P-11859/2015-33 · Općinski sud u Splitu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 11859/15

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) T. V., OIB:…, pok. I., iz Č., , pod 2) Z. V., OIB: …, iz S., i pod 3) M. V., OIB: …, ud. I., iz Č., , svi zastupani po pun. M. J., odvj. u S. protiv tuženica pod 1) D. S., OIB: …, iz Z., , pod 2) L. H., OIB:…, iz S., , pod 3) I. Đ., OIB: …, iz S., i pod 4) A. P., OIB: …, iz K. K., tužene pod 1), 2) i 3) zastupane po pun. M. K., odvj. u S., radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28. studenog 2017. g. u prisutnosti pun. tužitelja pod 1), 2) i 3) i zamjenika pun. tuženika pod 1), 2) i 3) i odsutnosti uredno pozvane tužene pod 4), dana 28. prosinca 2017. g.,

p r e s u d i o j e

I.Utvrđuje se da 2/3 idealnog dijela stana u S., , koji se nalazi u stambenoj zgradi označenoj kao čest. zgr. 800/1 z.u. 3092, poduložak broj 3, k.o. S., i to jedan stan na I. katu sa sjeverne strane zgrade označene kao čest. zgr. 800/1 koji se sastoji od dvije sobe, slijepe sobe s pripadajućim sporednim prostorijama, ne ulazi u ostavinsku masu iza pok. J. S., pok. J. te predstavlja zasebnu imovinu tužitelja pod 1), 2) i 3),

dok se u preostalom dijelu, kojim je zatraženo utvrđenje da u ostavinsku masu iza pok. J. S., pok. J. ne ulazi 1/3 idealnog dijela stana u S., , koji se nalazi u stambenoj zgradi označenoj kao čest. zgr. 800/1 z.u. 3092, poduložak broj 3, k.o. S., i to jedan stan na I. katu sa sjeverne strane zgrade označene kao čest. zgr. 800/1 koji se sastoji od dvije sobe, slijepe sobe s pripadajućim sporednim prostorijama, te da taj idealni dio stana predstavlja zasebnu imovinu tužitelja pod 1), 2) i 3), tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II.Dužne su tužene pod 1), 2) i 3) u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima pod 1), 2) i 3) na ime troškova postupka iznos od ukupno 3.766,23 kn.

Dužna je tužena pod 4) u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima pod 1), 2) i 3) na ime troškova postupka iznos od 3.130,41 kn.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 29. prosinca 2015. g. tužitelji pod 1) T. V., pod 2) Z. V. i pod 3) M. V. naveli su da su tužitelji i tužene pod 1) D. S., pod 2) L. H., pod 3) I. Đ. i pod 4) A. P. nasljednici iza smrti pok. J. S., pok. J., umrle 12. kolovoza 2013. g., iza čije smrti se vodi pred ovim sudom ostavinski postupak pod brojem O-2743/13. Rješenjem ovog suda broj O-2743/13 od 25. studenog 2015. g. tužitelji da su upućeni pokrenuti parnicu protiv tuženica radi utvrđenja da stan u S.,, koji se nalazi u stambenoj zgradi označenoj kao čest. zgr. 800/1 z.u. 3092, poduložak broj 3, k.o. S., i to jedan stan na I. katu sa sjeverne strane zgrade označene kao čest. zgr. 800/1 koji se sastoji od dvije sobe, slijepe sobe s pripadajućim sporednim prostorijama ne ulazi u ostavinsku masu iza pok. J. S., pok. J.. P.. I. V., koji je bio otac tužitelja pod 1) i suprug tužiteljice pod 3), i tužitelj pod 2) da su bili braća i nećaci ostaviteljice. Nakon smrti svoje majke M. V. da su oni naslijedili nekretninu označenu kao čest. zem. 3138/3 z.u. 4393 k.o. S. te su tu nekretninu prodali A. K. te je iznosom koji je dobiven prodajom kupljen stan u S.,. A. K., L. Ž., A. L., A. Š. i Ž. Š. da su dali izjave o činjenicama o kojima imaju neposrednih saznanja, a tiču se načina stjecanja i porijekla novca kojim je kupljen stan u S., , ranije. Sporni stan da je kupljen 1972. g. i u istom su zajedno s ostaviteljicom stanovali i pok. I. V. i tužitelj pod 2). Tužitelji da su tijekom vremena ulagali u predmetni stan, održavali ga i izvodili potrebne popravke iz razloga jer su stan smatrali svojim vlasništvom, a s obzirom da je kupljen novcem koji predstavlja posebnu imovinu tužitelja. To znači da stan ne može biti dio ostavinske mase iza smrti pok. J. S., pok. J., radi čega je predloženo donošenje presude kojom će se utvrditi da stan u S., , koji se nalazi u stambenoj zgradi označenoj kao čest. zgr. 800/1 z.u. 3092, poduložak broj 3, k.o. S., i to jedan stan na I. katu sa sjeverne strane zgrade označene kao čest. zgr. 800/1 koji se sastoji od dvije sobe, slijepe sobe s pripadajućim sporednim prostorijama ne ulazi u ostavinsku masu iza pok. J. S., pok. J. te da predstavlja zasebnu imovinu tužitelja pod 1), 2) i 3).

