II Rev-65/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 65/1995-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja "T. " s p.o. R., koga zastupa punomoćnik N.O., odvjetnik iz O., protiv tuženika "O. " s p.o. O., koga zastupa punomoćnik D.S., odvjetnik iz O., radi 163.311,81 kn, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 1995. godine br. Pž-4361/94 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku od 20. rujna 1994. godine br. P-1039/94, u sjednici održanoj dana 21. rujna 1999. godine,

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika se prihvaća, obje nižestupanjske odluke - presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 1995. godine br. Pž-4361/94 i presuda Trgovačkog suda u Osijeku od 20. rujna 1994. godine br. P-1039/94 ukidaju u cijelosti, te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženik je obvezan isplatiti tužitelju ukupno 163.311,81 kn sa zakonskim zateznim kamatama i to na iznos od 4.349,71 kn od 21. 1. 1994. do isplate, te na iznos od 158.962,09 kn od 1. 2. 1994. do isplate kao i naknaditi mu parnični trošak u iznos od 3.034,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika protivna stranka nije odgovorila niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja upravljen u pravcu obvezivanja tuženika da isplati tužitelju tužbom zatraženi novčani iznos od ukupno 163.311,81 kn od čega iznos od 4.349,71 kn predstavlja dug po računu tužitelja za isporučenu robu tuženiku, a iznos od 158.962,09 kn predstavlja obračunate zahtene kamate na neplaćeni dug po spomenutom računu za razdoblje do podnošenja tužbe odnosno ranije ovršnog prijedloga u ovom predmetu.

Niži sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev, jer su u bitnom našli da tuženik nije dokazao da bi prijebojem prestalo utuženo potraživanje tužitelja kako on to inače tvrdi.

Ovaj revizijski sud nalazi da je izložene prigovore revidenta trebalo ocijeniti u smislu odredbe čl. 336. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja odredba glasi: "Dužnik može izvršiti prijeboj potraživanja koje ima prema vjerovniku s onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela".

Revident tvrdi da je u času dospijeća potraživanja tužitelja prema njemu po računu za isporučenu robu u iznosu od 4.349,71 kn istovremeno postojalo dospjelo potraživanje revidenta prema tužitelju po osnovu obračunatih dospjelih kamata po drugim računima tuženika prema tužitelju u ukupnom iznosu od 4.441,24 kn s kojim je izvršio prijeboj potraživanja tužitelja od 4.349,71 kn tako da ništa ne duguje tužitelju kako po osnovu spomenutog potraživanja tužitelja po računu za isporučenu robu tako i za obračunate kamate u ukupnom iznosu od 158.962,09 kn, jer da tužitelj nakon podmirenja svojeg potraživanja po računu za isporučenu robu izvršenim prijebojem temeljem izjave tuženika nije imao osnova za obračun kamata po tom računu.

Revident je s tim u vezi na svoje navode ponudio pisane dokaze u vidu obračuna svojih kamata u iznosu od 4.441,24 kn kao i svoj dopis od 16. 9. 1992. godine upućen tužitelju u svezi izvršenja opisanog prijeboja, pa je tužitelj u svojem podnesku od 3. 6. 1994. godine naveo kako priznaje postojanje potraživanje tuženika po osnovu obračunatih kamata do iznosa od 3.803,12 kn, ali smatra da se tuženik ne može pozivati na prestanak međusobnih potraživanja stranaka jer namjeravani prijeboj tuženik nije evidentirao kod nadležnog Zavoda za platni promet zbog čega smatra da prijeboj nije ni nastupio pri čemu niži sudovi prihvaćaju ovakav pravni pristup tužitelja.

