I Kž-874/1995-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 874/1995-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Senke Klarić-Baranović, Ane Garačić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. J.F. zbog krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi čl. 156. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 6. studenog 1995. godine br. K- 69/95, u sjednici održanoj 7. studenog 1996. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. S.Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. J.F. kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Županijski sud u Bjelovaru u uvodu citiranom presudom oglasio je krivom opt. J.F. da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinila krivično djelo iz čl. 161. st. 2. KZRH u svezi čl. 156. st. 1. KZRH, te je uz primjenu propisa o ublažavanju kazne osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Protiv te presude žalbu je podnijela optuženica zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnoj sankciji te je predložila, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis stavio je na temelju čl. 360. st. 2. ZKP pismeni prijedlog, da se žalba optuženice odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrdi.

Žalba nije osnovana.

Iako žaliteljica nije označila koja je bitna povreda odredaba krivičnog postupka počinjena, iz sadržaja žalbe bi proizlazilo da žaliteljica ima u vidu onu iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP "jer da je sud u obrazloženju presude naveo kako nalazi utvrđenim da optuženica nije na biciklu imala upaljena svjetla, iako u tom pravcu nema u spisu nikakovih podataka a niti u njezinoj obrani jer je o tomu nije nitko ništa ni pitao", dakle, da o odlučnoj činjenici postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Međutim, takova tvrdnja optuženice nije točna.

Ne samo da je iz priloženog fotoelaborata vidljivo kako na biciklu optuženice nije bilo nikakovog rasvjetnog tijela, nego to proizlazi iz obrane optuženice koju je ona iznijela još istražnom sucu (list 22 spisa) kada je bila izričita da na biciklu nije imala svjetlo, i još dodala da ni oštećenik na svom biciklu nije imao nikakovog svjetla.

Prema tomu, glede navedene činjenice u izreci presude i njezinim razlozima nema nikakove proturječnosti sa sadržajem zapisnika iz spisa predmeta, već naprotiv, pa je sud prvog stupnja pravilno uzeo da je ta činjenica, uz alkoholiziranost optuženice, uzrok nastanku predmetne prometne nezgode.

Stoga sud prvog stupnja nije počinio označenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP nije našao ni drugih bitnih postupovnih povreda iz čl. 354. ZKP na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti, pa žalba optuženice zbog te žalbene osnove nije mogla biti uvažena.

Nije osnovana ni žalba optuženice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Glede mjesta sraza, optuženica u žalbi, jednako kao i tijekom prvostupanjskog postupka tvrdi, da je do nezgode došlo na njezinoj strani, alkoholizirani oštećenik da je taj koji je prešao na njezinu stranu a onda se vukući bicikl vratio na svoju stranu, jer to unatoč teških ozljeda ne treba isključiti, s obzirom da se radilo o kratkoj udaljenosti od svega 1,5 metara.

Protivno navodima žalbe, opravdano je sud prvog stupnja analizirajući obranu optuženice i nastale ozljede koje je zadobio oštećenik, kao i druge provedene dokaze, utvrdio, da je do nezgode došlo na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude a ne onako kako to tvrdi žaliteljica. U tom je pravcu posebice uvjerljiv iskaz svjedoka M.P., posve nezainteresiranog svjedoka koji je naišao kratko iza nezgode, dok je oštećenik sjedeći na rubu svoje strane ceste još zapomagao, iako je optuženica pred prvostupanjskim sudom u svojoj obrani i to negirala i čak tvrdila, da oštećenik tom prilikom nije zadobio nikakove ozljede, a ako su kod njega i nađene, da one potječu od događaja dan prije, u kojem ga je njegova žena istukla kolcem, što je sud prvog stupnja opravdano otklonio, pa to, što sada u žalbi optuženica ipak prihvaća da je oštećenik zadobio teške tjelesne ozljede, ali - kako bi potkrijepila svoju osnovnu tezu obrane o prelasku oštećenika na njezinu stranu, a zatim ponovnog vraćanja na njegovu stranu tvrdi - "da se oštećenik iako teško ozlijeđen makar i puzeći vratio na svoju stranu", ne samo da predstavlja djelomično odstupanje od one obrane optuženice koju je iznijela u tijeku prvostupanjskog postupka, nego pokazuje, da je njezina obrana u cjelini sračunata i iskonstruirana.