U odgovoru na tužbu tužene pod 1), 2) i 3) usprotivile su se tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da je točno da je stan koji predstavlja predmet tužbe kupljen 1972. g. te je u tom stanu neko vrijeme stanovala njihova teta J. S., udana B., kasnije razvedena sa svojim nećacima: danas pok. I. V. i tužiteljem pod 2), jer su oni djeca njene rano preminule sestre M. V.. Međutim, pok. J. S., koja je sestra pok. oca tuženica pod 1), 2) i 3), da je upisana kao vlasnica nekretnine u S., te se kao vlasnica deklarirala u vlasničkim tužbama koje je sama i za svoj račun vodila protiv pekara koji je imao pekarnicu ispod njenog prozora, koji je spor trajao 30 godina. Nadalje, da navod tužitelja da su održavali, popravljali i ulagali u predmetni stan nije točan jer da tužitelji takav navod ne mogu dokazati nikakvim materijalnim dokazima, a niti saslušanjem svjedoka. Pok. J. S. da je živjela sama sve do smrti 2013. g. te je čak tijekom godina imala i podstanare, a tužitelji u stan da nisu ništa ulagali. Odredbom čl.

75. Zakona o nasljeđivanju da je određeno izdvajanje u korist potomaka koji su privređivali s ostaviteljem na koji način ostaviteljev potomak koji je s ostaviteljem živio u zajednici te svojim radom ili davanjima pridonio da se njegova imovina poveća, časom ostaviteljeve smrti stječe pravo na onoliki dio ostavine koji odgovara vrijednosti za koju je njegovim doprinosom imovina povećana dok su živjeli u zajednici. U konkretnom slučaju tužitelji da nisu potomci ostaviteljice nego nećak, pranećak i žena pok. nećaka što znači da ne mogu postaviti zahtjev za izdvajanje.

Osim toga, tužitelji da nisu živjeli s ostaviteljicom niti doprinijeli povećanju imovine svojim radom i životom u zajednici. Ukoliko je čak istinita tvrdnja tužitelja da su tužitelj pod 2) i danas pok. I. V. svojoj teti J. B., rođ. S. dali novce od prodaje zemlje na B. da bi kupili s njom zajedno stan u S., da su svoje vlasničkopravne odnose trebali riješiti još za života pok. J. S.. Konačno, da je pok. J. S. ostavila oporuku od 4. rujna 2012. g., koju tuženice pod 1), 2) i 3) nisu osporile, i kojom ostavlja 1/3 od 3/8 dijela nekretnina upisanih u posjedovnom listu 2589 k.o.

S. tužitelju pod 2), a drugu 1/3 od 3/8 dijela tužitelju pod 1), što znači da je preostala 1/3 od 3/8 dijela ostala slobodna za nasljeđivanje temeljem zakona pa je očito kako bi pok. J. S., da je htjela nešto posebno vratiti ili nadoknaditi svojim nećacima: tužitelju pod 2) i pok. I. V., odnosno njegovom sinu-tužitelju pod 1), to bila uradila kroz oporuku koju nitko od nasljednika nije osporio.

