I Kž-695/2008-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 695/08-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Hajrije Novoselec, dr. sc. Zdenka Konjića, Ante Potrebice i Zlate Lipnjak Bosanac, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. K. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona u svezi s čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 29. listopada 2007., broj K-23/04, u javnoj sjednici održanoj 24. studenog 2009., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, mr. Milojka Vučkovića,

p r e s u d i o j e:

I Djelomično se prihvaća žalba opt. K. R., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni na način da se ovaj optuženik za kazneno djelo iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona, za koje je proglašen krivim pod točkom 1. izreke, na temelju tih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) Kaznenog zakona, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

II U preostalom dijelu odbija se žalba opt. K. R., a u cijelosti žalbe državnog odvjetnika, opt. R. K., opt. E. G. i opt. Đ. Đ. kao neosnovane i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Rijeci broj K-23/04 od 29. listopada 2007., opt. K. R. proglašen je krivim zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04 i 84/05 - u daljnjem tekstu: KZ), činjenično opisanom u točki 1. izreke, za koje mu je, primjenom odredbi o ublažavanju kazne iz čl. 57. st. 1. i 2., točka d) KZ, izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci; opt. R. K. proglašen je krivim zbog

I Kž 695/08-5

kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama KZ („Narodne novine“ br. 129/2000), činjenično opisano u točki 2. izreke, za koje mu je primjenom odredaba o ublažavanju kazne zatvora iz čl. 57. st. 1. i 2., točka b) KZ, izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca; opt. E. G. proglašen je krivim zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi s čl. 25. ZID KZ, činjenično opisano u točki 3. izreke, za koje mu je primjenom odredaba iz čl. 57. st. 1. i 2., točka b) KZ, izrečena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca; opt. D. K. proglašen je krivim zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 5. KZ činjenično opisano u točki 4. izreke, za koje mu je primjenom odredaba iz čl. 57. st. 1. i 2., točka b) KZ, izrečena kazna zatvora u trajanju od jednog mjeseca uz primjenu uvjetne osude iz čl. 67. KZ, temeljem koje se izvršenje kazne zatvora odgađa za vrijeme od dvije godine ukoliko optuženik u tome roku ne počini novo kazneno djelo; te opt. Đ. Đ. proglašen je krivim zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi s čl. 25. ZID KZ, činjenično opisano u točki 5. izreke, za koje mu je primjenom odredaba iz čl. 57. st. 1. i 2., točka b) KZ, izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca.

Na temelju čl. 80. st. 1. i 3. i čl. 173. st. 7. KZ od opt. R. K. je oduzeta opojna droga marihuana u količini od 0,18 grama, a od opt. Đ. Đ. ista opojna droga u količini od 83,40 grama.

Temeljem odredbe čl. 82. st. 1. i 2. KZ u svezi s čl. 466. ZKP od R. K. oduzeta je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 450,00 HRK, a od opt. Đ. Đ. u iznosu od 180,00 HRK.

Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP optuženici R. K., K. R.. E. G., D. K. i Đ. Đ. osuđeni su na naknadu troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 HRK svaki, dok je opt. K. R. obvezan naknaditi troškove sudsko-medicinsko-balističkog vještačenja, s time da će se odluka o visini troška donijeti zasebno, u smislu odredbe čl. 120. st. 2. ZKP.

Pobijanom presudom opt. D. K. oslobođen je optužbe na temelju odredbe čl. 354. točka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine” br.110/97, 27/98, 58/99,112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP), da bi počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi s čl. 25. ZID KZ, činjenično opisano u točki 6. izreke, dok je protiv opt. R. K., opt. Đ. Đ. i opt. V. Đ., koji je ujedno i oštećenik u kaznenom djelu pod točkom 1. izreke, optužba odbijena na temelju odredbe čl. 353. točka 3. ZKP, da bi počinili kaznena djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 1. KZ i to opt. R. K. djelo opisano u točki 7. izreke, a opt. Đ. Đ. i opt. V. Đ. djelo opisano po točkom 8. izreke.

Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP, troškovi kaznenog postupka koji se odnose na opt. V. Đ. u cijelosti su pali na teret proračunskih sredstava.

