5. Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje:
-da je tužitelj podnio protiv tuženika tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga radi naplate novčane tražbine
- da prema evidenciji MUP-a tuženik nema prebivalište na području [adresa]
- da se u građanskim i trgovačkim stvarima nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom Uredbe EU broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12.12.2012. o nadležnosti, priznanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima
- da druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil (članak 18. stavak 2. Uredbe).
6. Slijedom navedenog, a kako da druga ugovorna strana ne može pokrenuti postupak protiv potrošača pred sudom države u kojoj potrošač nema domicil (argumentum a contrario), to primjenom odredbe čl. 16. ZPP-a odbacuje tužbu.
7. Pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. ZPP-a.
8. Međutim pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo odlučujući o svojoj nadležnosti za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.
9. Naime, u konkretnom slučaju je tužitelj podnio protiv tuženika tužbu s prijedlogom za izdavanje platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave u smislu odredbe čl. 446. st. 1. i 3. i čl. 448. ZPP-a, navodeći da se utužena tražbina odnosi na dospjelo dugovanje temeljem Ugovora o transakcijskom tekućem računu u kunama br. [broj bankovnog računa], te da ima pravni interes za izdavanje platnog naloga iz razloga što da tuženik nema prijavljeno prebivalište u [adresa] zbog čega da ne može pokrenuti ovrhu pred javnim bilježnikom u RH.
10. Iz stanja spisa proizlazi da tužitelj svoju tražbinu temelji na Ugovoru o otvaranju i vođenju transakcijskog tekućeg računa u kunama sklopljenog s tuženikom u Dubrovniku, dana 11.03.2021., s time da je tuženik osoba s prebivalištem u [adresa], odnosno osoba s prebivalištem izvan [adresa] i izvan Europske unije.
11. Predmetni Ugovor o otvaranju i vođenju transakcijskog tekućeg računa od 11.03.2021. predstavlja potrošački ugovor u smislu čl. 5. t. 30. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje ZZP/14) jer se radi o ugovoru o usluzi tužitelja kao trgovca koju isti pruža u okviru obavljanja svoje profesionalne djelatnosti.
12. Pitanje nadležnosti u ovom postupku uređeno je Uredbom (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12.12.2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje: Uredba) jer se prema odredbi čl. 46. st. 2. Zakona o međunarodnom privatnom pravu ( NN 01/2017, dalje: ZMPP) nadležnost suda Republike Hrvatske određuje primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe iz stavka 1. i kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije.
13. Osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda o nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za postupanje u ovoj pravnoj stvari temeljeno na odredbi čl. 18.st. 2. Uredbe prema kojoj druga ugovorna stana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil. Ovo iz razloga jer je odredba čl. 18. st.2. Uredbe sadržana u Poglavlju II, Odjeljku 4. Uredbe koje se s obzirom da je tuženik osoba s prebivalištem u državi koja nije članice Europske unije prema odredbi čl. 46. st. 2. ZMMP ne primjenjuju na konkretan slučaj.
14. Naime, u konkretnom slučaju nadležnost se određuje, pravilnom primjenom naprijed citirane odredbe ZMMP-a, s obzirom da je tuženik osoba s prebivalištem u državi koja nije članica Europske unije primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe, to u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbu čl. 7. st.1.t.1. (a) i (b) odjeljka 2. Uredbe kojom je propisano da osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici: u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze, pri čemu za potrebe ove odredbe, te ako nije drugačije dogovoreno, mjesto izvršenja konkretne obveze je:-u slučaju pružanja usluge, mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru.
15. Obzirom da je predmetni ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj, da je prema sadržaju ugovora usluga tuženiku pružana i trebala biti pružana u Republici Hrvatskoj, te da se mjesto izvršenja konkretne obveze nalazi u Republici Hrvatskoj, to postoji nadležnost suda Republike Hrvatske temeljem odredbe čl. 7.st.1. t. 1. (a) i (b) odjeljka 2. Uredbe. Pored toga i odredbom čl. 9. predmetnog Ugovora ugovorena je nadležnost suda u Republici Hrvatskoj. Stoga je za odlučivanje o predmetnoj tužbi nadležan odlučivati sud u Republici Hrvatskoj.
16. Slijedom navedenog, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
U Rijeci, 07. siječnja 2025.
Sutkinja
Iva Smokvina Dadasović