Rev-2204/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2204/16-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. V. iz R., koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u R., protiv tuženika P. b. d.d. Z., kao pravni sljednik R.-A. b. d.d. R., koga zastupa punomoćnik Z. P., odvjetnik u Z. i tuženika R. – P. d.o.o. iz R., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu, broj Gžo-79/15 od 17. ožujka 2016., kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, broj P-2077/12-13 od 27. veljače 2014., u sjednici održanoj 6. prosinca 2016.,

r i j e š i o j e :

Odbacuje se revizija tužiteljice kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom proglašena je nedopuštenom ovrhu u odnosu na ½ dijela nekretnine opisana u toč. 1. izreke a na koju je doneseno rješenje o ovrsi br. Ovr-169/08 od 10. veljače 2009. Naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak od 8.280,00 kn. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži proglašenje ovrhe nedopuštenom te je preinačena odluka o troškovima postupka.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr., 57/11, 148/11

– pročišćeni tekst i 25/13 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže preinačiti drugostupanjsku odluku i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Prema čl. 382. st. 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, te u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tužiteljica je kao pitanja naznačila;

- „da li je u situaciji kada samo jedan bračni drug optereti čitavu nekretninu koja predstavlja bračnu stečevinu u korist treće osobe, pravično dati pravnu zaštitu savjesnoj trećoj osobi ispred činjenice da je sukladno čl.277. i 283. ZBPO te čl.103. ZOO (NN broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) pravni posao kojim je samo jedan bračni drug raspolagao zajedničkom nekretninom, ništetan?“

- „da li se davanjem pravne zaštite samo savjesnoj trećoj osobi u situaciji kada jedan bračni drug optereti čitavu nekretninu koja predstavlja bračnu stečevinu u korist te treće osobe, stvara pravna nesigurnost budući da time obveznopravni institut ništetnosti gubi svoj smisao jer usprkos odredbama čl. 277. i 283. ZBPO te čl.103. ZOO (NN broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), ne pruža pravnu zaštitu bračnom drugu koji nije raspolagao zajedničkom nekretninom?“

Ističe da u odnosu na predmetna pitanja postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da se ovrha temeljem pravomoćnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rabu, broj Ovr-169/08 od 10 veljače 2009 proglasi nedopuštenom u odnosu na ½ k.č.br.797/11, u naravi kuća br.431a, s 235 m2 i dvorište od 300m2 upisane u z.k.ul. br.1850 R.-M.

Prvostupanjski je sud usvojio tužbeni zahtjev zaključivši da tužiteljica nije znala za raspolaganje svog bivšeg supruga niti da ga je ovlastila da raspolaže njihovom imovinom.

Drugostupanjski je sud preinačio prvostupanjsku presudu zaključivši da je prvotuženik prilikom zaključenja sporazuma o zasnivanju založnog prava postupao s povjerenjem u zemljišne knjige kao i da je tužiteljica bila radnica drugotuženika te imala pristup dokumentaciji drugotuženika i bila upoznata sa kreditom koji je njemu odobren (jer je i iz dopisa od 22. veljače 2009. vidljivo da je tužiteljica sudjelovala u pokušaju reprograma kredita).

Osim toga, drugostupanjski sud ističe da bi čak i u situaciji kad bi se prihvatio navod tužiteljice da nije imala saznanje o raspolaganju koju je učinio njezin tadašnji suprug, ta okolnost ne bi ništa mijenjala jer prednost ima treća savjesna osoba (prvotuženik) koji se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišnim knjigama (pritom se poziva na odluku ovog revizijskog suda Rev-1867/12 od 29. listopada 2013.).

Uzevši u obzir da je drugostupanjski sud prvenstveno zaključio da je tužiteljica znala za raspolaganje nekretninom, odnosno da nije bila savjesna – to se postavljena pitanja nisu važna jer se ne odnose na predmetni spor budući da ni potvrdan odgovor na njih ne bi doveo do drugačijeg rješenja spora.

Pitanja se odnose na podredno navedeno od strane drugostupanjskog suda, a prema kojem bi čak i da je tužiteljica bila savjesna, prvotuženik imao prednost kao treća savjesna osoba koja se poziva na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Pri tom se drugostupanjski sud pozvao na odluku ovog revizijskog suda iz čega proizlazi da je i to (podredno) izneseno, u skladu s praksom ovog revizijskog suda a što revidentica niti ne dovodi u pitanje (pozivanje revidentice na odluku Ustavnog suda br.U-III-493/2002 od 14. listopada 2014. nije osnovano jer je taj sud revidirao svoje shvaćanje u kasnijim odlukama primjerice U-3-103/200 od 14 lipnja 2011.). Stoga i s ovog osnova proizlazi da pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Uzevši u obzir navedeno, valjalo je na temelju čl. 392.b st. 3. ZPP-a odbaciti reviziju tužiteljice kao nedopuštenu.

Zagreb, 6. prosinca 2016.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.