Tužena pod 4) nije odgovorila na tužbu, ali sud nije donio djelomičnu presudu zbog ogluhe u odnosu na zahtjev protiv tužene pod 4) jer se radi o predmetu (sastav ostavinske imovine) u kojem su tuženici jedinstveni i nužni suparničari što znači da u odnosu na sve tuženike može biti donesena samo odluka istog sadržaja.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom z.k. izvatka za z.u. 3092, poduložak 3, k.o. S., pisanih izjava od 12. lipnja 2015. g. i 2. i 18. rujna 2013. g., K. pogodbe od 11. veljače 1980. g. s ovjerom O. S. broj Ov-368/80 od 15. svibnja 1980. g., K. ugovora U. S. 25. ožujka 1972. g." s potvrdom od 26. lipnja 1972. g. i predmeta ovog suda O-2743/13 čiji su dijelovi kopirani te se nalaze ili uvezani u spis ili u prilogu spisa. Sud je izveo dokaze i saslušanjem svjedoka A. Š., Ž. Š., L. Ž., A. L. i A. S. te saslušanjem tužitelja pod 1) i 3) te tužene pod 1) u svojstvu parničnih stranaka.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev za utvrđenje da nekretnina označena kao stan u S., , koji se nalazi u stambenoj zgradi označenoj kao čest. zgr. 800/1 z.u. 3092, poduložak broj 3, k.o. S., i to jedan stan na I. katu sa sjeverne strane zgrade označene kao čest. zgr. 800/1, koji se sastoji od dvije sobe, slijepe sobe s pripadajućim sporednim prostorijama ne ulazi u ostavinsku masu iza pok. J. S., pok. J., koji su u odnosu na zakonske nasljednike i to nećakinje i polusestru ostaviteljice postavili tužitelji pod 1) i 3), kao nasljednici nećaka ostaviteljice pok. I. V. i tužitelj pod 2) kao drugi nećak ostaviteljice.

Među strankama nije bilo sporno da je nakon smrti J. S. pokrenut ostavinski postupak, koji se pred ovim sudom vodi pod brojem O-2743/13 u kojem je doneseno rješenje o upućivanju tužitelja pod 1), 2) i 3) pokrenuti parnicu protiv tuženih od 1) do 4), a radi utvrđenja sastava ostavinske imovine, a budući da su u ostavinskom postupku tužitelji podnijeli zahtjev da se sporni opisani stan izdvoji iz ostavinske mase pok. J. S.. U ovom su zahtjevu, koji se u spisu nalazi na listu 14, tužitelji pod 1) i 2) naveli da su ovaj stan 1972. g. kupili danas pok. I. V.-pravni prednik tužitelja pod 1) i 3) i tužitelj pod 2), nećaci ostaviteljice za ostaviteljicu i za sebe, kako bi ga povremeno koristili te da su za kupnju stana prodali svoju nekretninu i to 650 m2 građevinskog zemljišta i staru kuću sa dvije prostorije na B. označenu kao kat. čest. 3138/1-13 k.o. S. i novac dobiven prodajom uložili u kupovinu stana. Dodano je da su nećaci ostaviteljice-sinovi njene sestre M. V., koja je umrla 1961. g., kao maloljetnici bez oba roditelja veliki dio života živjeli s pok. J. S. kao obitelj odnosno kao majka i djeca. Prije ocjene osnovanosti zahtjeva tužitelja ovaj sud smatra kako se potrebno osvrnuti na tvrdnju tuženica od 1) do 3) da je ovaj postupak pokrenut temeljem odredbe čl. 75. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15, dalje ZN) koji govori o izdvajanju imovine iz ostavine u korist potomaka koji su privređivali s ostaviteljem. Suprotno navodima tuženica od 1) do 3) ovaj postupak nije pokrenut temeljem odredbe čl. 75. ZN-a jer tužitelji u tužbi nisu ni tvrdili da su svojim radom ili davanjima pridonijeli da se imovina ostaviteljice poveća, već da je u ostavinu prijavljena imovina koja uopće nije vlasništvo ostaviteljice nego njihova posebna imovina. Stoga, svi navodi tuženica od 1) do 3) vezani uz nedopuštenost ili neosnovanost zahtjeva postavljenog temeljem odredbe čl. 75. ZN- a uopće nisu razmatrani.

