Criminal appeal dismissed; court found no procedural violation regarding tenant's mental state or property rights.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the tenant's appeal against a final eviction order, ruling the lower court's decision lawful. The tenant argued that his temporary mental incapacity constituted a procedural violation under the Civil Procedure Act, but the court found no evidence of legal incapacity affecting his ability to defend his rights. Consequently, the court held that the eviction was based on valid statutory provisions regarding shared custody of children and rejected the claim of improper application of substantive law.
Legislator headnote
AI generatedčl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku; čl. 393. Zakona o parničnom postupku; A civil appeal is inadmissible if the appellant fails to prove that a party was legally incapacitated or that the court violated procedural prerequisites regarding the parties' capacity to act.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 367/1994-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ilije Čuljata kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Borisa Guttmanna, Miroslave Vekić i Jakoba Miletića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. A. iz Z., protiv tuženika B. A. iz Z., radi donošenja odluke o zadržavanju stanarskog prava, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu br. Gž-1257/93 od 20. travnja 1993. godine kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Ps-2288/92 od 15. veljače 1993. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 4. kolovoza 1994. godine,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom Okružnog suda u Zagrebu br. Gž-3257/93 od 20. travnja 1993. godine, odbijanjem žalbe tuženika, potvrđena je presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Ps-2288/92 od 15. veljače 1993. godine kojom je utvrđeno da stanarsko pravo na stanu koji se nalazi u Z. zadržava tužiteljica J. A., slijedom čega je naloženo tuženiku da iz stana iseli i da ga preda slobodnog od osoba i stvari u roku od 15 dana.
Protiv pravomoćne presude donesene u drugom stupnju tuženi je pravovremeno izjavio reviziju (odredba čl. 382. st. 1. preuzetog Zakona o parničnom postupku) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže, da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U reviziji se ukazuje na ostvarenje bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku, jer daje tuženik "bio privremeno neuračunljiv", te tvrdi da je time ostvarena i bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 5. Zakona o parničnom postupku.
Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije, prvostupanjski je sud - u smislu odredbe čl. 390. Zakona o parničnom postupku - dostavio protivnoj stranci i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske nadležnom za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, međutim, protivna stranka nije odgovorila na reviziju, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnesenoj reviziji.
Revizija nije osnovana.
Bitna povreda odredaba parničnog postupka, a prema čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku uvijek postoji, ako je u postupku kao tužitelj i tuženik sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku, ili ako stranku koja je pravna osoba nije ovlaštena osoba, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno. Ova bitna povreda nije ostvarena, s obzirom da ne postoji povreda pravila o procesnim pretpostavkama u odnosu na stranke, bilo u odnosu na stranačku bilo parničnu nesposobnost. Tuženi je u toku postupka, kako to proizlazi i iz izvješća suda o (eventualnim) povredama u postupanju, bio u "stanju štititi svoja prava i interese" (stoje vidljivo iz sadržaja zapisnika), a s druge strane, suprotno tome ne proizlazi ni iz nalaza liječnika - specijaliste. Naime, momentalna "sicio-ekonomska" situacija, unatoč određenog stupnja depresije, nije dovela do stranačke odnosno parnične nesposobnosti.
Odluka sudova, o tome tko od bivših bračnih drugova zadržava stanarsko pravo nije utemeljena na nedopuštenom raspolaganju stranaka, pa nije ni mogla biti ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 5. Zakona o parničnom postupku.
Pobijana je odluka zakonito donesena, dakle, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren, s obzirom da su sudovi, i to pravilno, primijenili onu odredbu materijalnog prava koju je i trebalo primijeniti (arg. iz odredbe čl. 356. Zakona o parničnom postupku). Radi se, naime, o odredbi čl. 65. st. 3. Zakona o stambenim odnosima prema kome, kad porodično domaćinstvo bračnih drugova ima samo zajedničku djecu prijašnjih bračnih drugova, a povjerena su jednom od njih, tada taj roditelj zadržava stanarsko pravo, neovisno o tome na koji je način stekao to pravo prije razvoda braka.
Pretpostavke za primjenu ove odredbe, u činjeničnom smislu, nisu ni sporne.
Valjalo je stoga izjavljenu reviziju odbiti kao neosnovanu (odredba čl. 393. Zakona o parničnom postupku).
U Zagrebu, 4. kolovoza 1994.
Predsjednik vijeća:
Ilija Culjat v.r.