Rev-1193/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1193/1998-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ivana Mikšića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz D., koga zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u D., protiv tuženika H. D. -. B. k., koga zastupa punomoćnik Ž. V., odvjetnik u D., radi vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude i rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 26. siječnja 1998. br. Gž 936/97, kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Dubrovniku od 18. lipnja 1997. br. P 325/96, u sjednici održanoj dana 19. studenog 1998.,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija, ukidaju presude i rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 26. siječnja 1998. br. Gž 936/97 i Općinskog suda u Dubrovniku od 18. lipnja 1997. br. P 325/96, te predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda i rješenje suda prvog stupnja, kojim je odbijen tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu plaće od 6. 5. 1993. do 6. 5. 1996. u ukupnom iznosu od 107.150,00 kn, te nadalje u mjesečnim iznosima navedenim u izreci te presude i upisa radnog staža u radnu knjižicu, te je odbačena tužba glede dijela tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Tužena je dužna tužitelja vratiti na rad na radno mjesto rukovoditelja OPJ Hotel M."

Protiv navedene presude i rješenja tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se nižestupanjske presude i rješenja ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

Tužitelj je u tužbi tvrdio, da mu radni odnos kod tuženika nije prestao, jer je u sudskom sporu kod Općinskog suda u Dubrovniku u spisu br. P 222/91, ukinuta odluka Radničkog savjeta tuženika br. RS/1- 02/90/MJ/TB od 5. veljače 1990. i predmet vraćen na ponovno odlučivanje i raspravljanje tome organu. Tuženik nije donio novu odluku.

Sud drugog stupnja prihvatio je činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja, koje se sastoji u sljedećem:

- da je odlukom tuženikovog disciplinskog tijela iz 1990. godine tužitelju izrečena mjera prestanka radnog odnosa;

- da je pravomoćnom presudom u predmetu istog prvostupanjskog suda br. P 222/91 ukinuta odluka tuženikovog drugostupanjskog tijela (radničkog savjeta) kojom je potvrđena odluka o izricanju tužitelju mjere prestanka radnog odnosa i predmet vraćen tom tijelu na ponovno raspravljanje i odlučivanje;

- da je drugostupanjska presuda u predmetu P 222/91 dostavljena (uručena) tužiteljevom punomoćniku dne 9. ožujka 1992. godine;

- da se tužitelj tuženiku nakon 9. ožujka 1992. pet radnih dana uzastopce nije javio na posao;

- da se tužitelj tuženiku posljednji put pismeno obratio radi vraćanja na posao dne 20. studenog 1995. godine, a tužbu sa zahtjevom na vraćanje na rad je podnio dne 7. svibnja 1996. godine.

S obzirom na navedeno činjenično utvrđenje, sud drugog stupnja prihvatio je ocjenu suda prvog stupnja, da je zahtjev tužitelja u smislu odredbe čl. 80. st. 2. i 83. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91) podnesen nepravovremeno, pa ga je odbacio (čl. 282. st. 1. Zakona o parničnom postupku, koji je objavljen u "Narodnim novinama", broj 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu: ZPP).

Ostali dio tužbenog zahtjeva sudovi nižeg stupnja su odbili, jer bi pravo na plaću po odredbi čl. 51. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa pripadala radniku ako je radio, a tužitelj kroz sporno razdoblje nije radio kod tuženika.

Međutim, sudovi nižeg stupnja pogrešno su zaključili, da se zahtjev za vraćanje na rad prosuđuje prema naprijed navedenim propisima s obzirom da se u konkretnom slučaju naprijed navedeni propisi primjenjivali u slučaju kada bi postojala odluka tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja kod tuženika a što u ovom slučaju nije utvrđeno. Moglo bi se eventualno raditi o nezakonitoj radnji ako je tuženik zabranio tužitelju dolazak na posao, što također nije utvrđeno.

Sudovi nižeg stupnja dakle nisu utvrdili, da li je tužitelju temeljem odluke tuženika prestao radni odnos i da li je tužitelj kako sam tvrdi još uvijek u radnom odnosu kod tuženika.

S obzirom da navedene odlučne okolnosti nisu utvrđene, a o tome ovisi odluka o zakonitosti tužbenog zahtjeva kako u odnosu na zahtjev za vraćanje na rad tako i u odnosu na zahtjev za isplatu plaće i ostala prava iz radnog odnosa, valjalo je ukinuti pobijane odluke sudova nižeg stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U nastavku postupka sud prvog stupnja će raspraviti i utvrditi sporne okolnosti, a potom će donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu.

Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja (čl. 395. st. 2. ZPP).

U Zagrebu, 19. studenog 1998.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.