Da bi sud ocijenio je li sporni stan bio vlasništvo ostaviteljice ili vlasništvo pravnog prednika tužitelja pod 1) i 3) i tužitelja pod 2) proveo je slijedeće dokaze: saslušani su svjedoci Š., Ž., L. i S., tužitelji pod 1) i 3) i tužena pod 1) te su pregledane isprave koje su u spis dostavili tužitelji, kao i oporuka koju je sastavila ostaviteljica pok. J. S. 4. rujna 2012. g., odnosno nepunu godinu dana prije smrti 12. kolovoza 2013. g.

Tužitelji su uz tužbu dostavili K. pogodbu od 11. veljače 1980. g. u kojoj se kao kupac spornog stana pojavljuje ostaviteljica J. S., pok. J., da bi naknadno, uz podnesak od 23. siječnja 2017. g., bio od strane tužitelja u spis dostavljen i K. ugovor od 25. ožujka 1972. g. koji je sastavljen između istog prodavatelja M. L. ali se u ovom ugovoru na strani kupaca, osim ostaviteljice, nalaze i pravni prednik tužitelja pod 1) i 3)-I. V. i tužitelj pod 2).

Okolnost zaključenja dva pravna posla s vremenskim odmakom od osam (8) godina sudu je najbolje objasnila saslušana svjedokinja A. L., kojoj je prodavateljica M. L. bila svekrva. Iako je ova svjedokinja mislila da su drugi kupci uz ostaviteljicu bili ostaviteljičina braća, što je pogrešno, objasnila je, što je sud u cijelosti prihvatio, da je 80-ih godina pok. J. S. od njene svekrve tražila uslugu da se sačini novi U. i to radi poreza, a da se zapravo radilo o stanu koji je prodan još 1972. g. i to J. i njenoj dvojici ''braće'' za koje je navela da ih nije poznavala i da ne zna kako su se zvali.

Stoga je ovaj sud odmah donio zaključak da su stvarni kupci stana koji je predmet ovog postupka ostaviteljica J. S., pok. I. V.-pravni prednik tužitelja pod 1) i 3) i tužitelj pod 2).

Iz izvatka iz zemljišnih knjiga za z.u. 3092, poduložak 3, k.o. S., koji je dostavljen uz tužbu, nadalje, proizlazi da je na nekretnini koja predstavlja predmet ovog postupka ostaviteljica J. S. uknjižena kao vlasnica za cijelo pa proizlazi da je upis prava vlasništva očito izvršen temeljem drugog U. iz 1980. g., koji je ostaviteljica kao jedini kupac zaključila s prodavateljicom M. L..

U postupku nije bilo sporno, jer su i same tužena pod 1) i njena majka-saslušana svjedokinja A. S. potvrdile navode tužitelja iz tužbe i iz iskaza: da su nakon rane smrti majke pravnog prednika tužitelja pod 1) i 3) i tužitelja pod 2) M.-M. V., koja je umrla 1961. g., njena djeca živjela na selu R. u maloj kućici s ostaviteljicom J. S. i njenim bratom A. S.-pravnim prednikom tuženica pod 1), 2) i 3), da su nakon kratkog perioda takvog zajedničkog života pok. I. V. i tužitelj pod 2) otišli svaki u svoj đački dom i nastavili školovanje, da je uslijedila prodaja kuće s pripadajućim zemljištem od 650 m2 na B. i da je sporni stan barem dijelom kupljen od novca koji je dobiven prodajom ove zemlje s kućom, koja nekretnina je u cijelosti bila u vlasništvu nećaka ostaviteljice odnosno njihove pok. majke M..

U postupku se kao sporno postavilo pitanje da li je ostaviteljica pok. J. S. sudjelovala u kupnji stana svojim financijskim sredstvima, može li se govoriti o tome da je imala barem suvlasnički dio stana te da li je stan kupljen za pok. J. S., i bez obzira čijim sredstvima.

