Rev-819/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-819/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. Jasne Brežanski kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Katarine Buljan, Ljubice Munić i Borisa Guttmanna kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz R., zastupanog po M. Š., odvjetniku u R., protiv tuženika A. d. d. P., zastupanog po V. K., odvjetniku u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 07. srpnja 1999. godine broj Gž-998/99-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 12. veljače 1999. godine broj P-4192/95-20, u sjednici održanoj dana 01. listopada 2002. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 69.601,60 kn sa zateznom kamatom od 18% godišnje, počev od dana donošenja presude prvog stupnja do dana isplate, te da mu isplati iznos od 1.032,39 kn sa zateznom kamatom koja teče po stopi od 22% godišnje počev od 25.7.1995. do 7.5.1996., po stopi od 24% godišnje počev od 8.5.1996. do 10.11.1996. i po stopi od 18% godišnje počev od 11.11.1996. do dana isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.

III. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnične troškove u iznosu od 10.079,00 kn sa zateznom kamatom od 18% godišnje, počev od dana donošenja presude prvog stupnja do dana isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, a s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelj se odbija."

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja protiv te prvostupanjske presude, te je ista presuda potvrđena.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj, pobijajući presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i pobijana presuda preinačena na način da tužbeni zahtjev bude prihvaćen u cijelosti ili u pretežnom dijelu, ili da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u pobijanom dijelu u granicama revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava istaknutog u reviziji, a pazeći po službenoj dužnosti i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku – ZPP (“Narodne novine” broj 53/91 i dr.), sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, ovaj sud je utvrdio da revizijski razlozi nisu ostvareni.

Jedini revizijski materijalnopravni prigovor tiče se visine nematerijalne štete, koju su sudovi utvrdili i tužitelju dosudili pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 18.000,00 kn za fizičke bolove, iznosu od 35.000,00 kn za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, iznosu od 8.000,00 kn za pretrpljeni strah, i iznosu od 5.000,00 kn za duševne bolove zbog naruženosti.

U postupku su utvrđene sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za odlučivanje o visini navedenih oblika nematerijalne štete, koju je tužitelj pretrpio kao posljedicu ozljeđivanja u prometnoj nezgodi.

Tako je utvrđeno da je u predmetnom štetnom događaju tužitelj zadobio udarac u trbuh, prsni koš i desno stopalo, prijelom VI.-VIII. rebra s desne strane i prijelom baze petne kosti donožja desno, da je zbog tih ozljeda trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 10-12 dana, bolove srednje jakog intenziteta oko 25 dana i slabe bolove 1,5 do 2 mjeseca, da je pretrpio jaki strah u trajanju od 7 do 10 dana, a potom strah srednjeg do slabijeg intenziteta oko mjesec dana, da su ozljede ostavile trajne posljedice zbog kojih su smanjene životne aktivnosti tužitelja za 30%, te da su zaostale lagane deformacije i oteklina na stopalu, koje predstavljaju naruženje u lakom stupnju.

Imajući u vidu narav ozljeda, jačinu i trajanje fizičkih bolova i pretrpljenog straha, stupanj smanjenja životne aktivnosti tužitelja i pojavne oblike kroz koje će se smanjenje životne aktivnosti očitovati, te tužiteljevu životnu dob (58 godina u vrijeme nastanka štetnog događaja) i stupanj naruženja, i po ocjeni ovoga suda, iznosi naknade za sve utužene oblike nematerijalne štete koje su utvrdili sudovi predstavljaju primjerene iznose pravične novčane naknade utvrđene u skladu s kriterijima i mjerilima propisanim odredbama iz čl. 200. Zakona o obveznim odnosima – ZOO (“Narodne novine” broj 53/91 i dr.), pa stoga, suprotno revizijskim navodima u dijelu pobijane presude kojim je djelomično odbijen tužbeni zahtjev za naknadu iste štete, ne postoji pogrešna primjena materijalnog prava.

Slijedom navedenog, a na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP, revizija je odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 01. listopada 2002. godine

Predsjednik vijeća:

mr. Jasna Brežanski, v. r.