Protiv navedene presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankcji u odnosu na optuženike R. K., K. R., E. G. i Đ. Đ., te predlaže da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači na način da se navedenim optuženicima izrekne stroža kazna zatvora.

Žalbu su podnijeli i opt. R. K. po branitelju I. Č., odvjetniku iz R. zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, te da mu se izrekne blaža kazna; opt. K. R. osobno i također po branitelju I. Č., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka,

I Kž 695/08-5

pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda u odnosu na njega ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje; opt. E. G. po branitelju M. S.,odvjetniku iz R., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se na njega primjeni uvjetna osuda, te opt. Đ. Đ. po branitelju T. M., odvjetniku iz R., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi kaznene odgovornosti u smislu odredbe čl. 173. st. 8. KZ, odnosno da mu se kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro na slobodi u smislu odredbe čl. 54. KZ, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su opt. R. K. i opt. Đ. Đ. koji smatraju da im je sud prvog stupnja izrekao previsoke kazne, a ne preblage, kako navodi državni odvjetnik u svojoj žalbi. Stoga predlažu da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razgledavanja spisa na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, u svom mišljenju od 25. srpnja 2008., broj KŽ-DO- 1275/08, ocijenio je da žalbe optuženika nisu osnovane, te je predložio da se one odbiju, dok je žalba državnog odvjetnika osnovana, pa bi je trebalo prihvatiti.

Branitelj optuženika K. R., I. Č. u svojoj žalbi je tražio da se obavijesti o sjednici vijeća, što je, na temelju odredbe čl. 374. st. 2. ZKP, učinjeno, no unatoč urednoj dostavi poziva branitelj nije pristupio sjednici, pa je, temeljem odredbe čl. 374. st. 4. ZKP, sjednica održana u odsutnosti odvjetnika I. Č., a u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika mr. Milojka Vučkovića, koji je ostao kod prijedloga stavljenog na temelju čl. 373. st. 2. ZKP.

Žalbe opt. R. K., opt. E. G., opt. Đ. Đ. i državnog odvjetnika nisu osnovane, dok je žalba opt. K. R. djelomično osnovana.

Nije osnovana žalba opt. K. R. da je sud prvog stupnja počinio tri bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. Prva povreda bi se sastojala u tome što je izreka pobijane presude u točki 1., u dijelu u kojem se navodi da je ovaj optuženik, pristajući da V. Đ. usmrti, u gornji lijevi dio njegovih leđa ispalo jedan hitac, proturječna s razlozima presude, kao i da postoji proturječnost između samih razloga presude kada sud navodi da pucanjem iz vatrenog oružja u područje leđa na uskom slobodnom prostoru opt. K. R. ne teži posljedici usmrćenja već samo pristaje na takvu posljedicu (str. 26. odlomak 3. presude). U konkretnom slučaju nema proturječnosti o kojoj govori žalitelj, pa time ni bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koju se poziva, zbog toga što se opis namjere u izreci pobijane presude kao i u razlozima te presude odnosi na neizravnu namjeru, a razlozi zbog kojih je sud prvog stupnja ocijenio da se radilo o neizravnoj namjeri također su detaljno izneseni, tako da ne postoji ni proturječnost unutar samog obrazloženja. Neslaganje žalitelja s ovakvom ocjenom suda u odnosu na oblik namjere ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, već se tiče ocjene ispravnosti utvrđenih činjenica, pa će se navedeni prigovor optuženika razmotriti u okviru njegovog žalbenog prigovora koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

I Kž 695/08-5

Nije prihvatljiv ni navod žalitelja da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazu vještaka danom na raspravi i samog zapisnika u odnosu na položaj oštećenka prema cijevi pištolja u momentu ispaljenja hica. Naime, kada se u razlozima presude (str. 18. odlomak 2. presude) reproducira nadopuna nalaza i mišljenja liječnika vještaka za sudsku medicinu, ispravno se citira da je „opt. V. Đ. u trenutku ispaljenja projektila ustima cijevi vatrenog oružja bio okrenut ili leđima ili stražnjim dijelom lijeve nadlaktice“, što nije u proturječju s ocjenom istoga vještaka iznesenom u svome nalazu i mišljenju na str. 9. toč. 8. raspravnog zapisnika od 08. studenog 2005., da „cijev pištolja nije bila direktno uperena u leđa oštečenika, već je bila bočno u odnosu na njegova leđa u liniji ispod lijeve lopatice. Naime, iz oba citirana nalaza i mišljenja liječnika vještaka jasno proizlazi kako se nije radilo o direktnom nego o kosom pucanju, a takvu ocjenu prihvaća i sud prvog stupnja u dijelu obrazloženja u kojem iznosi razloge na temelju kojih je zaključio da se radilo o neizravnoj namjeri (str. 26. odlomak 3. presude).

