Rev-278/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 278/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Đure Sesse, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. S. s.p.a. iz I., 37030 C. ai C., V., .., zastupanog po punomoćniku D. Ž., odvjetniku u N., protiv 1. tuženika J. G., 2. tuženika A. G., 3. tužene C. G. i 4. tuženika Z. G., svi iz Z., …, i svi zastupani po punomoćniku I. M., odvjetniku u U., radi isplate i pobijanja ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-715/06-2 od 07. siječnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama posl. br. P-6/05-45 od 20. rujna 2005., u sjednici održanoj 23. prosinca 2009.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi kojima je (u st. 1.) tužitelj tražio da se 1. tuženiku naloži da mu isplati 985.977,00 EUR-a i (u st. 2.) da se ponište Ugovor o darovanju od 17. veljače 2000., kojim je 1. tuženik darovao 2. tuženiku disco club u N. na k.č.br. 334 iz zk.ul. 2469 k.o. N., kao i Ugovor o darovanju od 17. veljače 2000., kojim je 1. tuženik darovao 3. tuženoj kuću i dvorište u P. na k.č.br. 3370/1 iz zk.ul. 1763 k.o. P., te Ugovor o darovanju od 17. veljače 2000., kojim je 1. tuženik darovao 4. tuženiku 10/16 dijela stambeno-poslovne zgrade u P. na k.č.br. 245 iz zk.ul. 2399 k.o. P., s time da se utvrdi da su ti ugovori bez učinka u odnosu na njega u opsegu potrebnom za naplatu njegove tražbine od 985.977,00 EUR-a sa zateznom kamatom i troškovima ovog i eventualnog ovršnog postupka.

Istom presudom tužitelju je naloženo da tuženicima na ime parničnog troška isplati 566.534,25 kn, a odbijen je zahtjev tužitelja da se njemu naknade parnični troškovi.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnijet.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud je revizijom osporenu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a sve sukladno odredbi čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 84/08), pa nalazi, prije svega, da drugostupanjska presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim i konkretnim razlozima o žalbenim navodima koji su od odlučnog značaja za odluku o predmetu spora – iz kojih se može provjeriti, tako da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Prigovorom, samo paušalno iznijetim, da je „drugostupanjski sud povrijedio odredbe čl. 7. ZPP-a obzirom nije potpuno i istinito utvrdio sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva“, ocjenjujući pritom svoju poziciju u postupku i ponavljajući razloge na kojima je temeljio tužbeni zahtjev, revident u biti prigovara utvrđenom činjeničnom stanju, a kako se revizijom ne mogu pobijati utvrđene činjenice (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), taj prigovor ne može razmatrati ni ovaj sud.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora ove parnice je tužbeni zahtjev tužitelja da se 1. tuženik obveže isplatiti mu 985.977,00 EUR-a, te da se ponište i da se utvrdi da su bez učinka ugovori o darovanju nekretnina u P. i N. koje je 1. tuženik zaključio sa svojom djecom (tuženicima pod 2., 3. i 4.) u opsegu potrebnom za namirenje njegove tražbine prema 1. tuženiku.

Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji:

- da mu je na ime robe (sladoleda, rashladnih vitrina, škrinja i teretnih vozila) isporučene u okviru više godina održavanih poslovnih odnosa, društvo „C. S.“ d.o.o. ostalo dužno isplatiti 1.909.117.924,00 ITL (ili utuženih 985.977,00 EUR-a, izraženo u sada postojećoj novčanoj jedinici),

- da se 1. tuženik, osnivač i član toga društva, i osobno pred svjedocima usmeno obvezao da će ispuniti dug toga društva, jamčeći za to i svojom osobnom imovinom, tako da je, budući je time pristupio dugu toga društva, osnovom odredbe čl. 451. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 111/99 i 88/01 – dalje ZOO) dužan ispuniti preuzetu obvezu: podmiriti mu utuženo potraživanje,

- da je to potraživanje 1. tuženik u obvezi podmiriti i osnovom odredbe čl. 10. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 52/99 i 118/03 – dalje: ZTD-a) budući je zloupotrijebio okolnost da kao član „C. S.“ d.o.o. ne odgovara za obveze toga društva, odnosno jer ga je doveo u zabludu obećanjem da će mu isplatiti potraživanja prema „C. S.“ d.o.o., u svezi čega mu je i pored već nastalog dugovanja nastavio isporučivati robu,

- da je nad „C. S.“ d.o.o. 15. listopada 2001. otvoren stečajni postupak, u kojemu je priznato po njemu prijavljeno potraživanje prema tome društvu, ali mu ovo zbog nedostatka imovine nije podmireno,

- da je 1. tuženik u međuvremenu svoje nekretnine u N. i P. ugovorima darovao djeci, tuženicima pod 2, 3. i 4., kako bi onemogućio naplatu njegova potraživanja, za podmirenje kojeg je jamčio i osobnom imovinom, i

- da mu to daje osnovu za pobijanje tih ugovora prema odredbi čl. 280. st. 1. ZOO-a u opsegu potrebnom za namirenje toga potraživanja.

Međutim, u postupku koji je prethodio ovome, po nižestupanjskim sudovima je ocjenom provedenih dokaza utvrđeno da 1. tuženik nije obećao da će osobno podmiriti obvezu koju je „C. S.“ d.o.o. imalo prema tužitelju – niti je ikada dao izjavu u tom smislu, pa nije poduzeo ni neku radnju u cilju osobnog ispunjenja te obveze.

