Rev-1022/2011-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1022/11-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja M. C., II. tužiteljice N. C. i III. tužiteljice D. C., svi iz R. S., V., B., koje zastupa punomoćnik L. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa po Županijsko državno odvjetništvo u Sisku, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji I.-III. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž- 2177/10 od 3. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-1387/05 od 24. ožujka 2010., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2014.,

p r e s u d i o j e:

Revizija prvotužitelja M. C., drugotužiteljice N. C. i trećetužiteljice D. C. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba prvotužitelja, drugotužiteljice i trećetužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev prvotužitelja, drugotužiteljice i trećetužiteljice kao neosnovan, a koji glasi:

„1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužiteljima: C. M., C. N. i C. D., svi na adresi …, V., B., R. S. isplati s osnova nematerijalne štete slijedeće iznose:

a) C. M. iznos od 250.000,00 kn

b) C. N. iznos od 250.000,00 kn

c) C. D. iznos od 250.000,00 kn

Ili ukupno iznos od 750.000,00 kn s zakonskom zateznom kamatom na taj iznos i to u visini kamatne stope od 15% godišnje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate od dana donošenja presude pa do isplate, a sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

2. Nalaže se tuženici da tužiteljima solidarno naknade materijalnu štetu u iznosu od 20.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos počev prema čl. 277 ZOO i to do 01.08.1991.g. pa do 12.04.1996.g. a od 12.04.1996.g. po kamatnoj stopi od 24% godišnje prema Zakonu o zakonskoj zateznoj kamati, pa do 11.09.1996.g. a od 11.09.1996.g. po kamatnoj stopi od 18% godišnje prema čl. 1 Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate i to do 01.07.2002.g., a odatle pa nadalje do isplate po kamatnoj stopi od 15% godišnje, a sve to u roku 15 dana od pravomoćnosti presude.

3. Nalaže se tuženici da tužiteljima isplati prouzročeni parnični trošak, a sve u roku od 15 dana o dana pravomoćnosti presude.“

Prvostupanjskom presudom tužiteljima je naloženo da tuženici naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 54.150,00 kn u roku 15 dana.

Drugostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Protiv drugostupanjske presude prvotužitelj, drugotužiteljica i trećetužiteljica su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelji su predložili ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija prvotužitelja, drugotužiteljice i trećetužiteljice nije osnovana.

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

U presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Izreka presude nije u suprotnosti s provedenim dokazima niti zapisnicima s rasprave. Razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, zbog čega presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Drugostupanjski sud je odgovorio na sve odlučne žalbene navode tužitelja, pa nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete za duševne bolove koje trpe zbog smrti supruga i oca.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je suprug i prednik tužitelja P. C. ubijen 22. kolovoza 1991., da je nasljednicima iza pok. P. C. dozvoljeno pokopati pokojnog P. C. 10. listopada 1991., dok je tužba u ovom predmetu podnesena 6. srpnja 2005. Utvrđeno je da su iza pok. P. C. kao zakonski nasljednici ostale njegova supruga D. C. i sin M. C. te kćer N. C.. Nadalje, utvrđeno je da je u vrijeme kad je nastupila smrt prednika tužitelja mjesto K. gdje je on stradao, nije bilo pod kontrolom hrvatskih snaga, da je Županijsko državno odvjetništvo rješenjem od 11. prosinca 2006. odbacilo kaznenu prijavu protiv I. K., V. C., K. V. i M. Š. zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, da stoga slučaj nije procesuiran, odnosno počinitelj kaznenog djela i odgovornost nisu utvrđeni pravomoćnom osuđujućom kaznenom presudom.

Odlučujući o prigovoru zastare tuženice, sudovi su pošli od utvrđenih činjenica relevantnih za ocjenu prigovora zastare utužene nematerijalne štete te zaključuju da je za predmetno potraživanje nastupila zastara. Prvostupanjski i drugostupanjski sud se pozivaju na zastarni rok iz čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 88/05 – dalje: ZOO).

