Rev-1062/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 1062/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki, članice vijeća, Damira Kontreca, člana vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. K. iz S. T., kojeg zastupa punomoćnik I. Č., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zlataru broj Gž-1527/08-2 od 20. siječnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Donjoj Stubici broj P- 329/07-17 od 8. svibnja 2008., u sjednici održanoj 20. lipnja 2012.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženik plati iznos od 20.032,35 EUR plativo u kunama po srednjem tečaju NBH na dan plaćanja sa zateznom kamatom po stopi koju ovlaštena banka plaća u mjestu ispunjenja na devizne štedne uloge po viđenju tekućom od 8. lipnja 2007. do isplate, kao i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak (stavak I. izreke), a tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 28.270,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U reviziji zaključno predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i ukinuti pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženik je prvenstveno predložio reviziju odbaciti kao nedopuštenu. Osporio je navode tužitelja iznesene u reviziji i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu i zahtijevao naknadu troška odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Pritom je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 8. ZPP.

Suprotno tvrdnji tužitelja u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer su u pobijanoj odluci navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Razlozi o odlučnim činjenicama nisu niti proturječni niti nejasni, pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost.

Navodi revizije kojima revident u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka drukčije ocjenjuje provedene dokaze, iznosi činjenice, kao i drukčije činjenične zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju pobijane odluke su činjenični prigovori koji nisu od značaja u ovom postupku s obzirom da se reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP).

Kako tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 8. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao zajmodavca, za povrat iznosa od 20.032,35 EUR u kunskoj protuvrijednosti, koji novac je predao upravo tuženiku kao zajmoprimcu po osnovi ugovora o zajmu.

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

- da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o zajmu na temelju kojeg se tuženik kao zajmoprimac obvezao vratiti tužitelju kao zajmodavcu iznos od 54.500,00 DEM najkasnije do 24. srpnja 1998., koji rok je sporazumno produženo do 24. siječnja 1999.;

- da je tužitelj tuženiku na temelju navedenog ugovora predao iznos od 50.000,00 DEM, dok je iznos od 4.500,00 DEM predstavljao unaprijed obračunate kamate na glavnicu;

- da je obrt S. Ć. u dva navrata obavljala stolarske radove za tužitelja i njegove roditelje te da je naknadu za obavljene poslove platio tužitelj, a ne tuženik;

sudovi su odbili tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7796, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO), ocijenivši osnovanim prigovor zastare koji je tuženik istaknuo tijekom postupka. To stoga što je zastarijevanje u ovoj pravnoj stvari počelo teći 25. siječnja 1999., odnosno prvog dana nakon dana kada je tužitelj imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze iz ugovora o zajmu, a tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 13. lipnja 2007.. Sudovi su također ocijenili da tužitelj tijekom postupka nije uspio dokazati da bi tuženik platio naknadu S. Ć. za obavljene stolarske radove, kao dio potraživanja tužitelja po osnovi ugovora o zajmu, čime bi došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe čl. 387. ZOO.

Odredbom čl. 371. ZOO propisano je da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, prema pravnom shvaćanju ovog suda nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da je u konkretnom slučaju osnovan prigovor zastare. Nadalje, sudovi su pravilno ocijenili da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi tuženik platio dio potraživanja S. Ć. za izvršene radove za tužitelja i njegove roditelje umjesto tužitelja, čime bi došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe čl. 387. ZOO. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 371. ZOO i tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Pritom treba istaknuti da tužitelj u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava zapravo iznosi činjenice i osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a takve, činjenične navode, u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP, ovaj sud uopće ne može uzimati u obzir kod odlučivanja o osnovanosti revizije.

Kako u konkretnom slučaju nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava to je temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 20. lipnja 2012.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.