Na ovom mjestu potrebno je navesti što su o spornim okolnostima naveli saslušani svjedoci:

-svjedoci braća A. i Ž. Š. objasnili su sudu da su njihova majka i baka pravnog prednika tužitelja pod 1) i 3) i tužitelja pod 2) bile sestre odnosno da je pok. M. V. bila njihova prva rodica. Objasnili su i da su pok. I. i tužitelj pod 2) bili polubraća odnosno da su to djeca od dva oca, da je pok. J. S. najvjerojatnije jednom, mlađem ili obojici nećaka bila starateljica i da je, kad se kupovao stan, tražila od nećaka da prodaju zemlju na B. jer za kupnju nije imala novaca. Svjedok Ž. Š. je naveo sudu i da mu se čini da je pok. J. imala i nešto svog novca jer je u vlasništvu imala neki mali prostor od 10 m2 koji je najvjerojatnije prodala i taj novac uložila u kupnju stana,

-svjedokinja L. Ž., kojoj je ostaviteljica bila prva rodica, potvrdila je sudu da su sporni stan u kupili pok. J., pok. I. V. i tužitelj pod 2) u zajednici 1972. g., nakon što je prodana zemlja na B.. Novac dobiven od prodaje zemlje da je u cijelosti otišao za kupnju stana, a zemlja na B. da je bila u vlasništvu pok. I. i tužitelja pod 2), koji su tu i živjeli sa svojom majkom, s tim da nakon njene smrti 1961. g. tu više nikada nisu živjeli. U stan u da su dolazili povremeno i to preko ljeta ili kad bi se tužitelj pod 2) iskrcao s broda, ali nakon što je tužitelj pod 2) zasnovao svoju obitelj da je tu dolazio samo u posjetu teti. Inače, ostaviteljica da je uvijek vodila brigu o nećacima pa da je, tako, i dok je tužitelj pod 2) živio u D. na M. i pohađao P. školu uvijek njemu išla na primanja roditelja,

-svjedokinja A. S., majka tuženih pod 1), 2) i 3), osim što je potvrdila da je sporni stan kupljen novcem koji je dobiven prodajom zemlje i kuće nećaka ostaviteljice na B., dodala je da je teta imala i vlastitog novca jer je prodala stančić u V. u I. ulici koji joj je ostavio bivši suprug te je dio novca i pozajmila od M. S..

Nadalje, sud smatra kako je potrebno izdvojiti iskaz tužiteljice pod 3) jer je tužitelj pod 1)-pranećak ostaviteljice, rođen 1980. g., o predmetu parnice imao zaista oskudnih saznanja. Tužiteljica pod 3) ispričala je sudu da je njen pok. suprug Ivan imao zaista težak život jer mu je poginuo otac kad je imao dva dana, a nakon toga majka pokušala zasnovati novu vezu i u toj vezi dobila tužitelja pod 2), s tim da ju je i prije rođenja tužitelja pod 2) taj čovjek napustio. Tako je ostala sama s dvoje djece u kući na B. i tu joj je dolazila pomagati pok.

J. S., kao mlađa sestra. P.. M. da se razbolila i bolovala pet (5) godina od tuberkuloze i umrla 1961. g., a njen suprug, koji je tada imao 12 godina, i pok. Jela da su je njegovali i o njoj brinuli. Osim toga, suprug da je s tetom J. obrađivao zemlju i nosio prodavati plodove na tržnicu. Nakon majčine smrti da su tužitelj pod 2) i njen pok. suprug otišli svaki u svoj D., a praznike da su provodili ili s tetom J. ili s roditeljima tuženica od 1) do 3). Teta J. da se bila udala 1962. g. ali se ubrzo i razvela 1964. g. te zaista živjela u jednoj sobici u V. bez poda i vode od 10 m2 u jednom dvorištu, koja, međutim, nije bila u njenom vlasništvu nego se radilo o nužnom smještaju odnosno najmu koji joj je osigurao njen bivši muž.

U međuvremenu da se tužitelj pod 2), nakon završene P. škole, ukrcao na brod te da nakon iskrcaja nije imao gdje dolaziti pa se dogodilo da je ostaviteljica predložila da se zemlja na B. proda i kupi stan koji bi riješio sve njihove probleme, što je i realizirano. Tužiteljica pod 3) je navela da joj je smetalo što se za kupovinu tog stana potrošila sva njihova prva ušteđevina, da je i tužitelj pod 2) nešto dodao, ali da se nije bunila jer je njenom suprugu to jako puno značilo. Nakon kupoprodaje da se nije provela uknjižba jer više za to nisu imali novca.

