Rev-1149/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1149/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.O. iz R., S. R. ..., kojega zastupa punomoćnik D.D., odvjetnik iz R., protiv tuženice R.P. iz R., V. …, koju zastupa punomoćnik V.Š., odvjetnik u R., radi otkaza ugovora o zakupu isplate, te protutužbe tuženice protiv tužitelja radi isplate, rješavajući reviziju izjavljenu od tuženice - protutužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 16. siječnja 1995. godine, br. Gž- 42/95., kojom je odbijena žalba tuženice - protutužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Rovinju od 24. svibnja 1994. godine, br. P-148/93., u sjednici održanoj dana 13. svibnja 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženice - protutužiteljice R.P. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Rovinju od 24. svibnja 1994. godine, br. P-148/93. suđeno je:

"I. Otkazuje se ugovor o iznajmljivanju dijela dvorišta u svrhu prodajnog mjesta od 12. 6. 1990. g., te je tuženica dužna predati u posjed tužitelju dio dvorišta u jugozapadnom dijelu zgr. č. .... upisane u z.k. ul. ... k.o. Rovinj slobodan od ljudi i svojih stvari, sve u roku od 8 dana.

Dužna je tužena isplatiti tužitelju iznos od 3.300 DM u HRD protuvrijednosti na dan isplate po srednjem tečaju lokalne banke u roku od 15 dana.

Dužna je tuženica naknaditi tužitelju prouizročeni parnični trošak u roku od 15 dana u iznosu od 2.604.000 HRD.

II. Odbija se u cijelosti protutužbeni zahtjev tuženice u odnosu na tužitelja, koji glasi:

Tuženik O.M. iz R. dužan je tužiteljici R.P. iz R. isplatiti dinarsku protuvrijednost iznosa od 10.834 DEM po konverziji važećeg srednjeg tečaja između HRD i toga plaćivnog sredstva na dan 10. 12. 1993. g. sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 1. 12. 1993. g. pa do isplate kao i naknaditi joj parnični trošak sve u roku od 15 dana."

Presudom Županijskog suda u Puli od 16. siječnja 1995. godine, br. Gž-42/95. odbijena je žalba tuženice - protutužiteljice kao neosnovana i navedena prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tuženica - protutužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložila da sud ocjeni pravnu utemeljenost revizijskih razloga i donese odgovarajuću presudu kojom će se otkloniti povrede propisa koje su učinjene u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju revidentice sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91. i 91/92. - dalje ZPP), na odgovor tužitelju - protutuženiku i na izjašnjenje nadležnom Dražvnom odvjetniku.

Tužitelj - protutuženik nije odgovorio na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu, kao i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

Revident navodima revizije opisno ukazuje na postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP. Ovaj sud cijeni da spomenuta bitna povreda odredaba parničnog postupka nije ostvarena jer pobijana presuda sadrži razloge o pravno odlučnim činjenicama, nema proturiječnosti između razloga i izreke pobijane presude, a nema ni drugih nedostataka koji bi sprečavali ovaj sud u ocjeni pravilnosti i zakonitosti pobijane presude.

Zbog navedenih se razloga nije ostvario revizijski razlog bitne povrede parničnog postupka.

Neosnovana je tvrdnja revidentice da su pobijane presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zbog toga ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojeg proizlazi:

- da je tužitelj kao zakupodavac zaključio dana 12. lipnja 1990. godine, s tuženicom kao zakupcem ugovor o zakupu dvorišta površine 24 m5 na jugozapadnom dijelu čk. br. … upisane u zk. ul. … k.o. R. u svrhu prodajnog mjesta "kako je navedeno u samom ugovoru a u biti radi postavljanja autoprikolice u cilju obavljanja trgovačke djelatnosti - prodaje voća i povrća",

- da je ugovor zaključen na određeno vrijeme - na godinu dana s time da je i nakon isteka ugovorenog roka po sporazumu stranaka tuženica nastavila obavljati trgovačku djelatnost,

