Croatian Supreme Court dismisses third-party appeal as inadmissible due to lack of cumulative statutory prerequisites for enforcement suspension.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the third-party appeal filed by B. Z. against the County Court's decision to approve the auction of real estate. The appellant argued that pending legal questions regarding marital property and judicial practice inconsistencies warranted a review, but the court found these issues irrelevant to the specific case. The court ruled that the appellant failed to cumulatively satisfy all conditions under Article 63 of the Enforcement Act, specifically lacking proof of irreparable harm since they owned their own residence and were not financially endangered.
Legislator headnote
AI generatedčl. 63. st. 1. OZ; čl. 56. st. 1. OZ; čl. 392.b. st. 2. ZPP; The Supreme Court held that third-party appeals regarding enforcement suspension are inadmissible if the appellant cannot cumulatively prove the existence of a right, the likelihood of irreparable harm, and the timely filing of a related lawsuit, as these statutory prerequisites must be strictly met.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 429/12-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari ovrhovoditelja Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Porezna uprava, Područni ured Vukovar, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo Vinkovci, Građansko- upravni odjel, protiv ovršenika D. Z. iz V., radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o reviziji treće osobe, B. Z. iz Z., koju zastupaju punomoćnici M. D. i I. D. Ž., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u V., protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-2626/11-2 od 15. prosinca 2011., kojim je djelomično potvrđeno rješenje Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Ovr-2000/10-37 od 21. rujna 2011., u sjednici održanoj dana 25. listopada 2016.,
r i j e š i o j e :
Revizija treće osobe, B. Z. iz Z., protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-2626/11-2 od 15. prosinca 2011. se odbacuje kao nedopuštena.
Obrazloženje
Općinski sud u Vinkovcima rješenjem poslovni broj poslovni broj Ovr-2000/10-37 od 21. rujna 2011. riješio je:
"I. Odbija se prijedlog treće osobe za odgodu ovrhe u ovom ovršnom predmetu.
donio je
Rješenje o dosudi nekretnine
II. Kupcu L. (A.) Č. iz V., OIB: … dosuđuje se nekretnina ovršenika D. Z. iz V., upisana u zk. ul. br. 3996 k.o. V. i to kč. br. 1821 stambeno-poslovna zgrada br. 32 i dvorište u … 387 m2 za iznos od 680.000,00 kuna kao najpovoljnijem ponuđaču.
III. Poziva se kupac da kupovninu u iznosu od 477.105,12 kuna (koja čini razliku između postignute kupovne cijene i uplaćene kupovnine) uplati u roku od 15 dana od dana održavanja ovog ročišta, a na žiro-račun ovog suda.
IV. Ove nekretnine predat će se kupcu iz točke II. izreke ovog rješenja nakon što uplati kupovninu i ovo rješenje postane pravomoćno.
V. Nakon pravomoćnosti ovog rješenja na nekretninama iz točke II. izreke izvršit će se upis prava vlasništva u korist kupca i brisanje svih tereta koji prestaju dosudom nekretnine kupcu.
VI. Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu ovog Suda da izvrši zabilježbu dosude kupcu na nekretninama navedenim u točki II. izreke rješenja."
Županijski sud u Vukovaru rješenjem poslovni broj Gž-2626/11-2 od 15. prosinca 2011. djelomično je odbio žalbu treće osobe B. Z. iz Z. kao neosnovanu te je potvrdio točku I. prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen njezin prijedlog za odgodu ovrhe.
Taj sud je odbacio žalbu treće osobe B. Z. iz Z. protiv toč II-VI prvostupanjskog rješenja o dosudi nekretnine kupcu L. Č. iz V..
Protiv prvog stavka drugostupanjskog rješenja, kojim je potvrđena točka I. prvostupanjskog rješenja o odbijanju prijedloga za odgodu ovrhe, treća osoba B. Z. je podnijela reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu na način da odgodi ovrhu ili podredno da ukine drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Ovrhovoditelj nije odgovorio na reviziju.
Revizija je nedopuštena.
Vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ispitalo je dopuštenost revizije imajući na umu da je pobijano rješenje doneseno u ovršnom postupku u kojemu dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11 - dalje: ZPP), te imajući na umu da sadržaj cjelokupne revizije prema kojemu se revizijom pobija samo stavak prvi drugostupanjskog rješenja kojim je potvrđena točka I. prvostupanjskog rješenja o odbijanju prijedloga za odgodu ovrhe.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.
U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti.
Pobijano rješenje je doneseno u ovršnom postupku ovrhovoditelja Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Porezna uprava, Područni ured V. protiv ovršenika D. Z. iz V., na temelju ovršne isprave – pravomoćnog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Vukovar Klasa: UP/I-415-02/2008-001/00504, UR. Br. 513-007-16/2008-01 od 21. studenog 2008., a radi namirenja novčane tražbine u iznosu od 947.446,65 kuna na ime glavnog suda, te 180.720,00 kuna na ime zateznih kamata i 200,00 kuna na ime troškova postupka. U tom postupku je ovrha određena na nekretninama ovršenika i to: 1) k.č.br. 1821, stambeno-poslovna zgrada u V., te 2) kč. br. 5582 kuća i dvorište uz V..
Protiv rješenja o ovrsi je treća osoba, supruga ovršenika B. Z. podnijela prigovor i prijedlog za odgodu ovrhe tvrdeći da se u slučaju nekretnine k.č.br. 1821 radi o bračnoj stečevini, a ona da je po Obiteljskom zakonu suvlasnica u 1/2 dijela te nekretnine.
Povodom podnesenog prigovora treća osoba je upućena na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.
Odlučujući o prijedlogu za odgodu ovrhe prvostupanjski sud je odbio prijedlog za odgodu ovrhe u bitnome zbog toga što treća osoba nije dokazala kumulativno postojanje pretpostavki za odgodu ovrhe propisanih odredbom čl. 63. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 - dalje OZ).
Obrazloženje prvostupanjskog rješenja se temelji na zaključku da treća osoba nije učinila vjerojatnim postojanje svoga prava na predmetu ovrhe, niti da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, zato što u svom vlasništvu ima stan u Zagrebu površine 87,92 m2, u kojemu ostvaruje svoje pravo na dom. Nadalje je taj sud zaključio, glede tvrdnje treće osobe da je nekretnina na kojoj je određena ovrha njezina bračna stečevina, da treća osoba može tražiti da se ovrha proglasi nedopuštenom glede njezinog suvlasničkog dijela, ali da to samo po sebi nije dovoljan razlog za odgodu ovrhe.
Drugostupanjski sud je prihvatio pravno shvaćanje prvostupanjskog suda. U obrazloženju je također naglašeno da je na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. 3996 k.o. V. k.č. br. 1821 uknjiženo pravo vlasništva u korist ovršenika D. Z., te da je u teretnom listu uknjiženo pravo zaloga u korist ovrhovoditelja Republike Hrvatske na temelju rješenja Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Ovr-3230/08 od 22. prosinca 2008., radi osiguranja novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 1.187.619,67 kuna po osnovi glavnog duga, zateznih kamata na navedeni iznos koje teku od 21. studenog 2008. do isplate te troškova postupka u iznosu od 11.880,00 kuna.
Polazeći od sadržaja odredbe čl. 297. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, nastavno: ZVDSP) prema kojoj je založno pravo ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koje ovlašćuje svog nositelja (založnoga vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti, sud je zaključio da ovrhovoditelj u ovom slučaju ima pravo namirenja iz vrijednosti založene nekretnine.
Stoga se obrazloženje drugostupanjskog rješenja temelji na pravnom shvaćanju da treća osoba B. Z. nije dokazala kumulativno postojanje pretpostavki za odgodu ovrhe na prijedlog treće osobe propisanih odredbom čl. 63. st. 1. OZ.
Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijanog rješenja te su naznačena pravna pitanja:
„1. Da li na nekretnini koja je predmet ovrhe radi naplate novčane tražbine, a koja predstavlja bračnu stečevinu, ovrhovoditelj ima ili nema pravo namiriti se iz suvlasničkog dijela bračnog druga koji nije ovršenik, i ako u trenutku zabilježbe ovrhe to pravo bračnog druga ovršenika nije bilo upisano u zemljišnim knjigama?
2. Da li bračni drug čije pravo nije upisano u zemljišnim knjigama može odgovarati za dugove drugog bračnog druga, u ovom slučaju ovršenika?
3. Da li se upisano pravo zaloga na predmetnoj nekretnini ( a koje je upisano 2008. godine) može odnositi i na suvlasnika (bračnog druga) koji je svoje pravo (su)vlasništva stekao ranije, (2005. godine) kada je predmetna nekretnina kupljena od strane ovršenika, a predstavlja bračnu stečevinu?
4. Kakav je smisao upućivanja na parnicu treće osobe radi utvrđivanja nedopuštenosti ovrhe na predmetu ovrhe koji nije u vlasništvu ovršenika?“
U reviziji su navedeni zakoni na koja se odnose pravna pitanja, a glede razloga važnosti naznačenih pitanja je navedeno da je riječ o pitanjima o kojima revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, primjerice u odluci Županijskog suda u Virovitici poslovni broj Gž-105/05 u kojoj se obrazloženje temelji na pravnom stajalištu da nekretnina koja predstavlja bračnu stečevinu bračnog druga koji nije ovršenik i čije pravo nije bilo upisano, ne može biti predmetom ovrhe.
Naznačena pitanja nisu važna za rješenje konkretnog spornog pravnog shvaćanja na kojemu se temelji obrazloženje pobijanog rješenja, a koje se svodi na to da u ovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe na prijedlog treće osobe.
Naime naznačena pravna pitanja tiču se pravnog shvaćanja o tome može li biti predmetom ovrhe nekretnina koja predstavlja bračnu stečevinu bračnog druga koji nije ovršenik i čije pravo nije bilo upisano. O tim pitanjima će sud zauzeti pravno stajalište u parnici radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.
Pobijanim rješenjem je odlučeno o prijedlogu za odgodu ovrhe primjenom odredbe čl. 63. st. 1. OZ koja glasi: Na zahtjev osobe koja je tražila da se ovrha na određenom predmetu proglasi nedopuštenom sud će odgoditi ovrhu u pogledu toga predmeta ako ta osoba učini vjerojatnim postojanje svoga prava te da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, uz uvjet da u roku pokrene parnicu na koju je upućena u smislu odredbe čl. 56. st. 1.OZ.
U donošenju pobijanog rješenja sudovi su pošli od toga da sve propisane pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, a da je u ovom slučaju treća osoba učinila vjerojatnim postojanje svojega prava koje sprječava ovrhu, kao i to da je u roku pokrenula parnicu na koju je upućena u smislu odredbe čl. 56. st. 1.OZ, međutim da nije učinila vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, zato što u svom vlasništvu ima stan u Z. površine 87,92 m2, u kojemu ostvaruje svoje pravo na dom te nije financijski ugrožena.
Stoga se naznačena pitanja ne odnose na pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijanog rješenja. Sve kada bi pitanje i bili usmjereno na tumačenje odredbe čl. 63. st. 1. OZ u odnosu na to kada će se smatrati da je treća osoba učinila vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, treba imati na umu da nije moguće unaprijed dati takvo tumačenje navedenog pravnog standarda koje bi bilo primjenjivo u tumačenju ove zakonske odredbe na sve buduće slučajeve. Sud je dužan u okolnostima svakog konkretnog slučaja objektivno prosuditi je li treća osoba učinila vjerojatnom da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. Stoga naznačena pitanja nisu važna nit za rješenje konkretnog postupka, pa revizija ne ispunjava propisane kriterije za njezinu dopuštenost.
Zbog iznijetih razloga je valjalo odbaciti reviziju po čl. 392.b. st. 2. ZPP.
Zagreb, 25. listopada 2016.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v. r.