Rev-3009/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3009/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. L. H. d.o.o., Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnica D. F., odvjetnica iz Z., protiv tuženika M. C. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. R., M. R., H. K. i K. K. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-820/15- 2 od 5. svibnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Povrv-15233/11-24 od 14. kolovoza 2014., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2019.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom:

a) pod stavkom I. izreke, održan je „na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Z. F. iz Z. broj Ovrv-2443/11 od 17. studenoga 2011., u dijelu pod toč. I. kojim je tuženik dužan u roku od 3 dana isplatiti tužitelju 443.115,25 kn sa zateznim kamatama (računatim) na iznos 376.675,24 kn od 1. studenoga 2011. do isplate, kao i u dijelu pod toč. III. izreke kojim je tuženik dužan naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu 12.030,81 kn“,

b) pod stavkom II. izreke, ukinut je „navedeni platni nalog u dijelu kojim su dosuđene zatezne kamate na iznos glavnice od 66.440,01 kn, kao i za trošak ovršnog postupka od 73,80 kn“,

c) pod stavkom III. izreke, tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 23.468,50 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te potvrđena prvostupanjska presuda „u dijelu pod stavkom I. i III. izreke“.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju „zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava“. Predlaže da revizijski sud „preinači pravomoćnu presudu u smislu revizijskih navoda“.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno tvrdnji revidenta da „je obrazloženje pobijane presude kontradiktorno“, te da „su razlozi na kojima se zasniva nejasni i proturječni, pa (da) stoga presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati“, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se revident poziva (iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

Navodi revidenta da „je tužitelj svoje potraživanje iz ugovora naplatio preuzimanjem vozila koje je bilo predmet ugovora, a koje vozilo je prodano od strane tužitelja direktnom pogodbom“, da je „tužitelj u utuženi iznos tuženiku obračunao i navodnu tražbinu treće osobe koju je tužitelj navodno preuzeo“, te „da je bilo protupravno kreiranje knjigovodstvenih dokumenata od strane tužitelja (na temelju kojih je provedeno vještačenje i donijeta presuda)“, odnosno kojima osporava činjenice utvrđene financijskim vještačenjem navodeći „da je ovo vještačenje zapravo potpuno irelevantno jer se ono ne bavi osnovanošću pojedinih tužiteljevih tražbina, već samo knjigovodstveno-računovodstvenom ispravnošću izvedenih iznosa na temelju knjigovodstvenih dokumenata prezentiranih od strane samog tužitelja“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojim on iznosi svoju ocjenu o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora i ocjenu provedenih dokaza koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana - te sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje kojeg on nalazi ispravnim i ovdje odlučnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) - te navode ne može razmatrati ni ovaj sud (pa niti u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmetom spora zahtjev je tužitelja da mu tuženik kao mjenični dužnik isplati novčano potraživanje od 443.115,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da „je temeljem ugovora o financijskom leasingu br. ... na listu 17 spisa od 2. srpnja 2010., te ugovora o jamstvu br. ... od 2. srpnja 2010.,“ tuženik „prema čl. 2.“ naveo „da će osobno izvršiti dospjele obveze korisnika leasinga iz ugovora o leasingu, a prema čl. 4.“ i istog dana izdao „predmetnu bianco mjenicu“ bez protesta.

- da „je dan mjeničnog dospijeća 31. listopada 2011.“,

- da je tužitelj u ovom postupku podnio prijedlog za ovrhu temeljem vjerodostojne isprave - mjenice 17. studenoga 2011.

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu pobijati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev u odnosu na odluku o glavnoj stvari ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu) prihvatio, uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da „prema odredbi čl. 78. st. 1. Zakona o mjenici ("Narodne novine", broj 74/94 - dalje: ZM) svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanata zastaruju za tri godine, računajući od dospjelosti“,

- da „za ocjenu zastare mjeničnopravnog zahtjeva podnošenje prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave - mjenice, smatra se podnošenje tužbe, a prema odredbi čl. 79. st. 1. ZM zastara se prekida podnošenjem tužbe sudu“,

- da „iz mišljenja knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je dan mjeničnog dospijeća 31. listopada 2011., a kako je tužitelj u ovom postupku podnio prijedlog za ovrhu temeljem vjerodostojne isprave, što predstavlja tužbu, 17. studenoga 2011., to je prigovor zastare u ovom postupku neosnovan, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja“,

odnosno (u bitnome) da početak tijeka zastare valja računati od dana dospijeća potraživanja iz osnovnog pravnog posla, a ne od dana izdavanja mjenice (kako smatra revident).