Niži sudovi očigledno nisu cijenili prigovore revidenta primjenom odredbe čl. 337. st. 1. i 2. ZOO koje odredbe propisuju: "Prijeboj ne nastaje čim se steknu uvjeti za to, nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj. Nakon izjave o prijeboju smatra se, da je prijeboj nastao onog časa kad su se stekli uvjeti za to." Revident ističe da je u njegovom dopisu upućenom tužitelju 16. 9. 1992. godine sadržana izjava o prijeboju i pri tome označava osnov i visinu svojeg potraživanja s kojim vrši prijeboj potraživanja tužitelja osnovanost kojeg potraživanja revidenta je u pretežitom dijelu do iznosa od 3.803,12 kn tužitelj priznao u ovom sporu (l. 14-15 spisa).

Pri tome ovaj sud upućuje i na odrebu čl. 34. za ovaj spor mjerodavnog Zakona o službi društvenog knjigovodstva Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZSDKH - "NN" br. 53/91

- stupio na snagu 8. 10. 1991. godine) prema kojoj odredbi sudionici u platnom prometu mogu izmirivati međusobne obveze i neposredno i to prema toč. 3. st. 1. spomenute odredbe prijebojem (kompenzacijom) te prema st. 2. iste zakonske odredbe novčane obveze izmirene na način iz stavka 1 ovog članka evidentiraju se preko obračunskog računa najmanje jednom mjesečno kod Službe društvenog knjigovodstva.

Iz sadržaja spomenute odredbe čl. 34. ranijeg ZSDKH slijedi da između osoba kakve su stranke iz ovog spora međusobne obveze mogu prestati prijebojem izvršenim u skladu i pod uvjetima propisanim u čl. 337. st. 1. i 2. ZOO te se takav način izmirenja međusobnih obaveza trebao samo evidentirati u nadležnoj jedinici SDK što po shvaćanju ovog Vrhovnog suda znači da eventualni izostanak evidentiranja izvršenog prijeboja između stranaka kod nadležne jedinice SDK nema utjecaja na postojanje odnosno učinak izvršenog prijeboja.

U primjeni navedenih propisa po nalaženju ovog Vrhovnog suda u svrhu ocjene osnovanosti iznijetih prigovora revidenta o navodno izvršenom prijeboju međusobnih potraživanja bilo je neophodno ocijeniti, da li dopis tuženika od 16. 9. 1992. upućen tužitelju sadrži izjavu revidenta o prijeboju te u potvrdnom slučaju, da li je potraživanje revidenta stavljeno u prijeboj potraživanju tužitelja bilo osnovano u onom iznosu u kojem ga je tužitelj priznao u ovom sporu, a to znači do iznosa 3.803,12 kn ili u cijelosti, odnosno do iznosa od 4.349,71 kn na što upućuje revident o čemu ovisi i osnovanost potraživanja tužitelja po osnovu zatraženih i obračunatih zateznih kamata u iznosu od 158.962,09 kn.

Kako niži sudovi zbog svog pogrešnog pravnog pristupa nisu raspravili sve gore spomenute važne činjenice za rješenje ovog spora, to nije bilo moguće ocijeniti, da li je materijalno pravo pravilno primijenjeno u ovom sporu pa je stoga valjalo reviziju prihvatiti, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja a ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku - u daljnjem tekstu: ZPP).

U nastavku postupka sud prvog stupnja bit će dužan utvrditi ranije spomenute odlučne činjenice - napose da li je revident izvršio izjavom sadržanom u dopisu od 16. 9. 1992. prijeboj svojeg potraživanja sa potraživanjem tužitelja u smislu čl. 337. st. 1. ZOO te u potvrdnom slučaju da li je na taj način i u kojem dijelu prestalo potraživanje tužitelja po računu za isporučenu robu u iznosu od 4.349,71 kn odnosno da li shodno tome postoji potraživanje tužitelja i u kojem dijelu po osnovu obračunatih kamata u iznosu od 158.962,09 kn, pa će nakon što predmet raspravi u izloženom pravcu ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu, kao i o troškovima cjelokupnog postupka.

U Zagrebu, 21. rujna 1999. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.