- da je tuženica priznala osnovanost i visinu utužene zakupnine,

- da je ugovorom o zakupu tuženica kao zakupac preuzela obvezu dovesti zemljište koje je bilo predmetom ugovora o zakupu u stanje kakvo je bilo u vrijeme ugovaranja zakupa i predaje zakupljenog zemljišta zakupcu (ugovoru naznačenom u čl. 3: "privesti korišteni prostor u prvobitno stanje",

- da se ugovorom tuženica obvezala izvesti sve radove oko pristupa i priprema terena za smještaj autoprikolice i nakon isteka ugovora zemljište dovesti u prvobitno stanje,

- da je zakupnina bila ugovorena u početku ugovora u iznosu od 500 DEM mjesečno da bi kasnije iznosila 200 DEM a na kraju 100 DEM odnosno 100.000 Italijanskih lira,

- da tužitelj nije nikad rekao tuženic i njenom suprugu da će otkupiti radnju odnosno isplatiti određeni iznos na ime uloženih sredstava po tuženici - dakle da o tome ne postoji usmeni ugovor stranaka,

- da je tuženica na zemljištu koje je bilo predmetom zakupa izvela građevinski obrtničke radove, te montažne radove sve u vrijednosti od 8.884,86 DEM, s time da je vještačenjima utvrđeno da nakon demontaže (koja je moguća) i koji investitor može izvršiti pa ta sredstva ostaju njemu na upotrebu ostaje na zemljištu samo betonska podloga koju bi bila dužna ukloniti tuženica a čija je građevinska vrijednost 564 DEM i za koju bi u slučaju uklanjanja radi dovođenja zemljišta u prvobitno stanje bilo potrebno uložiti sredstava u visini vrijednosti te betonske ploče,

- da izvršeni radovi na gradnji na spornom zemljištu za tužitelja nisu korisni.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev iz tužbe ocijenili osnovanim, a tužbeni zahtjev iz protutužbe ocijenili neosnovanim.

Ovo iz razloga što je ugovor o zakupu koji su stranke zaključile na određeno vrijeme, a kasnije usmeno produžile na neodređeno vrijeme, temeljem kojeg je tuženica nastavila koristiti predmet zakupa i nakon isteka roka navedenog u pismenom ugovoru, prestao otkazom ugovora pa tuženica, koja je tijekom postupka učinila nespornim da je zakupnina plaćena zaključno do 31. kolovoza 1991. godine, dužna platiti zakupninu za vrijeme za koje je temeljem ugovora o zakupu koristila to zemljište kako to proizlazi iz čl. 583. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94. i 7/96. - dalje ZOO). Revidentica ne dolazi u povoljniju pravnu situaciju tvrdnjom da je ugovor o zakupu prestao otkazom jer bi u tom slučaju tuženica bila dužna plaćati naknadu za korištenje tužiteljevog zemljišta koje drži u posjedu i nakon isteka ugovora.

Zbog navedenih razloga nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili osnovanim novčani zahtjev tužitelja iz tužbe.

Kada se tuženica ugovorom o zakupu obvezala predmet zakupa po prestanku ugovora vratiti zakupu u prvoitnom stanju - a što je sukladno i čl. 585. st. 4. ZOO, tada zakupac ne može s osnovom tražiti naknadu za promjene na stvari (montažni objekt) koji je prema ugovoru (što proizlazi iz Zakona o obveznim odnosima) dužan ukloniti.

Pritom valja navesti da je u st. 5. navedene odredbe propisano pravo zakupodavca da zadrži dodatke učinjene na zakupljenoj stvari - jasno uz nakndu njihove vrijednosti u vrijeme vraćanja. Međutim, navedenom je odredbom propisano pravo zakupodavca kojim se isti nije dužan koristiti, a na ostvarenje tog zakupodavačevog prava isti se ne može protivno njegovoj volji obvezivati.

Kako zakupodavac nije želio koristiti pravo iz čl. 585. st. 5. ZOO, već se koristio pravom iz čl. 585. st. 4. ZPP to nije osnovan zahtjev iz protutužbe kako su to pravilnom primjenom materijalnog prava ocjenili nižestupanjski sudovi.

Zbog navedenih se razloga u ovoj pravnoj stvari po ocjeni ovoga suda nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti pa je revizija tuženice - protutužiteljice primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 13. svibnja 1998.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent

(Štefica Klepac)