Kupljeni stan da je opremila i uredila teta svojim novcem. Preko ljeta da su redovito kao obitelj dolazili u taj stan ljetovati, a inače da su živjeli i žive u Č.. Nakon smrti supruga da je uočila da u njegovu ostavinsku imovinu nije ušao sporni stan i da je za razlog toga pitala tetu, koja da se na to strašno naljutila i mjesec dana s tužiteljicom pod 3) nije pričala. Kasnije je protumačila da se teta naljutila jer je krila i negirala da je stan upisala kao svoje isključivo vlasništvo, iako je bio zaključen prvi U. koji je glasio i na njenog pok. supruga i tužitelja pod 2), kao kupce.

O cijeloj tematici teta da uopće nije htjela razgovarati. Ugovor da su bili zaključili onako kako su i živjeli: svi zajedno. Nakon što se malo "smekšala" teta da je s njom opet razgovarala i govorila da će stan ostaviti oporukom nećacima. Što se tiče oporuke koju je ostaviteljica sačinila 4. rujna 2012. g. u kojoj se stan uopće ne spominje, navela je da je do sastavljanja ove oporuke došlo iz razloga što se pok. J. bila upisala i kao vlasnica sve zemlje koja je pripala tužitelju pod 2) i njenom pok. suprugu nakon djedove smrti pa da je to htjela ispraviti i na neki način vratiti.

Što se tiče oporuke kojom ostavlja stan da je rekla da će tu oporuku posebno sastaviti kad zalegne i oboli, ali da je umrla iznenada istog dana kad joj je pozlilo.

Tužena pod 1) potvrdila je, kao i njena majka saslušana svjedokinja A. S., da je stan kupljen novcem dobivenim od prodaje zemlje s kućom na B. ali i dijelom prodajom smještaja odnosno sobe u V. gdje je teta živjela i dijelom novcem koji je teta pozajmila od strine M. S.. Nadalje, da je 1972. g., kad je stan kupljen, teta već bila razvedena i zaposlena u J. te je svojim novcem uredila stan. Sudu je posvjedočila da su se oko ovog stana nećaci i teta znali prepirati jer su nećaci vršili pritisak na tetu ali je ona bila dosta tvrdoglava i specifična osoba koja je u životu iznad svega htjela imati materijalnu sigurnost te bila dosta okrenuta stjecanju imovine. Navela je da je teta znala stan i iznajmljivati te je vodila jedan dugotrajni postupak u kojem se legitimirala kao vlasnica stana što da je ilustracija njene predanosti i tvrdoglavosti.

U odnosu na navode tuženica pod 1), 2) i 3) da je pok. J. S. u kupovinu stana uložila i vlastita sredstva ostvarena prodajom nekretnine u V. u, treba navesti da su tužitelji na ročištu od 27. rujna 2017. g. osporili ovakve navode tuženica od 1) do 3) navodeći da su izvršili provjere u zemljišniku u S. i O. za komunalne poslove G. S. te utvrdili kako nema podataka o tome da su bilo J. B., rođ. S. ili V. B., njen bivši suprug, bili upisani kao nositelji prava vlasništva ili obveznici plaćanja komunalne naknade pa su zaključili da je u pok. J. S. bio osiguran samo privremeni nužni smještaj od strane njenog bivšeg supruga V. B. odnosno da je stan koji je predmet postupka u potpunosti kupljen novcem dobivenim od prodaje nekretnina u isključivom vlasništvu tužitelja i njihovog prednika.

Prema ocjeni ovog suda, a kad se sagleda obiteljska situacija pravnog prednika tužitelja pod 1) i 3) i tužitelja pod 2) i njihov odnos s pok. J. S., treba zaključiti da se, kako je to jednostavno sudu opisala tužiteljica pod 3), stan kupio onako kako se živjelo: zajednički. Naime, sud smatra da su, sudjelujući ravnopravno u kupnji stana kao kupci u prvom U. iz 1972. g. nećaci pok. J. S. svojoj teti, starateljici, osobi koja je o njima vodila brigu i skrb i zamjenjivala majku, na ovaj način htjeli iskazati svoje poštovanje i zahvalnost i uključiti je u kupoprodaju stana na potpuno ravnopravan način i bez obzira koja i čija su sredstva utrošena za kupoprodaju stana odnosno i bez obzira da li je njihova teta svojim sredstvima sudjelovala u kupoprodaji stana. Drugim riječima, ovaj sud je ocijenio da je namjera tužitelja pod 2) i pravnog prednika tužitelja pod 1) i 3) bila da se ovim U. stekne suvlasništvo stana na jednake dijelove, odnosno da svaki od kupaca bude suvlasnik u idealnom dijelu od 1/3. Upravo tako su naveli tužitelji pod 1) i 2) u svom zahtjevu za izdvajanje imovine iz ostavine iz predmeta ovog suda O-2743/13: kazali su da su stan 1972. g. kupili danas pok. I. V.-pravni prednik tužitelja pod 1) i 3) i tužitelj pod 2), nećaci ostaviteljice za ostaviteljicu i za sebe, što je potvrda zaključka koji je donio sud.

