I Kž-18/2019-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 18/2019-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Vesne Vrbetić i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. Š. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda i 105/04. - dalje u tekstu: KZ/97.) i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 16. studenog 2018. broj K-6/2015, u sjednici održanoj 6. veljače 2019.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Županijski sud u Velikoj Gorici, presudom od 16. studenog 2018. broj K-6/2015 na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) oslobodio je optužbe opt. D. Š. zbog počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti – zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. KZ/97., a opt. R. J. zbog počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti – poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1., 3. i 4. u vezi čl. 37. stavak 1. KZ/97.

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. određeno je da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

I Kž 18/2019-4

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 470. ZKP/08. s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „kao sud drugog stupnja pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku“.

Odgovor na žalbu podnio je opt. R. J. po braniteljici, odvjetnici S. V. s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „žalbu odbaci kao neosnovanu te potvrdi oslobađajuću presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici“.

Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. jer je izreka presude proturječna razlozima presude.

Naime, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud opt. D. Š. oslobodio od optužbe da je između ostalog „u vremenskom razdoblju od 4. lipnja do 3. rujna 2004. temeljem čeka podigao i sebi isplatio na ime materijalnih troškova i pozajmica ukupno 167.500,00 kuna“ da bi u obrazloženju presude na petoj stranici u posljednjem odlomku naveo „sporno je da li je I. optuženi D. Š. na ime materijalnih troškova i pozajmica temeljem čekova sa žiro-računa otvorenog kod E. b. podigao i sebi isplatio ukupan iznos od 167.000,00 kuna“. Osim toga da je na šestoj stranici presude u prvom odlomku prvostupanjski sud utvrdio da iz nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije proizlazi da je opt. D. Š. podigao ukupan iznos od 167.500,00 kuna dok se u daljnjem tekstu na istoj stranici navodi da je „zaključak ovoga vijeća kako nema dokaza da je iznos od 167.000,00 kuna sa računa otvorenog kod E. podigao upravo I. optuženi D. Š.“. Uz navedeno da i na sedmoj strani pobijane presude prvostupanjski sud utvrđuje kako je „ovo vijeće stajališta da nema dovoljno dokaza za tvrdnju da je upravo I. optuženi temeljem čekova i naloga sebi pribavio protupravnu korist u iznosu od utuženih 167.000,00 kuna i 66.000,00 kuna“.

Međutim, iz izreke presude jasno proizlazi da je opt. D. Š. oslobođen optužbe da bi na temelju čeka podigao i sebi isplatio iznos od 167.500,00 kuna, a to što prvostupanjski sud u obrazloženju presude na određenim mjestima navodi iznos od 167.000,00 kuna, a na određenim mjestima iznos od 167.500,00 kuna po stavu ovog drugostupanjskog suda predstavlja omašku u pisanju zbog koje izreka presude nije proturječna razlozima presude u tolikoj mjeri da se presuda ne može ispitati. Tu treba imati u vidu da se radi o presudi kojom su optuženici oslobođeni od optužbe pa navedena omaška u pisanju, u konkretnom slučaju, nema onaj značaj koji mu daje žalitelj.

Vezano za žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi navodi da se obrana opt. D. Š. ne može prihvatiti jer iz nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije proizlazi da je upravo opt. D. Š. na ime pozajmica i materijalnih troškova sa računa trgovačkog društva A. d.o.o. podigao ukupan iznos od 167.500,00 kuna, a na svoj tekući račun kod E. uplatio ukupan iznos od 66.000,00 kuna te da te transakcije ničim nije opravdao kao i da je bez pravne osnove na tekući račun opt. R. J. u E. uplatio iznos od 626.000,00 kuna a na račun kod R. iznos od 200.500,00 kuna.

I Kž 18/2019-4

Naime, tijekom postupka doista nije bilo sporno da su navedeni novčani iznosi podignuti sa računa trgovačkog društva A. d.o.o. kod E. i uplaćivani na račune opt. D. Š. i opt. R. J. kao i da je iznos od 167.500,00 kuna sa računa trgovačkog društva A. d.o.o. podignut čekovima, iznos od 66.000,00 kuna uplaćen na račun opt. D. Š. nalogom za plaćanje, a iznos od 826.500,00 kuna uplaćen na račune opt. R. J. Internet bankarstvom kao i da je opt. D. Š. bio direktor trgovačkog društva A. d.o.o. koje je zastupao pojedinačno i samostalno i bio jedini ovlašteni potpisnik za potpisivanje dokumentacije platnog prometa koje je poslovalo preko žiro-računa otvorenog kod E., zbog čega i iz dokumentacije E. odnosno prometa po računu trgovačkog društva A. proizlazi da je novčane iznose podizao i uplaćivao na račune opt. D. Š., jer je na dokumentaciji bio njegov potpis.

Međutim s obzirom na obranu opt. D. Š. tijekom postupka bilo je sporno da li je navedene novčane iznose čekovima podigao, nalogom za plaćanje i Internet bankarstvom uplatio na svoj račun i na račune opt. R. J. upravo opt. D. Š., osobno. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nema dovoljno dokaza da bi navedene novčane iznose sa računa trgovačkog društva A. d.o.o. podizao i uplaćivao upravo opt. D. Š. s obzirom na mogućnost da je to učinio i u ovom postupku saslušani svjedok I. C. koji je sa opt. D. Š. bio suvlasnik trgovačkog društva A. d.o.o. Isto tako pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da su iznosi koji su sa računa trgovačkog društva A. d.o.o. uplaćeni na račune opt. R. J. zapravo vraćena pozajmica od 120.000,00 eura koju je opt. R. J. početkom 2004. dao trgovačkom društvu A. d.o.o. Za navedena utvrđenja prvostupanjski sud je dao jasne, logične i uvjerljive razloge na koje se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelj (l.s 6-8 presude).

Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno prihvatio iskaz svjedoka R. S. da je bio prisutan kada je opt. R. J. dao pozajmicu opt. D. Š. i I. C. držeći taj iskaz neživotnim i neprihvatljivim iz razloga što je svjedok taj iskaz dao na raspravi 13. studenog 2018. dok je saslušan na raspravi 28. travnja 2016. iskazao da nema nikakvih saznanja o pozajmicama opt. R. J. opt. D. Š. i I. C.. Pogotovo drži nelogičnim obrazloženje svjedoka da se te pozajmice prisjetio jer je između 2016. i 2018. imao još jedan sudski postupak u kojem je bilo riječi o svemu tome radi čega se svega prisjetio. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio iskaz svjedoka R. S. dovodeći ga u vezu s obranama opt. D. Š. i opt. R. J. koje su suglasne njegovom iskazu, kao i sa iskazom svjedoka I. C. koji potvrđuje da je do takve pozajmice došlo uz otklanjanje mogućnosti da bi upravo optuženici utjecali na promjenu iskaza svjedoka i dopuštanje mogućnosti da se svjedok doista svega sjetio zbog drugog sudskog postupka koji se u međuvremenu vodio. Iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja donio pravilni zaključak da nije dokazano da su optuženici počinili kaznena djela za koja se terete optužnicom.

Slijedom svega navedenog žalba državnog odvjetnika nije prihvaćena, a kako pobijanom presudom nisu ostvarene niti povrede na koje ovaj sud, sukladno čl. 476. st. 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, žalba državnog odvjetnika je na temelju čl. 482. ZKP/08. odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Zagreb, 6. veljače 2019.

I Kž 18/2019-4

Zapisničar

Predsjednik vijeća

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Žarko Dundović, v.r.