Rev-x-760/2015-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 760/15-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dragana Katića, Darka Milkovića i Marine Paulić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice dr. N. E. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik K. N., odvjetnik u Z., protiv tuženice dr. N. V. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik A. V., odvjetnik u Z., radi nadomještanja ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4599/14-2 od 10. veljače 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-477/08-111 od 10. travnja 2014., u sjednici održanoj 1. lipnja 2016.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužiteljice, ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4599/14-2 od 10. veljače 2015. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps- 477/08-111 od 10. travnja 2014. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice kojim je tražila donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom u pogledu stana u Z., ukupne površine 104 m2. Ujedno je naloženo tužiteljici da tuženici naknadi troškove postupka u iznosu od 23.116,76 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 - pročišć. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženica osporava revizijske navode i predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, a podredno odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Predmet spora je zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom.

Nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev ocijenili su neosnovanim pošavši od utvrđenja

- da je tužiteljica bila nositeljica stanarskog prava na stanu u Z., treći kat, u vlasništvu tuženice, čime je stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06 - dalje: ZNS) stekla prava i obveze najmoprimca;

- da su tužiteljica i njezin suprug D. K., tadašnjem vlasniku stana (dr. E. V.) dana 22. travnja 1997. podnijeli zahtjev za sklapanje ugovora o najmu, kojem zahtjevu nije udovoljeno;

- da je sin tužiteljice u navedenom stanu stanovao u razdoblju od 5. studenoga 1994. do 5. studenoga 1996.;

- da visina zaštićene najamnine za predmetni stan iznosi 347,30 kn mjesečno;

- da je tužiteljica suvlasnica u 1/3 dijela stana u Z., na četvrtom katu lijevo površine 66,77 m2, kojeg stana su ostali suvlasnici braća tužiteljice N. i M. E., svaki u 1/3 dijela;

- da je stan useljiv, te da u njemu N. E., koji inače prebiva u C., K., prilikom dolazaka u Z., povremeno boravi;

- da je vrijednost navedenog stana 60.750,00 EUR, stoga da je suvlasnički dio tužiteljice vrijedan 20.240,00 EUR.

Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da je neodlučna okolnost da je tužiteljica suvlasnica stana koji nije podijeljen između suvlasnika. Ovo stoga, kako to navodi drugostupanjski sud, što u situaciji kad na suvlasničkoj nekretnini ne postoje prava trećih osoba koja bi sprečavala suvlasnike u izvršavanju njihovih suvlasničkih ovlaštenja, "suvlasnici imaju pravo koristiti nekretninu, a način na koji će urediti svoje međusobne odnose (čl. 37. st. 6. i čl. 38. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" 91/96, 68/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 i 79/06 - dalje: ZV) nije odlučan". Daljnje je shvaćanje sudova da sukladno odredbi čl. 31. st. 2. al. 2. ZNS, prema kojoj pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan, ne znači da se mora raditi o samovlasništvu nekretnine.

Navodi drugostupanjski sud da je "postavljanje kriterija vlasništva useljive kuće ili stana kao zapreke za stjecanje prava na zaštićenu najamninu, rezultat stajališta da vlasništvo (pa i suvlasništvo) useljive kuće ili stana daje pouzdanu osnovu za zaključak o solidnom imovnom stanju najmoprimca koji u takvoj situaciji ne bi imao pravo na zaštićenu najamninu, s obzirom da je smisao zaštićene najamnine rješavanje stambenog problema na ovako privilegirani način za one najmoprimce čije imovno stanje ne omogućava rješavanje stambenog problema na drugi način (kupnjom ili gradnjom stana odnosno kuće, putem najma sa slobodno ugovorenom najamninom itd.)".