Da je tako dogovoreno, proizlazi i iz okolnosti da je stan kupljen ne samo da bi ostaviteljica imala gdje živjeti nego i da u taj stan mogu dolaziti pok. I. V. kada dođe u S. iz Č. i tužitelj pod 2) kada se iskrca s broda.

U takvoj situaciji odgovori na pitanja da li je pok. J. S. imala u vlasništvu ili samo na korištenje stambeni prostor od 10 m2 u V. odnosno da li je taj prostor mogla prodati i novac upotrijebiti za kupovinu stana te da li je pozajmila novac od strine M. S. nisu odlučni za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja jer je sud ocijenio da je volja kupaca stana bila da se stan kupi na jednake dijelove i bez obzira čijim novcem je kupljen. Ipak, sud smatra potrebnim navesti da tuženice pod 1), 2) i 3) nisu s uspjehom u postupku dokazale da je pok. J. S. imala u vlasništvu prostor u V., niti da je od strine M. S. pozajmljivala novac.

Sud je smatrao potrebnim osvrnuti se i na navode tužiteljice pod 3) o izbjegavanju ostaviteljice J. S. nakon smrti I. V. razgovarati o temi podjele stana. Sud smatra da je pok. J. S. iskoristila situaciju sastavljanja K. ugovora iz 1980. g. te se, mimo volje i znanja ostalih suvlasnika, upisala kao isključiva vlasnica stana i da ju je ta okolnost ipak progonila, radi čega joj je cijela tema bila neugodna.

Neuvrštavanje stana u oporuku iz 2012. g. potvrđuje samo to da ostaviteljica stan nije doživljavala svojim isključivim vlasništvom.

U odnosu na ponašanje ostaviteljice u postupku koji je pokrenula 1982. g. radi zabrane štetnih imisija i naknade štete protiv M. I., vlasnika pekarske peći koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem I P 1629/01 (raniji broj I P 178/82), treba navesti da je točno da je tužiteljica J. S. u tužbi od 4. veljače 1982. g. navela da je vlasnica trosobnog stana koji se nalazi na prvom katu zgrade u S., te da je u postupku sudjelovao i pravni prednik tužitelja pod 1) i 3) pok. I. V. temeljem punomoći koju mu je izdala tužiteljica (list 16 spisa), na što su ukazivali tužitelji u ovom sporu na ročištu od 28. studenog 2017. g., smatrajući da se iz tog postupanja pok. I. V. može zaključiti da se vodilo računa o imovini odnosno o predmetnom stanu jer je punomoćnik na ročišta dolazio čak iz Č.. Točna je primjedba tužitelja da se u ovom postupku nije raspravljalo o vlasništvu stana te da se i pitanje aktivne legitimacije tužiteljice na podnošenje tužbe radi zabrane štetnih imisija uopće nije problematiziralo. Uvažavajući da su u vrijeme podnošenja tužbe i tijekom trajanja ovog postupka pravni prednik tužitelja pod 1) i 3) i tužitelj pod 2) bili odstutni (u Č. i na brodu), ovaj sud smatra da je praktičnije bilo da se pok. J. S., kao jedina upisana z.k. vlasnica u tom postupku predstavi kao osoba legitimirana za podnošenje tužbe i da to nije nikakav dokaz o njenom isključivom vlasništvu na predmetnom stanu.

