Uzz-25/2012-8 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Uzz 25/12-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u upravnom sporu tužitelja I. Ž. iz R., protiv rješenja tuženog Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, Z., klasa: UP-II-350- 05/08-02/591, ur.broj: 531-04-1-09-4 od 10. veljače 2009., radi izdavanja lokacijske dozvole, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-73/12 od 14. lipnja 2012., protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-3387/2009-4 od 9. veljače 2012., u sjednici održanoj 8. srpnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se uvažava, te se presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-3387/2009-4 od 9. veljače 2012. preinačuje i sudi:

Odbija se tužba.

Obrazloženje

Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-3387/2009-4 od 9. veljače 2012. uvažena je tužba tužitelja i potvrđeno rješenje Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, klasa: UP-II-350-05/08-02/591, ur.broj: 531-04-1-09-4 od 10. veljače 2009. kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Primorsko- goranske županijske, Upravnog odjela za graditeljstvo i zaštitu okoliša, klasa: UP-I-350- 05/08-07-122, ur.broj: 2170/1-07-01/14-08-03 od 1. veljače 2008. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole za gradnju slobodnostojeće stambene građevine (obiteljska kuća sa dva stana) na kat. čest. zem. 2584 i 2585 k.o. K.-L..

Protiv navedene presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da se isti uvaži, te pobijana presuda preinači odbijanjem tužbe.

Na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije odgovoreno.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Postupajući prema odredbi čl. 49. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje: ZUS) Vrhovni sud Republike Hrvatske je ispitao pobijanu presudu samo u granicama zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Predmetni zahtjev tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole odbijen je iz razloga što je nakon podnošenja zahtjeva stupila na snagu Odluka o izmjenama i dopunama Prostornog plana uređenja Općine Kastav („Službene novine Primorsko-goranske županije“ broj: 20/07), a koja je odredbom čl. 11. isključila primjenu dotadašnjeg Prostornog plana uređenja Općine Kastav obzirom da je tužitelj zatražio izdavanje lokacijske dozvole za čest. zem. koja se nalazi u području primjene posebnih mjera uređenja i zaštite za koju je predviđena izrada urbanističkog plana uređenja naselja u povijesnoj graditeljskoj cjelini.

U odnosu na temeljno sporno materijalnopravno pitanje koji prostorni plan treba primijeniti pri odlučivanju o zahtjevu tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole: onaj koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva ili onaj koji je na snazi u vrijeme odlučivanja o zahtjevu, upravna tijela su zauzela pravno shvaćanje da se primjenjuje prostorni plan koji je bio na snazi u vrijeme odlučivanja o zahtjevu.

Suprotno tome Visoki upravni sud Republike Hrvatske zauzeo je pravno shvaćanje da se u upravnom postupku primjenjuju podzakonski propisi koji su na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka, zbog čega da su upravna tijela bila dužna o zahtjevu tužitelja odlučivati primjenom odredbi dokumenta prostornog uređenja koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja upravnog postupka.

Osnovano se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti prigovara pravilnosti takvog pravnog shvaćanja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske ukazujući da primjena podzakonskih propisa kojima se uređuje prostorni plan, a koji su na snazi u vrijeme donošenja rješenja o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole nije suprotan ustavnom načelu prema kojem propisi ne mogu imati povratno djelovanje (čl. 89. st. 4. Ustava Republike Hrvatske).

Novi propis ne može se primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu. No samim podnošenjem zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole tužitelj nije stekao pravo niti je nastala obveza upravnog tijela da mu izda lokacijsku dozvolu. Dakle, ne radi se o stečenom pravu koji se ne bi mogao dovoditi u pitanje novim podzakonskim propisom, niti o obveznom odnosu kod kojeg se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalnopravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka tog odnosa.

Između tužitelja kao stranke u upravnom postupku i upravnog tijela koji vodi taj postupak nastao je odnos u kojem tužitelj ima pravo zahtijevati da upravno tijelo odluči o njegovom zahtjevu, a upravno tijelo ima obvezu odlučiti o tom zahtjevu, pri čemu je ono, a u smislu odredbe čl. 4. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91 i 103/96) dužan upravnu stvar rješavati na temelju zakona i drugih propisa, te općih akata, ustanova i drugih pravnih osoba koje oni donose na temelju javnih ovlasti. Prema odredbi čl. 34. st. 1. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj: 30/94, 68/95, 35/99, 61/00, 32/02 i 100/04) svaki zahvat u prostoru provodi se u skladu sa dokumentima prostornog uređenja i lokacijskom dozvolom, a lokacijska dozvola je prema odredbi čl. 2. tog Zakona upravni akt koji se izdaje na temelju dokumenta prostornog uređenja, te posebnih zakona i propisa donesenih na temelju tih zakona. Iz toga slijedi da se lokacijska dozvola ne može izdati suprotno dokumentima prostornog uređenja.

Polazeći od navedenog ne može se prihvatiti kao pravilno pravno shvaćanje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, ovo tim više što bi ono imalo za posljedicu da se izdane lokacijske dozvole temelje na prostornim planovima koji su u međuvremenu izmijenjeni, odnosno bi takvo postupanje onemogućavalo nadležno tijelo donositi nove prostorne planove kojima se nešto mijenja u odnosu na prethodni prostorni plan. Korištenje prostora i njegovu namjenu ne može određivati sud već za to ovlaštena tijela koja su nadležna za donošenje propisa o uređenju prostora. Novim propisom se može odrediti i da će određeni prostor služiti za neku drugu namjenu. Pravno shvaćanje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske nije prihvatljivo ni zbog toga što ono podrazumijeva da bi se lokacijske dozvole u pojedinim slučajevima morale izdavati za izgradnju određenih objekata na određenom prostoru, unatoč tome što je taj prostor u međuvremenu novim prostornim planom promijenio namjenu.

Zbog navedenog zahtjev za zaštitu zakonitosti je trebalo uvažiti, te odlučiti kao u izreci, sve na temelju odredbe čl. 50. st. 2. ZUS-a.

U Zagrebu, 8. srpnja 2014.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.