Revt-173/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 173/08-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, kao predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Nenada Perina i Željka Glušića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. K. d.o.o., Z., kojeg zastupaju punomoćnici J. B. i K. Š., odvjetnici u Z., protiv tuženika A. – M. d.d., Z., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3287/08 od 11. lipnja 2008., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj III P-3378/07 od 4. veljače 2008., u sjednici održanoj 10. ožujka 2009.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3287/08 od 11. lipnja 2008., tako da se žalba tuženika odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj III P-3378/07 od 4. veljače 2008.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

"Tuženik je dužan isplatiti tužitelju iznos od 262.690,00 USA dolara sa zateznom kamatom u valuti glavnice po stopi koju Z. b. d.d. iz Z. plaća na devizne štedne uloge po viđenju i to na iznos od:

- 103.070,61 USA dolara od 21. svibnja 1991. do isplate

- 112.754,15 USA dolara od 21. studenoga 1991. do isplate

- 46.865,24 USA dolara od 21. svibnja 1992. do isplate

sve u protuvrijednosti u kunama po prodajnom tečaju Z. b. d.d. Z. na dan plaćanja." Odlučujući o žalbi tuženika na prvostupanjsku presudu sud drugog stupnja je presudio:

"Žalba tuženika se prihvaća i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj III P- 3378/07 od 4. veljače 2008. preinačava i sudi:

Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom na isplatu iznosa od 262.690,00 USA dolara sa zateznom kamatom u valuti glavnice po stopi koju Z. b. d.d., Z. plaća na devizne štedne uloge po viđenju na iznos od 103.070,61 USA dolar od 21. svibnja 1991. do isplate, na iznos od 112.754,15 USA dolara od 21. studenoga 1991. do isplate i na iznos od 46.864,24 USA dolara od 21. svibnja 1992. do isplate, sve u protuvrijednosti u kunama po prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d., Z. na dan plaćanja."

Protiv citirane drugostupanjske pravomoćne presude tužitelj je izjavio reviziju, pa istu pobija u cijelosti zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da revizijski sud temeljem čl. 395. st. 1. ZPP-a usvoji reviziju, te preinači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3287/08 od 11. lipnja 2008. na način da odbije tuženikovu žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj III P-3378/07 od 4. veljače 2008., a podredno da ukine presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3287/08 od 11. lipnja 2008. i prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj III P-3378/07 od 4. veljače 2008. kao nezakonite i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

Protivna stranka nije dostavila odgovor na reviziju.

Revizija je osnovana.

Odredbom čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 84/08 – dalje: ZPP) je propisano da revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Prijeporno je i u ovom stadiju postupka da li postoji valjan pravni osnov temeljem kojeg bi tuženik bio u obvezi isplatiti tužitelju utuženi iznos. Tužitelj tvrdi da su stranke bile u pravnom odnosu kupoprodaje, da mu je tuženik avansom platio dio kupoprodajne cijene, te da je tuženiku odobrio kredit, radi čega da mu pristoji pravo na traženu isplatu, tj. isplatu kupoprodajne cijene za parni kotao i opremu. Tuženik tvrdi da su stranke bile u poslovnom odnosu komitenta i komisionara radi čega on – tuženik ne bi bio u obvezi tužitelju isplatiti kupoprodajnu cijenu, tj. utuženi iznos čiju visinu i ne osporava.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da tužitelj nije naplatio utuženi iznos za isporučeni parni kotao i opremu;

- da stranke, kao niti tuženik i T.-K. s.p.o. Z. nisu sklopile pismeni ugovor kojim bi regulirali međusobne odnose;

- da je tužitelj stupio na mjesto tvrtke T.-K. s.p.o. Z. temeljem ugovora o ustupanju potraživanja kojeg su ove tvrtke sklopile 15. veljače 1991., a kojim ugovorom je tvrtka T.-K. s.p.o. Z. ustupila tužitelju svoja potraživanja prema tuženiku iz predmetnog pravnog posla u ukupnom iznosu od 311.490 USA dolara i to po fakturi od 31. listopada 1990. iznos od 228.300 USA dolara, i po fakturi od 14. studenoga 1999. iznos od 57.800 USA dolara;

- tužitelj da je nastavio pravni posao s tuženikom u pogledu isporuke preostalih dijelova kotla, montaže i puštanja istog u pogon;

- krajnji naručitelj predmetnog kotla i opreme da je tvrtka T. k.p. R. – R. iz Č.;

- tuženik da je kao prodavatelj dana 11. svibnja 1990. sklopio kupoprodajni ugovor s tvrtkom Š. e. ČSSR kao kupcem za parni kotao s opremom za konačnog kupca T. k.p. ČSSR kojeg je proizveo tužitelj.

Imajući na umu naprijed iznijeto, kao i okolnosti konkretnog slučaja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženiku kao komisionaru povjereno od strane T.-K., a kasnije tužitelja da proda odnosno isporuči predmetni parni kotao kao prodavatelj i to po cijeni u vrijeme izvršenja povjerenog posla, tj. da se radi o pravnom poslu komisiona propisanom u odredbi čl. 775. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO). Dakle, da su u ovom slučaju komisionog pravnog posla između komisionara i komitenta, a s obzirom na njihovo ponašanje u ovom pravnom odnosu nastali odnosi ugovora o prodaji propisanoj odredbom čl. 775. st. 2. ZOO-a, jer je tom odredbom propisano da komisionar kome je povjereno da proda ili da kupi neku robu kotiranu na burzi ili na tržištu može ako mu je komitent to dopustio zadržati robu za sebe kao kupac, odnosno isporučiti je kao prodavalac po cijeni u vrijeme izvršenja povjerenog posla i da time u tom slučaju između komisionara i komitenta nastaju odnosi iz ugovora o prodaji i to stoga što su se u konkretnom slučaju za to po utvrđenju prvostupanjskog suda ispunile pretpostavke iz navedene zakonske odredbe.

Navedeni pravni zaključak prvostupanjski sud temelji na naprijed iznijetom, a posebno na utvrđenju da tuženik nije položio račun tužitelju, odnosno njegovom predniku tvrtci T.-K. s.p.o. Z., o obavljenom poslu po ugovoru od 11. svibnja 1990. i njegovom anexsu od 6. ožujka 1991., a što je bio dužan po odredbi čl. 780. st. 1. ZOO-a, niti da je komitentu – tužitelju odnosno tvrtci T.-K. s.p.o. Z. predao sve što je primio po osnovu navedenog pravnog posla od 11. svibnja 1990. i njegovom anexu od 6. ožujka 1991., a što je bio dužan učiniti po odredbi čl. 780. st. 2. ZOO-a.

Valja napomenuti da pogrešno pozivanje tužitelja na odredbu čl. 775. st. 1. ZOO ne obvezuje sud, pa je osnovanost tužbenog zahtjeva cijenjena po drugoj pravnoj osnovi (čl. 186. st. 3. ZPP).

Tuženik nije posebno osporavao visinu utuženog potraživanja, a ono se odnosi na dospjele isplate u skladu s anuitetnim planom i odlukom T.-K. s.p.o. Z. o odobrenju za kredit od 31. svibnja 1990., pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa.

Zbog naprijed iznijetog, a uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja nije bilo mjesta preinaci prvostupanjske presude odnosno odbijanju tužbenog zahtjeva tužitelja kako je to pogrešno zaključio drugostupanjski sud.

Naprijed iznijeto je razlog zbog kojeg je presudu suda drugog stupnja trebalo uvaženjem revizije preinačiti, žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi radi čega je temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 10. ožujka 2009.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Jasna Brežanski, v.r.