Također je neosnovana tvrdnja žalitelja kako postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima pobijane presude o sadržaju zapisnika o njegovoj obrani i samih zapisnika o toj obrani, koja bi se sastojala u tome što je sud prvog stupnja prešutio dio njegove obrane u kojem tvrdi da u momentu ispaljenja hica, koji ranjava oštećenika, ovoga uopće ne vidi, da je imao znojne ruke i da je pištolj opalio u momentu udarca u leđa opt. Đ. Đ.. U pobijanoj presudi se reproducira iskaz žalitelja dan pred redarstvenim vlastima uz nazočnost branitelja i njegova obrana na glavnoj raspravi u kojima iznosi da je drškom pištolja udarao jednog od braće Đ., pri čemu je došlo do opaljenja drugog hica, što je i demonstrirao pred sudskim vijećem, dok ispaljenje trećeg hica nije znao objasniti.

Stoga nije osnovana žalba opt. K. R. izjavljena zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, niti je ovaj sud, kao sud drugog stupnja, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, našao da bi bila ostvarena koja druga povreda kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

Kada je riječ o žalbenom razlogu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koji se poziva opt. K. R., ovaj sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da pucanje iz vatrenog oružja u leđa V. Đ. i to u stražnju lijevu stranu grudnog koša, na donjem rubu lopatice, u fizičkom sukobu u kojem se tijela pomiču, a na način da se puca koso, predstavlja djelovanje opt. K. R. u kojem on ne teži usmrćenju oštećenika, ali da, s obzirom na sredstvo kojim postupa, blizinu tijela i lokaciju ozljede, prihvaća rizik da do usmrćenja može doći, dakle prihvaća moguću smrt opt. V. Đ., zbog čega je svojim radnjama ostvario obilježja kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ.

Prvostupanjski sud s pravom nije prihvatio obranu opt. K. R., koju ponavlja u žalbi, da je do opaljenja pištolja došlo nehotično, prilikom udaranja drškom pištolja po leđima opt. Đ. Đ. zbog znojnih ruku, s obzirom da je na temelju nalaza i mišljenja balističkog vještaka, utvrđeno kako do samoopaljenja pištolja udaranjem o tijelo opt. Đ. Đ. nije moglo doći, već je do opaljenja pištolja došlo djelovanjem na okidač pištolja, dakle svjesnim povlačenjem okidača od strane opt. K. R., koji niti ne poriče da mu se kažiprst nalazio na okidaču.

Činjenično stanje nije ni nepotpuno utvrđeno zbog toga što sud nije zatražio od opt. V. Đ. da preda gornji dio odjeće koju je imao na sebi u vrijeme izvršenja djela u svrhu provjere

I Kž 695/08-5

mjesta oštećenja odjeće i baruta na njoj, kako tvrdi žalitelj, jer se time ne bi utvrdilo ništa što nije utvrđeno liječničkim vještačenjem zadobivenih ozljeda na tijelu opt. V. Đ., materijalnim tragovima izuzetim na mjestu događaja i iskazima ostalih sudionika u događaju, koji svi zajedno potvrđuju da je optuženik tempore criminis ispalio tri metka od kojih je jedan pogodio oštećenika.

Premda u žalbi podnesenoj osobno žalitelj poriče da bi imao bilo kakav motiv zbog kojih bi usmrtio čovjeka, ponavljajući da za to nije imao niti izravnu niti neizravnu namjeru, ipak potvrđuje da je njegova namjera, tada kao osamnaestogodišnjaka, bila pokazati se pred društvom s oružjem i tako ispasti glavna ličnost ne sluteći što bi se moglo dogoditi.

