I Kž-203/1993-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-203/1993-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sasastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Svedrović Marijana kao predsjednika vijeća, te Primorac Vladimira, Gudelj Milana, Frančula mr. Rudolfa i Mikor Milivoja, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke kao zapisničara u krivičnom predmetu protiv opt. B. Ž., zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 2. i 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 28. siječnja 1993. K-13O/92-3O, u sjednici održanoj 5. svibnja 1993. saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske Papac Baldu,

r i j e š i o j e :

I. Uvažava se žalba opt. B. Ž., ukida se presuda prvog stupnja u cijelosti, te predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II.Temeljem čl. 375. st. 4. u svezi čl. 182. st. 2. toč. 3.Zakona o krivičnom postupku ("NN" br.34/93 protiv opt. B. Ž. produljuje se pritvor.

Obrazloženje

Okružni sud u Osijeku, kao sud prvog stupnja presudom od 28. siječnja 1993. K- 130/92-30 opt. B. Ž. oglasio je krivim zbog počinjenja krivičnih djela protiv dostojanstva lič- nosti i morala iz č1.83. st. 1. KZRH (sada čl.79. st. 1. KZRH, "NN" br. 32/93) u svezi č1.19.OKZRH (sada č1.17. OKZRH, "NN" 31/93) opisanog u toč.l/ presude i iz čl. 83. st.2. u svezi s č1.l.KZRH (sada čl.79. st. 2. u svezi čl.1. opisanog u toč.2) te presude, te mu utvrdio kazne zatvora i to za kriv. djelo opisano u toč.l. presude u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i za kriv. djelo opisano u toč. 2. presude u trajanju od pet godina i šest mjeseci, te ga uz primjenu čl.48. st. 2.toč. 2. OKZRH (sada čl. 43. st. 2. toč.2.) osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, u koju izrečenu kaznu je po čl. 50. st. 1. OKZRH (sada čl. 45. st. 1.) uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 24. rujna 1992. do 28. rujna 1992., te od 9. prosinca 1992. pa nadalje, a po čl.98. st. 1. u svezi č1.95. st. 2. toč.l. i 6. ZKP (sada čl.90. st. 1. u svezi čl.87. st. 2. toč.l. i 6.) obavezao optuženika da nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od ukupno 69.500 HRD.

Protiv te presude prvog stupnja optuženik je po svom branitelju K. B., odvjetniku iz O., podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se optuženika oslobodi optužbe, odnosno presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno zahtijeva da se o sjednici vijeća suda drugog stupnja obavijesti branitelja.

Sud prvog stupnja žalbu optuženika nije dostavljao javnom tužitelju na odgovor (čl.20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugrože- nosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske).

Javni tužitelj Republike Hrvatske je u podnesku od 13. travnja 1993. Ktž-376/93 predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana,te ukazao da je u pobijanoj presudi počinjena povreda krivičnog zakona iz čl. 365. toč. 4.ZKP (sada čl.355.toč. 4.) na štetu optuženika time što je krivično djelo kvalificirano kao kriv. djelo počinjeno u osobito teškom slučaju, iako nakon izmjene krivičnog zakona 1990.g. osobito težak slučaj više ne predstavlja kvalifikatornu okolnost (čl.370. st. 2. ZKP, sada čl. 360. st. 2.).

Sud drugog stupnja o sjednici vijeća nije obavijestio optuženikovog branitelja, iako je to zatraženo (čl. 20. Uredbe o primjeni ZKP u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske).

Žalba je osnovana.

U odnosu na toč.l. presude prvog stupnja

Žalitelj prvostepenu presudu glede kriv. djela iz toč. 1. pobija najprije zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st.l. toč. 11. ZKP (sada čl.354. st. 1. toč.11), jer smatra da ta presuda u navedenom dijelu ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, no pri tome ne konkretizira u odnosu na koje bi to odlučne činjenice izostali razlozi. Obrazloženje žalbe upućuje da bi se to odnosilo na umišljaj i dobrovoljni odustanak.

Sud drugog stupnja, međutim, ne smatra da pobijana presuda u ovom dijelu ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, pa tako i o umišljaju, odnosno dobrovoljnom odustanku, jer je sud prvog stupnja o svemu tome iznio svoj stav, navodeći koje je činjenice pozitivno utvrdio, a koje nije i obrazlažući iz kojih dokaza i zašto je tako zaključio. Drugo je pitanje da li su ti razlozi uvjerljivi. Zbog toga nije ostvarena niti ova bitna povreda odredaba krivičnog postupka koju žalitelj ističe, a niti koja druga koja se povodom žalbe ispituje po službenoj dužnosti.