U revizijskom postupku je (prije svega) sporno: je li nastupila zastara mjeničnog potraživanja tužitelja po osnovi izdane bianco mjenice „bez protesta“, odnosno (konkretno) računa li se rok zastare (bilo jednogodišnji ili trogodišnji rok) od dana izdavanja iste ili od dana dospijeća potraživanja iz osnovnog pravnog posla.

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda (u odnosu na u reviziji sporno) je pravilno. U ovome slučaju riječ je o mjeničnopravnom sporu za isplatu mjenične svote po bianco mjenici izdanoj po tuženiku radi osiguranja tražbine iz ugovora o financijskom leasingu u vezi ugovora o jamstvu kojeg je tužitelj kao kreditor sklopio s korisnikom kredita.

U odnosu na u reviziji sporno pitanje, shvaćanje na kojemu je temeljena i osporena presuda revizijski sud je već izrazio u više svojih odluka (primjerice u odluci Rev-760/04-2 od 16. siječnja 2008. i odluci Rev 533/15-2 od 16. listopada 2018.), pa i u odluci broj Rev-x 329/11-2 od 30. studenoga 2011., u kojoj je, odgovarajući (međuostalim) na pitanje:

„Kada počinje teći zastarni rok od jedne godine za potraživanja imatelja mjenice prema trasantu u slučaju bjanko mjenice u kojoj nije označen datum dospjelosti, i koja sadrži odredbu „bez protesta“?“,

istakao: „...Bianco mjenica izdana radi osiguranja kredita popunjava se u skladu s međusobnim sporazumom mjeničnog vjerovnika i dužnika. Ako nema posebnog sporazuma o popunjavanju mjenične isprave imatelj mjenice je dužan mjenicu popuniti u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla, u svezi s kojim se obvezao mjenični dužnik. Navedeni zastarni rok od jedne godine za potraživanja imatelja mjenice prema trasantu u slučaju bjanko vlastite mjenice u kojoj nije označen datum dospjelosti, i koja sadrži odredbu „bez protesta“ počinje teći na dan dospijeća potraživanja iz osnovnog posla.“

Takvo shvaćanje prihvaćeno je prethodno i na 4. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su IVg 46/07-4 održanoj 16. travnja 2007. i glasi:

„Ništava je odredba sporazuma o popunjavanju bianco mjenice po kojoj je imatelj bianco mjenice ovlašten po svojoj volji učiniti bianco mjenicu dospjelom. U tom slučaju dospjelost mjenice se određuje u skladu s osnovnim pravnim poslom.“.

Imajući to na umu, ovdje valja zaključiti:

- da je drugostupanjski sud (u odnosu na u reviziji sporno) pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja, dakle - u skladu s već izraženim shvaćanjem revizijskog suda, odnosno da nisu osnovani tuženikovi navodi da je navedenu bianco mjenicu „bez protesta“ tužitelj bio dužan „podnijeti na naplatu u roku od godine dana od dana izdavanja (čl. 33. Zakona o mjenici)“,

- da postupanje po takvome već izraženom shvaćanju revizijskog suda predstavlja suđenje u skladu s stabilnom, ustaljenom (dugogodišnjom) i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

Revizijski sud kod toga tek ukazuje da tuženik povoljniju poziciju ne bi ostvario: a) niti da je drugostupanjski sud početak tijeka roka zastare računao (nešto ranije) od 14. lipnja 2011. („kada je ugovor raskinut“),

b) niti da je primijenio jednogodišnji rok zastare (kao prvostupanjski sud), budući da je (već navedeno) tužitelj pokrenuo postupak radi naplate po navedenoj mjenici, podnošenjem prijedloga za ovrhu 17. studenoga 2011. - odnosno u svakom slučaju u roku.

Stoga, a budući da je osporena presuda temeljena na navedenom (pravilnom) shvaćanju i revizijskog suda - pa ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 29. siječnja 2019.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.