S obzirom na sve navedeno nije prihvatljiva žalba opt. K. R. u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Ovaj optuženik se žali i na povredu kaznenog zakona, premda ovu žalbenu osnovu ne obrazlaže, ali se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da je sud pogrešno pravno označio djelo koje je počinio jer ga je trebao proglasiti krivim za kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 263. KZ. Međutim, kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio činjenično stanje ispravno je primijenio Kazneni zakon kada je opt. K. R. proglasio krivim zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ. Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP, ovaj sud nije našao da bi pobijanom presudom počinjena bilo koja povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koju pazi po službenoj dužnosti.

Premda se ne žali zbog odluke o kazni, sukladno odredbi čl. 382. ZKP, s obzirom da je optuženik uložio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu i u odnosu na navedeni žalbeni razlog i utvrdio da je on osnovan, te je pobijanu presudu preinačio na način da je opt. K. R. izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno vrednovao brojne utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženika, naročito njegovu mladost u vrijeme izvršenja djela, kada je imao 18 godina, neosuđivanost, povoljne podatke iz socijalne anamneze Centra za socijalnu skrb prema kojoj živi u urednim obiteljskim odnosima, okolnost da je bez prisutne socijalne patologije osobnosti, tako da je njegov postupanje u kritičnom događaju rezultat prije svega mladalačke dobi i nedovoljne psihičke zrelosti, a što potvrđuje da nakon počinjenja ovoga djela nije dolazio u sukob sa zakonom, zatim da je djelo ostalo u pokušaju, te da je opt. V. Đ. zadobio tjelesnu ozljedu lake naravi, kojom nije povrijeđen niti jedan vitalni organ, tako da počinjenim djelom nisu prouzročene teže posljedice za njegovo zdravlje.

Kada se sve to uzme u obzir onda, i pored činjenice da je nepromišljeno ušao u sukob s oštećenikom, po ocjeni ovoga suda, svim navedenim okolnostima primjerena je kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa mu je ta kazna i izrečena ovom presudom. Izrečenom kaznom u obzir je uzeto načelo individualizacije kazne, a da pri tome nije dovedeno u pitanje i načelo generalne prevencije, niti je podcijenjen stupanj društvene opasnosti samog djela, tako da je ta kazna u skladu sa svrhom kažnjavanja propisanim u odredbama čl. 6. i čl. 50. KZ.

I Kž 695/08-5

Žalba opt. R. K. izjavljena zbog odluke o kazni nije osnovana. Sud prvog stupnja ispravno je cijenio sve okolnosti koje su utjecale na odmjeravanje kazne ovome optuženiku, a koje on ponavlja u svojoj žalbi, kao što su priznanje djela, neosuđivanost, mladost, dok mu je kao otegotno uzeo u obzir njegovu odlučnost u naplati prodane opojne droge, što je dovelo do sukoba njega i njegovih prijatelja s braćom Đ., uz ozbiljne, zamalo tragične posljedice.

Okolnosti koje ističe u žalbi, da je sada zaposlen, da je sredio svoj osobni život u izvanbračnoj zajednici i kupio kuću, svakako su olakotne naravi, no nisu takvog značaja da bi dovele do daljnjeg ublažavanja kazne zatvora u trajanju od četiri mjeseca, s obzirom da je već ta kazna izrečena uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne. Naime, za kazneno djelo zbog kojeg je opt. R. K. osuđen, u vrijeme počinjenja djela bila je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje jedne godine, pri čemu treba imati u vidu da je ovaj optuženik proglašen krivim zbog višekratne prodaje opojne droge marihuana u razdoblju od preko pet mjeseci. Stoga je žalbu opt. R. K. valjalo odbiti kao neosnovanu.