Stajalište nižestupanjskih sudova je pravilno.

Prema čl. 376. st. 1. ZOO potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu počinila. S obzirom da je šteta, uz koju tužitelji vezuju tužbeni zahtjev nastala 22. kolovoza 1991., a tužitelji su za štetu doznali najkasnije 10. listopada 1991. kada im je dozvoljeno pokopati pokojnog P. C., a tužbu su podnijeli 6. srpnja 2005., to su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da je na temelju čl. 376. st. 1. ZOO nastupila zastara te odbili tužbene zahtjeve.

Pri tome je za napomenuti da prema odredbi čl. 4. st. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom domovinskog rata („Narodne novine“ broj: 117/03- dalje u tekstu: Zakon) postupci protiv Republike Hrvatske radi naknade štete iz ovog Zakona prekinuti stupanjem na snagu Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 112/99) nastavit će se stupanjem na snagu ovog Zakona.

Prema čl. 5 Zakona ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 6. studenog 1999. (kao dana stupanja na snagu Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj: 112/99) ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu Zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tim propisima je omogućeno ostvarivanje prava onim oštećenicima koji nisu sudskim putem zahtijevali naknadu štete nastale prije 6. studenog 1999., ali samo ako zastara do tada nije nastupila.

Budući da je zastara u ovom slučaju nastupila prije 6. studenog 1999., tužiteljima je prestalo pravo zahtijevati ispunjenje obveze i u okviru navedenog zakonskog uređenja.

Revidenti u reviziji, navode da je riječ o kaznenom djelu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva koji ne zastarijeva, pa da se u odnosu na zastaru na ovaj slučaj treba primijeniti odredba čl. 377. ZOO kojom je predviđen dulji rok zastare za štetu uzrokovanu kaznenim djelom. Na to se svode revizijski razlozi i u tome revidenti vide pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Prema odredbi čl. 377. st. 1. ZOO, kada je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja.

Međutim, prethodna odredba ZOO-a koja propisuje dulji rok zastare, primjenjuje se samo u slučaju kada je protiv počinitelja kaznenog djela vođen kazneni postupak i dovršen osuđujućom presudom.

U odnosu na revizijske navode da je ovaj sud mogao utvrditi da je predmetna šteta uzrokovana kaznenim djelom, valja reći da je prema shvaćanju ovog suda, parnični sud samo iznimno ovlašten kao prethodno pitanje utvrđivati je li šteta uzrokovana kaznenim djelom i to tek ako su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se protiv poznatog počinitelja nije mogao provesti kazneni postupak (npr. u slučaju smrti štetnika). Ako počinitelj kaznenog djela nije uopće poznat, parnični sud nije ovlašten raspraviti kao prethodno pitanje je li šteta uzrokovana kaznenim djelom.

Budući da u konkretnom slučaju povodom podnesene kaznene prijave, kazneni postupak nije pokrenut, to se ne može govoriti o prekidu zastare kaznenog gonjenja, a time i zastare zahtjeva za naknadu štete u smislu čl. 377. st. 2. ZOO.

Dakle, u situaciji na koju se revidenti pozivaju - i na kojoj temelje svoj pravni položaj u parnici, kada počinitelji kaznenog djela kojim je prouzrokovana utužena šteta nisu poznati, kao u konkretnom slučaju, potraživanje naknade štete zastarijeva po odredbama čl. 376. ZOO, a ne kako to oni pogrešno smatraju po odredbi čl. 377. st. 1. ZOO.

Pobijane presude nisu protivne Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih prava u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i čl. 51. Dodatnog protokola, svrha kojih je zaštita civilnog stanovništva od ratnih zločina, kod činjenice da u postupku nije dokazano da bi štetni događaj bio posljedica počinjenog kaznenog djela ratnog zločina, a koji se dokazuje pravomoćnom sudskom presudom, koje u konkretnom slučaju nema.

Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo (čl. 376. st. 1 ZOO), pa nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 12. veljače 2014.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.