Naime, kada se ima u vidu da iz nalaza sudsko-medicinskog vještaka prof. dr. V.P. proizlazi, da se oštećenik zbog ozljeda koje je kritične prigode zadobio (prijelom vrata lijeve bedrene kosti i prijelom lakta lijeve ruke) nije mogao kretati odnosno hodati, da je morao osjećati jaku bol, što je podudarno s iskazom prije navedenog svjedoka, te da je doista teško vjerovati da je oštećenik mogao puzati s obzirom na ozljedu lakta lijeve ruke koju kod puzanja ne bi mogao upotrijebiti, a još manje da bi kod takovog pokušaja kretanja mogao prenijeti bicikl na drugu stranu ceste, onda se tvrdnja optuženice "o puzanju oštećenika koju mogućnost vještak nije isključio" ukazuje posve promašenom, pri čemu izbjegava odgovor iz kojih bi se to razloga oštećenik, koji je teško ozlijeđen i koji trpi velike bolove, uopće izložio još dodatnom naporu radi vraćanja na svoju stranu, puzeći i vukući bicikl, sve da je i skrivio navedenu prometnu nezgodu, kod činjenice, da je samo on u istoj teško stradao, jer optuženica nije bila uopće ozlijeđena (o tomu nema nikakovog objektivnog nalaza).

Što se pak tiče nastupa konačnog štetnog ishoda, tj. smrti oštećenika, zaključivanje suda prvog stupnja temelji se na pravilnoj ocjeni i tumačenju mišljenja liječnika vještaka, te nije moguće prihvatiti žalbenu tvrdnju o zapletaju crijeva kao uzroku oštećenikove smrti.

I Kž 874/95

U postupku je utvrđeno (list 59 spisa), da je oštećenik zadobio teške tjelesne ozljede zbog kojih je primljen i zadržan na bolničko liječenje, a smrt oštećenika nastupila je uslijed začepljenja plućnih vena i plućne arterije ugrušcima krvi koji su mobilizirani iz donjih dijelova tijela gdje je nastupila tromboza, a ova komplikacija vrlo često nastaje kao posljedica traume, a oštećenik je zadobio traumu kuka.

Prema tomu, sasvim je neuvjerljivo negiranje uzročne veze od strane žaliteljice jer je očito da je smrt bila nasilna kako je to našao i obducent (list 2 spisa).

Nije odlučno što se između tjelesnih ozljeda i smrti oštećenika uslijed tromboembolije i upale pluća koja je izravna posljedica traume kuka, interpolirala druga bolest a to je zaplet crijeva, jer to nije uzrok smrti, to je samo, uz osobna svojstva oštećenika, tj. njegovu životnu dob (rođen 1919. godine) i dugotrajno ležanje, pogodovalo nastajanju tromboze a time i smrti, što treba cijeniti kao olakotnu okolnost optuženici.

Okolnost što je i oštećenik upravljao biciklom u javnom prometu pod utjecajem alkohola, u konkretnom pak slučaju, nije imala nikakovog utjecaja na to da optuženica u vožnji biciklom naleti na njega, jer je do nezgode došlo na njegovoj strani ceste.

Radi toga, a jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio, da je optuženica bila alkoholizirana jer je u vrijeme prometne nezgode imala 2,39‰ apsolutnog alkohola u krvi i bila apsolutno nesposobna za sigurnu vožnju, te je utvrdio kako se ta alkoholiziranost manifestirala u vožnji optuženice, dakle, utvrdio je uzročnu vezu između njezine alkoholiziranosti i prometne nezgode, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je optuženica upustivši se u vožnju biciklom u alkoholiziranom stanju bila svjesna da može izazvati nezgodu, pa je dakle pristala na ugrožavanje javnog prometa i osnovno krivično djelo iz čl. 156. st. 1. KZRH počinila s eventualnim umišljajem, dok se daljnja posljedica, smrt oštećenika, ima pripisati njezinom nehatu.

Budući da je optuženici za počinjeno krivično djelo uz primjenu propisa o ublažavanju kazne izrečena najmanja kazna zatvora koja se za to djelo, uz primjenu navedenih propisa uopće mogla izreći, to žalba optuženice ni zbog odluke o kazni nije mogla biti uvažena.

Prigovarajući dosudi troškova krivičnog postupka, optuženica u žalbi tvrdi, da je ona bez vlastitih izvora prihoda te se uzdržava od socijalne pomoći time, da na brizi ima bolesnu majku a i sama je bolesna, što međutim nije ničim potkrijepila, pa je uzeti, da je odluka prvostupanjskog suda o troškovima krivičnog postupka pravilno donijeta, što međutim ne znači, za slučaj, da se naknadno utvrdi da postoje okolnosti iz kojih sud može optuženicu osloboditi dužnosti da nadoknadi troškove krivičnog postupka iz čl. 87. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP, da po čl. 90. st. 4. ZKP predsjednik vijeća suda prvog stupnja o tomu ne odluči posebnim rješenjem.

Slijedom svega naprijed izloženog, kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi a niti su nađene povrede zakona iz čl. 366. st. 1. ZKP, to je trebalo na temelju čl. 374. ZKP sa žalbom optuženice postupiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 7. studenog 1996.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlata Lipnjak-Bosanac v.r.

Katica Jelić v.r.