Rev-2640/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2640/1994-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja "P. -d. " trgovačkog poduzeća iz Z., koga zastupa I.I., odvjetnik u Z., protiv tuženika M.Š., N.J. , Z.L., M.B., N.J. , S.V., E.V., I.K., J.K. i M.Č., prvo, četvrto, peto, šesto, sedmo, osmo, deveto i desetotuženici zastupani po V.M., odvjetniku u Z., a trećetuženica po A. - M.Š., odvjetnicima u Z., te prvo i desetotuženici još i po punomoćnici S.Č., odvjetnici u Z., radi nadoknade štete, rješavajući reviziju tuženika M.Š. i M.Č. izjavljene protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 1. ožujka 1994. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama od 13. siječnja 1993. br. P-197/92, u sjednici održanoj dana 3. ožujka 1998.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika M.Š. i M.Č. kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženicima da na ime nadoknade štete solidarno plate tužitelju iznos od 395.248 HRD sa zakonskim zateznim kamatama od 2. prosinca 1991. do isplate i na ime parničnog troška iznos od 253.500 HRD.

Protiv ove pravomoćne presude izjavili su reviziju prvotuženica M.Š. I desetotuženik M.Č. navodeći da ju pobijaju zbog pogrešne primjene materijalnog prava a iz sadržaja revizije proizlazi da ističu i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Revidenti predlažu da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92) - u daljnjem tekstu: ZPP - pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj mjeri ocijenio žalbene navode. Bio je to dužan samo u odnosu na one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

Nije prema tome, učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP koju revidenti posebno ističu (opisno).

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno da su početkom prosinca 1991. maloljetna djeca revidenata koja su tada navršila 7 godina, sa takvom djecom ostalih tuženika iz skladišta tužitelja protupravno oduzeli robu u vrijednosti od 416.530 HRD i da je samo dio te robe, čija vrijednost iznosi 21.281 HRD, vraćena dok veći dio oduzete robe u vrijednosti od 395.248 HRD nije vraćen tužitelju.

Sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su naložili tuženicima da na ime nadoknade štete solidarno plate tužitelju iznos od 395.248 HRD.

Odgovornost revidenata temelji se na odredbi čl. 165. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91 i 3/94).

Prema, naime, toj zakonskoj odredbi roditelji odgovaraju za štetu što je uzrokuje drugom njihovo maloljetno dijete koje je navršilo sedam godina, osim ako dokažu da je šteta nastala bez njihove krivnje. Radi se dakle o presumiranoj krivnji roditelja.

Sudovi su valjano ocijenili da revidenti tijekom postupka nisu dokazali da je šteta nastala bez njihove krivnje. Naprotiv već sam utvrđeni način izvršenja konkretne štetne radnje upućuje na propust roditelja u odgoju i nadzoru nad djecom.

Nisu osnovani prigovori revidenata ni o podijeljenoj odgovornosti parničnih strana za nastanak konkretne štete.

Eventualni propust tužitelja pri čuvanju svoje robe u skladištu ne može ni djelomično otkloniti odgovornost tuženika za nadoknadu štete koju su prouzročila njihova maloljetna djeca protupravnim ulaženjem u skladište i oduzimanjem robe iz tuđeg prostora u ovom slučaju tužiteljevog (pri tome su se penjala do otvora u skladište na visini od čak tri metra).

Pravilan je zaključak sudova o solidarnoj odgovornosti tuženika za nadoknadu štete u smislu odredbi čl. 206. ZOO, a pogotovo kad se nije mogao utvrditi udio pojedinog maloljetnika u uzrokovanju štete, pa protivni revizijski navodi također nemaju opravdanje.

Nisu u pravu revidenti kad smatraju da je trebalo sniziti nadoknadu štete u smislu čl. 191. st. 1. ZOO, jer šteta o kojoj je ovdje riječ očito nije učinjena običnom nepažnjom kako su i to sudovi pravilno ocijenili.

Sudovi su pravilno dosudili i zateznu kamatu na dosuđenu glavnicu nakon što je obveza tuženika dospjela u smislu čl. 186. ZOO. Protivnim revizijskim navodima revidenti u stvari pobijaju pravilnost činjeničnih utvrđenja sudova, što, prema izričitoj zakonskoj odredbi čl. 385. st. 3. ZPP, u ovom revizijskom stadiju postupka nije dopušteno.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je zbog toga, na temelju čl. 393. ZPP izjavljena revizija odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 3. ožujka 1998.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann v.r.