Revr-147/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 147/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović- Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u građanskopravnoj stvari – radnom sporu tužitelja M. B. iz V., koga zastupa punomoćnik odvjetnik A. R., O., protiv tuženika Opće bolnice Vukovar, V., koju zastupa punomoćnik – Odvjetničko društvo B. & Ć.,

V., radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, vraćanja na rad i isplate plaće, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 29. prosinca 2005. godine, broj: Gž-3081/05, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru od 21. listopada 2005. godine, broj: P-428/03, u sjednici održanoj dana 11. travnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja, kojom je potvrđena presuda suda prvog stupnja je odlučeno:

"I. Odbija se tužiteljica M. B. iz V., s tužbenim zahtjevom koji glasi:

1. Poništavaju se odluke tuženika Opće bolnice Vukovar o otkazu ugovora o radu tužiteljici M. B. iz V., Klasa 112-02703, Ur. broj: 21-04/03-005 od 17. ožujka 2003. godine i odluka tuženika Klasa 510-05/2003, Ur. broj: 20-24/03-04-08-19 od 09. travnja 2003. godine, kojom je prigovor tužiteljice od 25. ožujka 2003. godine na odluku o otkazu ugovora o radu odbijen kao neosnovan.

2. Nalaže se tuženiku Općoj bolnici Vukovar da tužiteljicu M. B. vrati na rad i rasporedi je na poslove spremačice za koje je sklopila ugovor o radu ili na neke druge poslove koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, kao i da joj prizna radni odnos u neprekinutom trajanju, te da joj nadoknadi prouzročene parnične troškove, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe, sve kao na zakonu neosnovano.

II. Obvezuje se tužiteljica da naknadi tuženiku troškove proistekle vođenjem ovog postupka u iznosu od 2.740,00 kn."

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, i predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske presude nižestupanjskih sudova preinači na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno, da presude nižestupanjskih sudova ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Odredbom čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) je propisano da revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 11. na koju se ukazuje revizijom, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. U presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ti razlozi nisu nejasni, niti proturječni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i o iskazima danim u tijeku postupka.

Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a, jer je drugostupanjski sud u žalbenom postupku ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom prijeporu.

Prigovor tužiteljice glede pravilnosti postupanja u donošenju Programa rješavanja viška radnika, a temeljem kojeg je tužiteljica proglašena tehnološkim viškom i koji je bio osnov za donošenje poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu tužiteljici je prigovor činjenične naravi, a o kojem u revizijskoj fazi postupka nije dopušteno raspravljati u smislu odredbe čl. 385. a) ZPP-a, i ne upućuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a počinjene od nižestupanjskih sudova u donošenju odluke.

Predmet spora je zakonitost poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu tužiteljici kojeg joj je tužena donijela 25. ožujka 2003. godine, a temeljem odredbe čl. 106. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03 i 30/04 – dalje: ZR).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužena donijela Program rješavanja viška radnika (dalje: Program) prihvaćen na sjednici Upravnog vijeća od 28. studenoga 2002. godine koji Program sadrži sve podatke predviđene odredbom čl. 120. ZR-a, a kojim Program da je uz druge radnike i tužiteljica zaposlena na poslovima spremačice utvrđena tehnološkim viškom, s time

- da je tužena prethodno izvršila bodovanje zaposlenih radnika uključujući i tužiteljicu, a temeljem prihvaćenih kriterija koji su obuhvaćali ocjenjivanje kako radnih uvjeta (kvaliteta rada, odgovornost, točnost u radu i urednost), tako i socijalne uvjete, ukupan radni staž radnika, godine života radnika, broj uzdržavanih članova obitelji radnika;

- da je u donošenju Programa bio konzultiran sindikat, te nadležna služba za zapošljavanje;

- da se sindikat suglasio s odlukom o otkazivanju ugovora o radu tužiteljici.

Temeljem prednjih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, ocijenivši da je osporena odluka o otkazu joj ugovora o radu zakonita. Naime, kod utvrđene činjenice da je Program tužene donesen u skladu s odredbom čl. 119. i čl. 120. ZR-a, s time da se kod ocjenjivanja za kojim je radnicima trajno prestala potreba vodilo računa o kriterijima propisanim st. 3. čl. 106. ZR-a, uzimajući također u obzir i kriterije odnosa radnika prema poslu (tzv. radni uvjeti obuhvaćaju ocjenu kvalitete rada, odgovornosti prema poslu, točnost u radu, urednost) nužno je zaključiti da je postupanje tuženog bilo u skladu sa zakonom. Potpuno je razumljivo da je donošenju Programa prethodilo bodovanje radnika bez čega i nije bilo moguće sačiniti Program u kojem se utvrdilo za kojim je radnicima prestala potreba za njihovim radom.

Prilikom bodovanja radnika u svrhu uključivanja koji od njih predstavlja tehnološki višak, bitno je to da je tužena uzela u obzir sve zakonom propisane kriterije, dok je autonomno pravo tužene bilo odlučiti kojem će od tih kriterija dati prednost (čl. 106. st. 3. ZR) u njihovom vrednovanju.

Neutemeljeno je ustrajanje tužiteljice u prigovoru da je tužena na njeno radno mjesto zaposlila novog radnika (čime hoće dokazati da tužiteljica nije bila tehnološki višak), kad je izvršenim inspekcijskim pregledom državnog inspektora od 24. travnja 2003. godine utvrđeno da tužena nije zaposlila nove radnike na radna mjesta radnika kojima je dala poslovno uvjetovani otkaz uključujući i radno mjesto tužiteljice.

Kako je dakle odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci, sve temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 11. travnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.