Stoga je sud smatrao da su tužitelji uspjeli dokazati da su temeljem zaključenog K. ugovora iz 1972. g. stekli suvlasnički dio stana od ukupno 2/3 i da taj idealni dio stana ne može predstavljati ostavinsku masu iza pok. J. S. pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev bilo potrebno prihvatiti. Za preostali idealni dio stana od 1/3 sud smatra da se radi o suvlasničkom dijelu ostaviteljice J. S. i da taj dio ulazi u ostavinsku masu iza njene smrti pa da je u tom dijelu tužbeni zahtjev neosnovan zbog čega je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP) jer je uspjeh stranaka u sporu djelomičan, te je sud ocijenio uspjeh tužitelja u visini od 2/3, a uspjeh tuženica u visini Tužiteljima je, tako, valjalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima od 4. travnja i 8. lipnja 2017. g. po 250 bodova (ukupno 750 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 26. siječnja i 28. studenog 2017. g. po 125 bodova (ukupno 250 bodova) i trošak zastupanja na ročištu od 27. rujna 2017. g. i za sastav podneska od 23. siječnja 2017. g. po 62,5 bodova (ukupno 125 bodova).

Ukupan broj bodova od 1125 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, dalje Tarifa), Iznos koji se dobije na opisan način (11.250,00 kn) trebalo je uvećati za zatraženi PDV te zatraženu pristojbu tužbe i presude (po 2.360,00 kn) te tako dobiti iznos od 18.782,50 kn koji je trebalo umanjiti razmjerno uspjehu tužitelja u sporu i ocijeniti da im pripada na ime troškova iznos od 12.521,66 kn, od čega na svaku od tuženica od 1) do 4) otpada po 3.130,41 kn, jer one, primjenom odredbe čl. 161. st. 1. ZPP-a, troškove podmiruju na jednake dijelove.

Tužiteljima nije priznat trošak sastava podneska od 22. studenog 2016. g. jer, po ocjeni ovog suda, taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Trošak je trebalo priznati i tuženicama od 1) do 3) i to za sastav odgovora na tužbu i zastupanja na ročištima od 4. travnja i 8. lipnja 2017. g. po 250 bodova (ukupno 750 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 26. siječnja i 28. studenog 2017. g. po 125 bodova (ukupno 250 bodova) i trošak zastupanja na ročištima od 27. rujna i 25. listopada 2017. g. po 62,5 bodova (ukupno 125 bodova).

Ukupan broj bodova od 1125 trebalo je uvećati za zatraženo povišenje tarifnih stavki radi zastupanja više osoba od 20% iz Tbr. 36. Tarife i pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife. Iznos koji se dobije na opisan način (13.500,00 kn) trebalo je uvećati za zatraženi PDV te tako dobiti iznos od 16.875,00 kn, koji je trebalo umanjiti razmjerno uspjehu tuženih pod 1), 2) i 3) u sporu i tako dobiti iznos od 5.625,00 kn koji predstavlja trošak kojem su bile izložene tužene pod 1), 2) i 3) sudjelujući u parnici.

Tuženicama pod 1), 2) i 3) nije priznat trošak sastava podneska od 23. listopada 2017. g. jer ovaj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, prema već citiranoj odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tuženicama pod 1), 2) i 3) nije priznat ni trošak pristojbe odgovora na tužbu jer se ova pristojba plaća po pravomoćnom okončanju postupka razmjerno uspjehu u parnici, a niti trošak pristojbe presude jer ovu pristojbu nisu u obvezi podmiriti tuženici.

Prebijanjem troškova kojima su bili izloženi tužitelji pod 1), 2) i 3) i tužene pod 1), 2) i 3) (svaka po 3.130,41 kn) proizlazi da je tužene pod 1), 2) i 3) trebalo obvezati na plaćanje parničnog troška tužiteljima pod 1), 2) i 3) u ukupnom iznosu od 3.766,23 kn. Tuženu pod 4), pak, trebalo je obvezati na plaćanje parničnog troška tužiteljima pod 1), 2) i 3) u visini od 3.130,41 kn, kako su trebale glasiti odluke o parničnim troškovima izrađene u točki II. izreke ove presude.

U Splitu, 28. prosinca 2017. g.

S U D A C :

SANDA PETRIČIĆ,v.r.

UPUTAOPRAVNOMLIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).

za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Tajdi Najev