Nadalje, utvrđeno je i da tužitelj, po pravilu o teretu dokazivanja, nije dokazao da je došlo do situacije proboja odgovornosti člana društva (1. tuženika) za obveze toga društva prema vjerovniku (tužitelju), odnosno da bi 1. tuženik u poslovnim odnosima s tužiteljem zloupotrebljavao svoj položaj člana „C. S.“ d.o.o. i da bi tužitelja dovodio u zabludu kako bi mu prodao robu u svezi koje je nastalo utuženo potraživanje.

Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja nalazeći da 1. tuženik nije pristupio dugu „C. S.“ d.o.o. prema tužitelju – pa da nije ni u obvezi podmiriti utuženo potraživanje temeljem odredbe čl. 451. ZOO, a da u toj obvezi nije ni osnovom odredbe čl. 10. st. 3. ZTD budući nije zloupotrijebio okolnost da kao član „C. S.“ d.o.o. ne odgovara za obveze toga društva prema tužitelju.

Takvi pravni zaključci nižestupanjskih sudova su pravilni.

Naime, prema odredbi čl. 451. ZOO, ugovorom između vjerovnika i trećeg, kojim se treći obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovo potraživanje od dužnika, treći stupa u obvezu pored dužnika – i vjerovniku odgovara samostalno, kao i dužnik, ali kako u konkretnom slučaju po nižestupanjskim sudovima, ocjenom dokaza predočenih po tužitelju, nije utvrđeno da je zaključen takav ugovor, odnosno da je 1. tuženik usmeno ili nekom konkludentnom radnjom preuzeo obvezu da će tužitelju osobno iz svoje imovine podmiriti potraživanje prema „C. S.“ d.o.o., a sam navod tužitelja da mu je 1. tuženik osobno usmeno obećao „da će sve biti u redu i da će dug biti plaćen“ nije ocijenjen dokazom za suprotno – jer takvo obećanje ne predstavlja izjavu kojom bi se mogao sklopiti ugovor o pristupanju dugu, tužitelj je neosnovano zahtjev za isplatu utuženog iznosa istakao temeljem te odredbe prema 1. tuženiku.

Odgovornost 1. tuženika za obveze „C. S.“ d.o.o. prema tužitelju postojala bi uz pretpostavke iz odredbe čl. 10. st. 3. ZTD-a da je zloupotrijebio okolnost što kao član društva inače ne bi odgovarao za obveze društva, a sve budući se u slučaju zloupotrebe te okolnosti ne bi mogao pozivati na „pogodnost“ neodgovaranja, pa ni na „pogodnost“ iz odredbe čl. 10. st. 2. ZTD-a, koja propisuje da član društva s ograničenom odgovornošću ne odgovara za obveze društva osim ako je to određeno tim Zakonom.

Međutim, obzirom da po nižestupanjskim sudovima, ocjenom provedenih dokaza, nije utvrđeno da je 1. tuženik zloupotrijebio tu okolnost – jer se tužitelj nije pozvao ni na jedan konkretan razlog koji bi vodio utvrđenju te zloupotrebe, pa pred nižestupanjskim sudovima nije dokazao da je 1. tuženik ostvarivao svoje pravo da kao član uprave društva s ograničenom odgovornošću ne odgovara vjerovnicima društva protivno svrsi zbog koje je to pravo ustanovljeno (to je pravo ustanovljeno sa svrhom da se poduzetništvo potiče i ograničenjem odgovornosti člana društva s ograničenom odgovornošću, mogućnošću da kao takav član uprave može izgubiti samo ono što je uložio u društvo – ali ne i svoju imovinu, odnosno sa svrhom da se isključi opasnost za člana društva od rizika poslovanja društva), a na njemu je bio teret dokazivanja (prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a) da postoji ta zloupotreba, zahtjevu tužitelja osnovu ne daje ni odredba čl. 10. st. 3. ZTD-a.

U tom okviru pravilan je i zaključak nižestupanjskih sudova da ni usmena obećanja 1. tuženika, ako ih je i bilo, da će za osiguranje naplate tužiteljeva potraživanja dati svoje nekretnine, ne bi predstavljala izjavu o pristupanju duga - kada takvo osiguranje 1. tuženik nije dao niti ga je tužitelj tražio.

Pritom su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da izjave 1. tuženika da će se podmiriti potraživanja tužitelja same za sebe ne upućuju da je time zloupotrijebio svoje pravo iz odredbe čl. 10. st. 2. ZTD-a, napose ne kada se ima u vidu neosporna činjenica da je utuženo potraživanje nastajalo, kako to revident tvrdi, kroz više godina održavanih poslovnih odnosa - u kojima je, iako je „C. S.“ d.o.o. konstantno bila u dugu prema tužitelju, tužitelj i pored već stvorenog „višegodišnjeg“ duga nastavio tome društvu prodavati robu, čime je i sam preuzeo rizik da mu se ta roba neće platiti.

Slijedom toga, a jer 1. tuženik nije dužnik sporne tražbine tužitelja, ne postoji ni osnova za pobijanje pravnih radnji (darovanja) koje je 1. tuženik učinio sklapanjem ugovora o darovanju nekretnina sa ostalim tuženicima – budući je odredbom čl. 280. st. 1. ZOO-a vjerovniku dospjelog potraživanja data mogućnost da uz pretpostavke iz te odredbe pobija samo pravne radnje svoga dužnika.

Stoga, kako su nižestupanjski sudovi na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo – kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja, o reviziji tužitelja odlučeno je kao u izreci ove presude (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 23. prosinca 2009.

Predsjednica vijeća:

Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.