Revr-763/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 763/05-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M. iz Z., koju zastupa D. M. iz Z., protiv tuženika S. Z. d.o.o., Z., kojeg zastupaju S. M. i P. M., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika, protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-612/05 od 17. svibnja 2005. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-10593/01 od 29. listopada 2004. godine, u sjednici održanoj dana 21. ožujka 2006. godine,

r i j e š i o j e

Revizija se prihvaća, ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-612/05 od 17. svibnja 2005. godine i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-10593/01 od 29. listopada 2004. godine, te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-612/05 od 17. svibnja 2005. godine, odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pr-10593/01 od 29. listopada 2004. godine, kojom je utvrđen nedopuštenim i poništen otkaz ugovora o radu tužiteljici od 15. siječnja 1998. godine i nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na rad s danom 05. veljače 1998. godine na radno mjesto „čistačica - dostavljač“ u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Protiv citirane drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Protivna strana nije odgovorila na izjavljenu reviziju.

Revizija je osnovana.

Predmetnom tužbom tužiteljica je zatražila da se utvrdi nedopuštenim otkaz ugovora o radu tužiteljici od 15. siječnja 1998. godine i naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na rad s danom 5. veljače 1998. godine.

Prvostupanjski i drugostupanjski sud u cijelosti su udovoljili tužbenom zahtjevu polazeći, u bitnome, od utvrđenja i zaključka, da tuženik nije postupio u smislu odredbe čl. 110. Zakona o radu Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 95/95, 77/97, 92/02, i 114/03) slijedom upozorenja tužiteljice na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza, pri tome, također utvrđuju da je pisano upozorenje tužiteljica primila preporučenom poštanskom pošiljkom tek dana 04. veljače 1998. godine zajedno s odlukom o otkazu, pa zaključuju da time poslodavac nije postupio u smislu odredaba čl. 110. Zakona o radu.

Pitanje uručenja pisanog upozorenja u kolovozu 1997. godine, za koje tuženi tvrdi da ga je pokušao uručiti tužiteljici, ali da je ona neopravdano odbila primitak pisanog upozorenja, prvostupanjski i drugostupanjski sud smatraju neodlučnim za odluku u ovoj stvari, pri čemu se razlozi prvostupanjske i drugostupanjske odluke glede te okolnosti bitno razlikuju.

Dok drugostupanjski sud ne prihvaća utvrđenje da je pokušano uručenje pisanog upozorenja tužiteljici u kolovozi 1997. godine, pri čemu upućuje na nedosljedan iskaz preslušanog svjedoka K. P., prvostupanjski sud smatra da bi takvo uručenje bilo neodlučno sve da je i izvršeno, jer da se ono nije moglo odnositi na proteklo razdoblje u odnosu na koje se upravo tužiteljici stavlja na teret povreda radnih odnosa kao razlog za otkazivanje.

Ovaj revizijski sud smatra da je glede odlučne okolnosti za primjenu odredaba čl. 110. Zakona o radu, a u svezi s dostavljanjem tužiteljici upozorenja u kolovozu 1997. godine, zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava i zbog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka, glede ocjene provedenih dokaza o kojoj pobijana presuda ne sadrži nikakove ili ne sadrži valjano obrazložene razloge (čl. 395. st. 2. i čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 - dalje ZPP), propušteno uzeti u obzir upravo tu pravno relevantnu okolnost koja je mogla biti od utjecaja na odlučivanje u ovom predmetu.

S pravom, u svezi s time, navodi tuženik u revizijskim prigovorima, da drugostupanjski sud nije uopće cijenio iskaz tužiteljice u onom dijelu u kojem je ona iskazala (zapisnik od 22. ožujka 2004. godine) da nije htjela primiti pisano upozorenje koje joj je pokušala uručiti K. P. tijekom 1997. godine, obrazlažući to time da se tada nalazila na bolovanju.

Ako je tome tako, treba smatrati da je tuženi postupio u smislu odredaba čl. 110. Zakona o radu budući da u navedenim okolnostima, to što je radnik bez opravdanih razloga odbio primiti pisano upozorenje, znajući pritom na što se odnosi, ne može dovesti do zaključivanja da poslodavac nije postupio u smislu odredbe čl. 110. Zakona o radu.

Treba još dodati da svrha i sadržaj tog pisanog upozorenja ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, pa nema zapreke da se radnik upozori na svoje obveze iz radnog odnosa, kako to izričito predviđa i odredba čl. 110. st. 1. Zakona o radu, kao i na već izvršena kršenja tih obaveza.

S obzirom na sve izloženo, budući da su izostali razlozi o ocjeni provedenih dokaza, a da je ostvaren i pogrešan pristup u primjeni materijalnog prava zbog čega su i odlučne okolnosti nepotpuno ili pogrešno utvrđene, reviziju je trebalo prihvatiti i temeljem odredaba čl. 394. st. 1. i čl. 395. st. 2. ZPP-a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 21. ožujka 2006. godine.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.