Polazeći od navedenog shvaćanja i utvrđenja da je suvlasnički dio stana tužiteljice vrijedan 20.240,00 EUR nižestupanjski sudovi zaključuju da na strani tužiteljice postoje zapreke za sklapanje ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom u smislu čl. 31. st. 2. al. 2. ZNS, te tužbeni zahtjev ocjenjuju neosnovanim.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

Smatrajući ih važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tužiteljica naznačuje pitanja

"Da li je iz primjene člankom 31. stavak 2. ZNS-a isključen suvlasnik druge kuće/stana vrijednost kojeg suvlasničkog dijela nije dovoljna za rješavanje stambenog pitanja zaštićenog najmoprimca te da li je u tom slučaju u parničnom postupku nužno utvrđivati mogućnost ''kapitalizacije'' istog suvlasničkog dijela prodajom?

Da li se kod ocjene mogućnosti suvlasnika da koristi drugu nekretninu iz članka 31. stavak 2. ZNS-a u sudskom postupku imaju preispitivati međusobni odnosi suvlasnika u svijetlu odredbi članka 40. i 42. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te utvrđivati da li zaštićeni najmoprimac ima pravo na samostalni i neposredni posjed predmetne druge nekretnine u čijem je suvlasništvu?

Da li se u parničnom postupku kod primjene članka 31. stavak 2. ZNS-a ima jasno utvrditi i naznačiti koji je imovinski limit od kojeg se počinje smatrati da je zaštićeni najmoprimac imovinsko sposoban plaćati slobodno ugovorenu najamninu odnosno nakon kojeg prestaje njegovo pravo nas zaštićenu najamninu?''

Obrazlažući važnost navedenih pitanja ukazuje na različitu praksu drugostupanjskih sudova o tim pitanjima.

Po ocjeni ovog suda naznačena pitanja važna su za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

O navedenim pitanjima ovaj sud izrazio je shvaćanje u presudi broj Rev-2043/11-2 od 10. lipnja 2015., s kojim shvaćanjem shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci nije podudarno. Tako je u navedenoj odluci izraženo shvaćanje da mogućnost isključivog posjeda suvlasničke nekretnine nije od značaja za primjenu odredbe čl. 31. st. 2. al. 1. ZNS. Ovo stoga što ZNS u navedenoj odredbi ne propisuje da je činjenica posjeda useljivog stana ili kuće presudna za stjecanje statusa zaštićenog najmoprimca, već je jedino odlučno da osoba koja se poziva na pravo iz članka 31. st. 2. al. 2. ZNS, ima u (su)vlasništvu useljivu kuću ili stan, što u slučaju suvlasništva, podrazumijeva mogućnost da se iz vrijednosti suvlasničkog dijela najmoprimca može steći useljivi stan ili kuća.

Kada imovinske prilike najmoprimca i veličina njegovog suvlasničkog dijela na useljivoj kući ili stanu, daju objektivnu mogućnost najmoprimcu ostvariti vlasništvo na useljivoj kući ili stanu tada se najmoprimcu ne bi moglo priznati pravo na zaštićenu najamninu jer bi se na taj način nepotrebno pogodovalo najmoprimce u odnosu na vlasnika stana ili kuće, a s druge strane vlasniku stana ili kuće nametnuo bi se nerazmjeran teret ograničenja uživanja njegova prava vlasništva.

Ako vlasništvo ili suvlasništvo na useljivom stanu ili kući najmoprimca ovome ne daju mogućnost useliti ili steći takvu kuću ili stan tada bi najmoprimac imao pravo na zaštićenu najamninu.

Suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, prema ocjeni ovog suda tužiteljica kao suvlasnica 1/3 stana u Z., vrijednost čijeg suvlasničkog dijela iznosi 20.240,00 EUR, iz vrijednosti svog idealnog dijela ne može ostvariti imovinsku korist koja bi bila ekvivalent vrijednosti najelementarnije useljive kuće ili stana.

Budući da zbog pogrešnog pravnog shvaćanja izraženog u pobijanoj presudi, koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda, nisu raspravljene odlučne činjenice o kojima ovisi sadržaj ugovora o najmu (čl. 5. ZNS), valjalo je na temelju čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 1. lipnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.