Međutim, žalitelj opravdano prvostepenu presudu u razmatranom dijelu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Doduše, žalitelj bez uporišta u izvedenim dokazima prigovara da je prvostepeni sud neosnovano otklonio vjeru u optuženikovu obranu i pogrešno, na osnovi iskaza ošt. P. J., za- ključio da je kod njega postojao umišljaj na silovanje. Uz taj svoj prigovor žalba ne nudi ništa osim što, ostajući zapravo kod tvrdnje iz obrane u kojoj djelo negira i objašnjava okolnosti u kojima je oštećenica zadobila ozljede, ukazuje samo na onaj dio njenog iskaza u kojem ona opisuje da optuženik nije ni pokušao niti s nje, a niti sa sebe skinuti odjeću, niti je upotrijebio i jednu riječ glede seksualnog odnosa. Istina, u žalbi je vjerno prenijet taj dio iskaza oštećenice pred istražnim sucem (list 25), ali u njenom iskazu postoji vrlo okolnostan opis o cijelom toku događaja. Sud prvog stupnja je obrazložio (na strani 5. pasus IV, str. 6. do 8. pasus II, a posebno na str. 7. pasus IV) na potpuno logičan i uvjerljiv način zbog čega je poklonio vjeru oštećenoj P. J., a ne optuženiku i zbog čega je zaključio da je on postupao s umišljajem na djelo silovanja. Kraj tako iscrpnih razloga pobijane presude i kraj takvog obrazloženja žalbe sud drugog stupnja smatra dostatnim da se žalitelj uputi na razloge pobijane presude i nema potrebe da se to i ovdje ponavlja. Naime, sud drugog stupnja prema stanju stvari ne smatra da je žalitelj s uspjehom osporio utvrđenje umišljaja na krivično djelo iz čl. 83. st. 1. KZRH.

Međutim, žalitelj je s uspjehom osporio utvrđenje onih činjenica o kojima ovisi neposredna primjena odredbe čl. 19. OKZRH (ranije čl. 21. OKZRH).

Naime, sud prvog stupnja zaključio je da je optuženik prema ošt. P. J. započeo radnju izvršenja krivičnog djela silovanja, ali djelo nije dovršio zbog jakog otpora kojega je ona pružala, a ne zbog toga što on nije htio spolni odnos (str. 7. pasus VI i str.8. pasus I). Takav zaključak bar za sada, obzirom na iskaz oštećenice kojoj je sud prvog stupnja u cijelosti poklonio vjeru, nije dovoljno uvjerljiv i pouzdan.

Radnja izvršenja zbivala se u optuženikovom stanu u kojem su se nalazili samo njih dvoje. Prema njihovim iskazima ne proizlazi da bi netko bio u blizini ili naišao. Prema iskazu oštećenice proizlazi da je optuženik bio već poduzeo niz radnji kojima je pokazao svoju namjeru i primijenio silu da slomi njen otpor (grlio ju, ljubio, odguravao do kauča, ona se branila i ugrizla ga, on je udarao otvorenom i zatvorenom pesnicom, ona je prokrvarila iz usta i nosa, natezali su se oko elektrokabla i ona je skliznula s kauča na pod) prije nego se optuženik digao i rekao: "zar se je gore jebati nego ovako dobiti batina", a dok ga je ona molila da je pusti na miru, nastavio je na nju "psihički djelovati" pričajući joj razne priče i predložio da je vozi u dom zdravlja, te je konačno na njenu molbu i odvezao automobilom do mjesta koje je ona odredila (istražni zapisnik,list 24 i 25).

Uz to je oštećenica na glavnoj raspravi pojasnila da ne zna da li ju je optuženik u daljnjem tijeku događaja (nakon prestanka radnje primjene sile) mogao savladati i silovati je, te da je ona bila dosta iscrpljena i na kraju branila samo direktno ugrožene dijelove tijela kao što su usta, uši i vrat. Takvo stanje stvari zahtijeva da se pitanje utvrđenja onih činjenica o kojima ovisi primjena odredbe čl.