Opt. E. G. u svojoj žalbi izjavljenoj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovano smatra da je pobijanom presudom činjenično stanje pogrešno utvrđeno zbog toga što je proglašen krivim da je istu opojnu drogu i prodao i predao, što, kako tvrdi, nije moguće. Naime, iz točke 3. pobijane presude, jasno proizlazi da je ovaj optuženik proglašen krivim zbog toga što je od opt. R. K. preuzeo 83,40 grama opojne droge marihuana i na šetalištu pokraj mora u 18,00 sati predao opt. Đ. Đ., čime je neovlašteno posredovao u prodaji i kupnji koja je propisom proglašena opojnom drogom. Izraz „prodao Đ. Đ.“ odnosi sa na opt. R. K. koji je posredstvom opt. E. G. tu opojnu drogu namjeravao prodati opt. Đ. Đ. Dakle, pobijanom presudom je pravilno utvrđen činjenični supstrat optuženikovog kriminalnog ponašanja, koji se sastoji u posredovanju u prodaji opojne droge, tako da je navedeni žalbeni razlog neosnovan, pa ga je, kao takvog, trebalo odbiti.

Premda i sam u žalbi navodi kako mu je prvostupanjski sud izrekao blagu kaznu od dva mjeseca zatvora (imajući u vidu da je za to djelo propisana kazna zatvora od jedne godine kao najniža kazna) ipak smatra da je izrečena kazna prestroga, te da je na njega trebala biti primijenjena uvjetna osuda, s obzirom da je u vrijeme izvršenja djela imao svega 23 godine, da je neosuđivan, zaposlen, a djelo je počinio na zamolbu svoga prijatelja, kome je učinio uslugu.

Međutim, u pravu je sud prvog stupnja kada ističe da se prilikom prodaje opojne droge nije radilo o prijateljskim odnosima i pružanju usluga, već o trgovini opojnom drogom koja na ilegalnom tržištu narkotika ima svoju visoku cijenu, te je motiv nezakonitog postupanja optuženika prije svega bilo ostvarivanju zarade, a koliko je ta zarada bila bitna za sve optuženike, pa tako i za opt. E. G., pokazuje i to što su se opt. R. i D. K., K. R. i opt. E. G., uputili silom, uz uporabu vatrenog oružja, naplatiti od Đ. i V. Đ. upravo onu opojnu drogu koju je opt. E. G. predao opt. Đ. Đ., a da za nju nije dobio protuvrijednost od 600,00 kuna. Stoga je, po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud pravilno odmjerio kaznu optuženiku, imajući u vidu potrebu da se, ne samo utječe na njega da više ne čini kaznena djela, već da se kroz kaznu izrazi i društvena osuda ovakvog ponašanja, te uputi poruka o pogibeljnosti kaznenih djela. U odnosu na žalbeni navod da se prema njemu primijeni uvjeta osuda, svakako treba napomenuti da, sukladno odredbi čl. 67. st. 3. KZ, za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ u vezi čl. 25. ZID KZ, za koje je ovaj optuženik proglašen krivim, nema zakonskih

I Kž 695/08-5

pretpostavki za primjenu uvjetne osude. Zato je žalbu opt. R. K. u odnosu na odluku o kazni također valjalo odbiti kao neosnovanu.

Nije osnovana ni žalba opt. Đ. Đ. izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje je, prema žalitelju, pogrešno utvrđeno zbog toga što je sud odluku o njegovoj krivnji donio na temelju njegovog priznanja danog pred redarstvenim vlastima kao osumnjičenika uz nazočnost branitelja, s obzirom da je taj njegov iskaz dan u stanju šoka zbog napada koji su on i brat doživjeli i sa željom da se što prije oslobodi informativnih razgovora, pa je našao oportunim priznati nešto što nije učinio. Ovakva tvrdnja nije prihvatljiva kada se uzme u obzir da je njegova obrana pred redarstvenim vlastima dana na način da je detaljno opisao historijat svojih odnosa s opt. R. K. i E. G. i svoje nabavke i prodaje opojne droge marihuana, koju inače konzumira, uključujući i detaljan opis svoje dvije prodaje opojne droge marihuana uz navođenje mjesta primopredaje, količine, cijene i razloga prodaje, tako da taj iskaz ne predstavlja iskaz osobe koja je u šoku i koja olako priznaje činjenice koje joj idu na teret samo zbog toga da se ispitivanje što prije završi. Pored toga, iskaz opt. Đ. Đ. dan pred redarstvenim vlastima, u dijelu koji se odnosi na kupoprodaju opojne droge, potvrđuje u svojoj obrani opt. E. G., zbog čega je prvostupanjski sud ispravno utvrdio kako je optuženik počinio kazneno djelo opisano pod točkom 5. izreke prvostupanjske presude, dakle da je u dva navrata u prosincu 2001. i siječnju 2002. u O. prodao ukupno 100 grama opojne droge marihuana E. G. za ukupan iznos od 600,00 kuna, čime je počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi s čl. 25. ZID KZ.

