I Kž-538/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 538/02-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Ane Garačić, Vesne Vrbetić i Damira Kosa, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Snježane Mrkoci, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. D., zbog kaz. djela iz čl. 90. i dr. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 22. siječnja 2002. godine broj K-60/96, u sjednici održanoj 26. rujna 2002. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni i opt. I. D., za kaznena djela zbog kojih je proglašen krivim, utvrđuju pojedinačne kazne i to za kaz. djelo ubojstva iz čl. 90. KZ kazna zatvora u trajanju od devet godina, a za teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 271. st. 1. KZ kazna zatvora u trajanju od dvije godine, pa se optuženik za oba djela u stjecaju, na temelju čl. 60. st. 2. toč. c), osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina.

II. Žalba optuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje nepreinačeni dio prvostupanjske presude.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja opt. I. D. je, u odsutnosti, proglašen krivim zbog kaz. djela ubojstva iz čl. 90. KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina, i za kaz. djelo teškog djela protiv opće sigurnosti iz čl. 271. st. 1. u svezi sa čl. 263. st. 3. KZ, l. 271. st. 1. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa je za za koje mu je po č

oba djela u stjecaju, pobliže činjenično i pravno opisana u izreci presude, na temelju čl. 60. st. 2. toč. c) KZ, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik, po branitelju J. J., odvjetniku iz S.

I Kž 538/02-3

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji i predlaže da se pobijanu presudu preinači u tom dijelu i optuženiku utvrde pojedinačne kazne zatvora u duljem trajanju i da ga se osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

Optuženik se žali zbog povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama i predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Optuženik je po branitelju podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika i predložio da se ta žalba odbije.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, na temelju čl. 360. st. 2. Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine", broj: 34/93, pročišćeni tekst, dalje: ZKP) predložilo je da se prihvati žalba županijskog državnog odvjetnika, a žalba branitelja optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženika neosnovana.

Na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni.

Nije u pravu ovaj žalitelj kada se žali zbog povrede kaznenog zakona, odnosno krivičnog zakona.

Zapravo, u žalbi se ne navodi niti obrazlaže koju to povredu zakona iz čl. 355. ZKP žalitelj ima u vidu, već se tu povredu izvodi iz navodno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Ispitivanjem, pak, pobijane presude, na temelju čl. 396. st. 1. ZKP, nisu nađene ni bitne postupovne povrede iz čl. 367. ZKP ni povrede krivičnog zakona iz čl. 355. ZKP na čije postojanje pazi prvostupanjski sud po službenoj dužnosti. Naime, ni time što je prvostupanjski sud pravno označio djelatnosti optuženika po odgovarajućim odredbama kaznenog zakona, a ne po KZRH – što bi bilo ispravno, nije povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

Neosnovano se žali optuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Suština predmetne žalbene osnove svodi se na tvrdnju (branitelja) kako nije sa sigurnošću utvrđen identitet optuženika, jer u postupku nije izvršeno prepoznavanje, budući da je suđenje obavljeno u njegovoj odsutnosti, pa da je "teoretski moguće da se barata s imenom određene osobe koja uopće ne mora biti počinitelj", da se "komunicira s osobnom iskaznicom navodnog okrivljenika, a nitko osim po imenu i prezimenu ne govori da li je upravo ta osoba s iskaznice izvršila kaznena djela", a prigovara se i činjeničnom zaključku suda o nepostojanju nekakve opasnosti (za optuženika).

Međutim, protivno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud, ne samo na temelju osobne iskaznice optuženika, već i na temelju iskaza njegove prijateljice svjedokinje N. S. (l. 56-58) utvrdio identitet počinitelja djela, optuženika, a na temelju provedenog postupka i izvedenih dokaza utvrdio je i sve druge odlučne činjenice i ispravno zaključio da je optuženik, nitko drugi, počinio inkriminirana kaznena djela. Budući da tijekom postupka, u odsutnosti

I Kž 538/02-3

optuženika, nisu utvrđene okolnosti koje bi isključivale ili umanjile njegovu krivnju i kaznenu odgovornost, to je osnovano proglašen krivim za djela iz izreke pobijane presude.

Uostalom, žalitelj se upućuje na obrazloženje pobijane presude kako se isti razlozi ne bi ponavljali, što očito nije potrebno.

Stoga je neosnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

Pobijajući prvostupanjsku presudu u ovom dijelu, državni odvjetnik ukazuje na samu težinu djela i njihovu društvenu opasnost, smatra da se radi "o bezobzirnom ponašanju okrivljenika koji je bez stvarnog razloga iz neposredne blizine iz pištolja usmrtio oštećenika", ispalio je više hitaca na mjestu gdje je bilo više prolaznika, dovodeći time u opasnost i njihove živote, a posebno otegotnom okolnošću smatra ponašanje optuženika nakon počinjenja djela, budući da je pobjegao i još uvijek se nalazi u bijegu, dok branitelj optuženika smatra izrečenu kaznu prestrogom, "jer je opće poznato o kakvim osobama se u ukupnosti radilo i poteškoćama glede nasilja".

Osnovana je žalba državnog odvjetnika, ne optuženika.

Jer, kada je optuženik, bez iole ozbiljnijih razloga ispalio u pravcu ošt. S. C. više hitaca i s dva ga pogodio u vitalne dijelove tijela i na taj način ga usmrtio, a ispaljenim hicima je doveo u opasnost više osoba, tako da je jednim hicem pogođen i teško tjelesno ozlijeđen jedan slučajni prolaznik, M. M., onda nije bilo mjesta utvrđivanju tako blagih pojedinačnih kazni ni osudi optuženika na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od samo pet godina i šest mjeseci. Radi se o učestalim kaznenim djelima, koja su iz te činjenice naročito društveno opasna.

Stoga je optuženiku, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, trebalo utvrditi strože pojedinačne kazne i to za kazneno djelo ubojstva kaznu zatvora u trajanju od devet godina, a za teško djelo protiv opće sigurnosti kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i osuditi ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina. To je primjerena kazna u konkretnom slučaju i njome će se moći postići svrha kažnjavanja predviđena u čl. 6. i čl. 50. KZ.

Iz izloženih razloga je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 377. st. 1. i čl. 374. ZKP/93.

U Zagrebu, 26. rujna 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Snježana Mrkoci, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.