19. OKZRH posveti znatno veća pažnja, te da se optuženik i ošt. P. J. još jednom i to detaljnije ispitaju na prethodno razmatrane okolnosti. Naime, već iz ovdje kratko iznijetog dijela iskaza oštećenice zaključak bi mogao ići i u pravcu da je kod optuženika u datom momentu postojao plan da poduzme i daljnje radnje na izvršenju ovog kriv. djela, koje je objektivno mogao i poduzeti u pravcu slamanja njenog otpora i na samoj obljubi, ali je optuženik iz nekog razloga od njih odustao tako da je djelo ostalo u pokušaju. Zato je potrebno pouzdanije utvrditi kakav je to plan konkretno optuženik imao i da li je on smatrao da se taj plan može ostvariti.

Nadalje, također se iz tog kratko iznijetog iskaza oštećenice može zaključivati i drugačije od onoga kako je to utvrdio sud prvog stupnja, tj. da je djelo ostalo u pokušaju zbog njenog otpora. Naime, iz iskaza oštećenice proizlazi da se u datom momentu ona prestala braniti jednakim intenzitetom kao u prethodnoj fazi (tako npr. ona na kraju brani samo direktno ugrožene dijelove tijela - usta, uši i vrat), jer je već bila dosta iscrpljena. Takav prikaz slijeda događaja ide u pravcu mogućeg zaključka da je otpor ošte- ćenice bio ili pri kraju ili je već bio slomljen.

Sve u svemu, prema iznijetom moguće bi bilo i zaključivanje da je optuženik dobrovoljno odustao od dovršenja djela, pri čemu ne bi bilo važno da li zbog oštećeničine molbe ili njegovog sažaljenja prema njoj. Zato je potrebno na pouzdaniji način utvrditi koji su konkretni razlozi bili tome da je krivično djelo ostalo u pokušaju i otkloniti sumnju u to da ti razlozi moguće leže u dobrovoljnom odustajanju optuže- nika od poduzimanja daljnjih, eventualno planiranih radnji na dovršenju ovog kriv. djela.

Uslijed iznijetoga,valjalo je žalbu optuženika po osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na toč. 1. pobijane presude uvažiti,odnosni dio te presude ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, radi toga da se na novoj glavnoj raspravi iznova i detaljnije ispita optuženika i oštećenicu P. J., a prema potrebi da se izvedu i drugi, eventualno raspoloživi dokazi, kao i novi dokazi (čl. 375. st. 1. ZKP, ranije čl .385. st. 1. ZKP), time da će sud prvog stupnja raspraviti uz pitanja vezana na optužnicu i ova sporna pitanja na koja mu je ukazano u drugostupnom rješenju (čl. 380. st. 1. i 3. ZKP, ranije čl. 390. st. l. i 3.ZKP).

Time je za sada postalo bespredmetno razmatrati preostale žalbene osnove u odnosu na toč. 1. pobijane presude.

U odnosu na toč. 2. presude suda prvog stupnja

S pravom žalitelj u odnosu na kriv.djelo opisano u toč. 2. prvostupne presude ističe bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl.364. st. 1. toč. 11. ZKP (sada čl. 354. st. 1. toč.11. ZKP), prigovarajući prije svega tome da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, mada pri tome u žalbi nisu u potpunosti konkretizirane one odlučne činjenice u vezi kojih se prigovara.

Naime, ako se i mora uzeti u obzir da su u pobijanoj presudi iznijeti svi potrebni i uvjerljivi razlozi o dijelu odlučnih činjenica koje se u ovom krivičnom postupku trebalo utvrđivati i koje su prema stanju stvari, bar za sada,prema ocjeni suda drugog stupnja pouzdano utvrđene, a uz to je obrazloženo i iz kojih dokaza, valjano ocijenjenih, proizlazi zaključak o njihovom postojanju (prije svega o radnjama koje je optuženik poduzeo i o njegovom subjektivnom odnosu prema kriv. djelu silovanja), ipak ta presuda ne sadrži razloge o preostalim odlučnim činjenicama koje je trebalo utvrđivati, a to se odnosi na kvalifikatorne okolnosti i to u objektivnom i subjektivnom smislu. Time je i ostvarena navedena bitna povreda odredaba krivičnog postupka.

U toč. 2. izreke pobijane presude u njenom činjeničnom opisu, između ostaloga je navedeno da je kao posljedica izvršenog spolnog snošaja nad ošt. Kiš Ilonom nastala trudnoća, koju je ona 12.listopada 1992. prekinula, izvršivši u bolnici pobačaj. Djelo je sud prvog stupnja pravno označio po čl. 83. st. 2. u svezi st. 1. KZRH (sada 51.79. st. 2. i l.KZRH) i to, kako to proizlazi iz pravnog opisa, zbog toga što je prisila na obljubu izvršena u osobito teškom slučaju. U obrazloženju presude pak stoji da trudnoća oštećenice, kao rezultat nasilnog spolnog odnosa, predstavlja kvalifikatornu okolnost, pa se zato radi o kriv. djelu iz čl.83. st. 2. u svezi st.l.KZRH. str. 11. odlomak 5.).