Tvrdnja iznesena u žalbi da je ostalo nejasno, a time i da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, zbog čega bi optuženik prvo u prosincu 2001. i siječnju 2002. opojnu drogu prodavao opt. E. G., da bi onda tu istu drogu na dan sukoba 27. ožujka 2002. kupovao od iste osobe, također nije osnovana. Naime, očigledno je da se kod tih prodaja nije radilo o istoj opojnoj drogi, već samo o istoj vrsti opojne droge, te da su u pitanju odvojeni događaji, dok iz činjeničnog stanja utvrđenog u odnosu na sve optuženike koji su proglašeni krivima u ovome postupku, jasno proizlazi da su se bavili i prodajom i kupnjom opojne droge radi stjecanja materijalne koristi, s time što su neki od njih, kao što je opt. Đ. Đ., bili i konzumenti opojne doge.

Neosnovana je žalba opt. Đ. Đ. i u odnosu na odluku prvostupanjskog suda o kazni, te je u tom smislu i neprihvatljiv prijedlog žalitelja da se na optuženika primjeni odredba čl. 173. st. 8. KZ i oslobodi kazne zbog dragovoljnog bitnog doprinosa otkrivanju djela, odnosno da mu se kazna zatora zamijeni radom za opće dobro na slobodi. Uvjeti za primjenu odredbe čl. 173. st. 8. KZ ne postoje, kada se ima u vidu da je opojna droga od strane redarstvenih vlasti pronađena na njegovom tavanu, te da je svoje priznanje pred redarstvenim vlastima povukao na glavnoj raspravi, kao i da su osnovne okolnosti vezane za kazneno djelo za koje je proglašen krivim utvrđene i drugim dokazima. Isto tako, kriminalna količina njegovog protuzakonitog djelovanja u što se ubraja i količina opojne droge koju je prodavao i kupovao u više navrata, ne opravdava zamjenu kazne zatvora radom za opće dobro na slobodi.

Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio sve olakotne okolnosti na strani optuženika i osudivši ga na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca postigao srhu kažnjavanja propisanu u odredbama čl. 6. i čl. 50. KZ, zbog čega je žalbu optuženika u odnosu na ovu žalbenu osnovu također trebalo odbiti.

I Kž 695/08-5

S obzirom na sve rečeno kada su u pitanju kazne izrečene optuženicima R. K., K. R., E. G. i Đ. Đ., žalbu držanog odvjetnika, izjavljenu zbog odluke kaznenim sankcijama u odnosu na ove optuženike, nije moguće prihvatiti. Naime, ispravno primjećuje državni odvjetnik kako ispaljivanje hitaca iz pištolja u tijesnom prostoru u kojem se nalazilo više osoba u pokretu predstavlja doista pogibeljan čin, bez obzira što je povreda slučajno ostala minorna, ali se on treba sagledati kao nepromišljeni čin osamnaestogodišnjaka koji se u tuči s ostalim mladićima htio napraviti važan, tako da nije za očekivati da će opt. K. R., kao zrela osoba, tako nešto ponoviti, zbog čega mu je ovaj sud, uvažavajući i ostale navedene olakotne okolnosti, ublažio kaznu koju mu je izrekao sud prvog stupnja.

U odnosu na ostale optuženike, također je ispravna konstatacija državnog odvjetnika kako se radilo o višestrukoj međusobnoj prodaji opojne droge, no pri tome treba uzeti u obzir vrstu i količinu opojne droge koja je bila predmetom izvršenja djela, tako da, uzimajući u obzir mladost optuženika u vrijeme počinjenja djela i ostale navedene olakotne okolnosti, po ocjeni ovoga suda, svrha kažnjavanja će biti postignuta kaznama koje im je prvostupanjski sud izrekao. S obzirom na izneseno, valjalo je žalbu državnog odvjetnika odbiti.

Slijedom iznesenog, a na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 24. studenog 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.