Međutim, djelo je počinjeno 26. kolovoza 1992. dakle u vrijeme kada više nije bila na snazi odredba čl.47. ranijeg KZSFRJ (Zakon o izmjenama i dopunama KZSFRJ, "Sl. list 38/90), a niti je odredba čl.83. st. 2. KZRH tada sadržavala osobito težak slučaj kao kvalifikatornu okolnost (Zakon o izmjenama i dopunama KZSRH "NN" 9/91), već samo tešku tjelesnu povredu ili smrt ženske osobe kao posljedicu djela iz st. 1. tog članka KZRH, ili kad je istom prilikom izvršeno više silovanja od strane više osoba, ili kad je djelo počinjeno na naročito okrutan ili naročito ponižavajući način. Zato se kao odlučne činjenice prema sadašnjem krivičnom zakonu pokazuju samo te navedene okolnosti koje djelo čine kvalificiranim i to zato jer se samo u odnosu na njih može neposredno vezati odredba st. 2. čl.83. KZRH, a upravo u odnosu na te činjenice pobijana presuda ne sadrži dostatne razloge.

Sud drugog stupnja, međutim, kraj takvog stanja stvari gdje su razlozi pobijane presude glede odlučnih činjenica kod kriv.djela silovanja,kao osnovnog, dostatni i uvjerljivi,te žalbom nisu uspješno dovedeni u sumnju, ipak još ne može pristupiti ka konačnoj pravnoj ocjeni djela.Ovo zato jer u činjeničnom opisu izreke pobijane presude stoji navod o trudnoći kao posljedici prisilne obljube i njenom prekidu, a postoje slučajevi u kojima pobačaj, kao prekid trudnoće može predstavljati tešku tjelesnu povredu. U konkretnom slučaju ta činjenica nije ni utvrđivana u ovom smislu i na način da bi se dobio odgovor na pitanje da li se radi o teškoj tjelesnoj povredi, a niti su o tome iznijeti razlozi,štoviše zbog propusta u utvrđivanju te činjenice valjani razlozi uopće nisu ni mogli biti iznijeti, mada se radi o odlučnoj činjenici.

Uslijed navedenog valjalo je žalbu optuženika glede kriv. djela iz toč.2. po osnovi bitne povrede odredaba krivičnog postupka uvažiti i u tom dijelu tu presudu ukinuti te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje radi toga da se bitna povreda odredaba krivičnog postupka otkloni (čl. 375. st.l. ZKP, ranije čl.385. st. l.ZKP).

Time je postalo za sada bespredmetno razmatrati preostale žalbene razloge i osnove u odnosu na toč. 2. pobijane presude.

Iz svih naprijed navedenih razloga u vezi toč. 1. i 2, pobijane presude odlučeno je kao u izreci ovog rješenja pod toč.I.

Optuženik se nalazi u pritvoru prema rješenju o produljenju pritvora od 28. siječnja 1993. K 130/92-26, po osnovi čl.353. st.l.i 6.ZKP (sada čl.343.st.l. i 6.ZKP),pa je sud drugog stupnja postupajući po odredbi čl.375. st.4. ZKP (ranije čl.385. st.4.ZKP) ispitujući postoje li još razlozi za pritvor, našao da takvi razlozi postoje i odlučio je da se pritvor produlji.

Naime, prema podacima iz KE, optuženik je u periodu od 1985. do počinjenja predmetnih krivičnih djela u više navrata bio osuđivan zbog više kriv. djela i to s elementima nasilja a uz to i za druga kriv. djela, pa se kraj predmetnog postupka za dva kriv. djela mora uzeti da postoje osobite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi na slobodi ponovio kriv. djelo,dakle da su ispunjeni osnovi iz čl. 182. st. 2. toč.3. ZKP (ranije Č1.191.st. 2. toč.3.ZKP).

Slijedom iznijetih razloga valjalo je po čl. 375. st. 4. u svezi 51.182. st. 2.toč.3. ZKP odlučiti kao što je to navedeno u toč. II drugostupnog rješenja.

U Zagrebu, 5.svibnja 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka,v.r.

Svedrović Marijan,v.r.