I Kž-727/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-727/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Damira Kosa, Vesne Vrbetić i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zlatka Gledeca, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. F.T., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 30. svibnja 2003. godine, br. K-56/97., u sjednici održanoj dana 23. listopada 2003. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske N.K. -P.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba optuženika, p r e i n a č u j e s e prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. F.T. za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH počinjenog na štetu B.V., opisanog u izreci pobijane presude, na temelju čl. 34. st. 1. KZRH, uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH utvrđuje kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH počinjenog na štetu V.T., opisanog u izreci pobijane presude, na temelju čl. 34. st. 1. KZRH, uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH utvrđuje kazna zatvora u trajanju jedne godine, za kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. l. 17. st. 1. OKZRH počinjenog na štetu A.B., opisanog u izreci pobijane KZRH u svezi č

presude, na temelju čl. 34. st. 1. KZRH, uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH utvrđuje kazna zatvora u trajanju jedne godine, pa se opt. F.T., uz primjenu čl. 43. st. 1. i 2. toč. 2. OKZRH, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine u koju mu se, na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 7. travnja do 12. svibnja 2003. godine i od 30. svibnja 2003. godine pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba opt. F.T., kao i žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim opt. F.T., radi počinjenja tri kaznena djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH, te su mu za ta kaznena djela, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne utvrđene kazne zatvora i to u trajanju od tri godine za djelo počinjeno na štetu B.V., dvije godine i šest mjeseci za djelo počinjeno na štetu V.T. i dvije godine za djelo počinjeno na štetu A.B., da bi zatim primjenom odredaba o odmjeravanju kazne za djela u stjecaju bio osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 7. travnja do 12. svibnja 2003. godine.

Na temelju čl. 128. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine”, broj 110/97, 58/99, 112/99 i 58/02. – u daljnjem tekstu ZKP), opt. F.T. dužan je podmiriti troškove kaznenog postupka iz čl. 125. st. 1. i 2. i toč. 1. i 7. ZKP u ukupnom iznosu od 19.705,48 kn kao i paušalnu svotu iz čl. 125. st. 3. ZKP u iznosu od 5.000,00 kn.

Na temelju čl. 138. st. 2. ZKP, A.B. s imovinskopravnim zahtjevom upućuje se na parnicu.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. F.T. po braniteljici G.G., odvjetnici iz Z. iz svih žalbenih osnova zbog kojih se presuda može pobijati (čl. 366. ZKP), te državni odvjetnik, žaleći se zbog odluke o kazni.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u smislu odredbe čl. 373. st. 1. ZKP, nakon dužnog razgledavanja spisa, predložio je da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a da se žalba državnog odvjetnika prihvati.

Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

Na žalbu optuženika (osim zbog odluke o kazni).

Nije u pravu optuženik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Obrazlažući ovu žalbenu osnovu optuženik ističe da je državni odvjetnik tek na glavnoj raspravi, održanoj dana 30. svibnja 2003. godine, stavio njemu na teret tri kaznena djela ubojstva u pokušaju, dok da je optužnica sastavljena tako da se optuženiku stavlja na teret jedno kazneno djelo ubojstva u pokušaju. Osim toga, da je stjecaj tri kaznena djela ubojstva u pokušaju stavljeno optuženiku na teret "tek po okončanju dokaznog postupka pred prvostupanjskim sudom", pa je na taj način sud povrijedio pravo obrane, te time počinio apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP.

Pogrešno optuženik smatra da je prvostupanjski sud na glavnoj raspravi povrijedio njegovo pravo obrane.

Naime, točno je da je optužnica od 31. listopada 1996. godine, stavila na teret optuženiku jedno kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH, ali je također točno i to da je državni odvjetnik na glavnoj raspravi održanoj dana 10. veljače 2003. godine, u zakonskom opisu djela optužnice umjesto riječi "drugog" stavio riječi "druge", te u pravnoj kvalifikaciji, nakon riječi "KZRH" nadodao riječi "u svezi čl. 17. i primjenom čl. 43. OKZRH".

Nakon što je tako izmijenjena optužnica pročitana, na upit predsjednika vijeća, optuženik je odgovorio da je optužnicu razumio, te da se ne osjeća krivim.

Isto tako, točno je da je državni odvjetnik na glavnoj raspravi održanoj dana 30. svibnja 2003. godine, prije završetka dokaznog postupka izmijenio optužnicu na način opisan u zapisniku s te glavne rasprave, nakon čega je optuženik, na upit predsjednika vijeća, odgovorio da je razumio što je novo napisanim činjeničnim opisom izmijenjeno, te je tražio konzultacije sa prisutnom braniteljicom, radi čega je glavna rasprava bila prekinuta 15 minuta. Nakon toga, optuženik je izjavio da ostaje u cijelosti kod obrane i da nema ništa dodati. Dakle, nema niti govora o tome da bi bilo povrijeđeno pravo obrane optuženika, jer je u svemu postupljeno u skladu s odredbom čl. 341. ZKP, prema kojoj je državni odvjetnik mogao do završetka dokaznog postupka usmeno izmijeniti optužnicu, kako je i učinjeno, a radi pripreme obrane optuženiku je, na zahtjev njegove braniteljice, odobren prekid glavne rasprave, nakon kojeg se optuženik očitovao o osnovanosti izmijenjene optužnice.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP optuženik pronalazi u odsutnosti razloga presude o odlučnim činjenicama, odnosno u njihovoj međusobnoj proturječnosti.

Međutim, nije u pravu optuženik kada u žalbi ističe ovaj prigovor. Suprotno istaknutim navodima žalbe ovaj sud drugog stupnja nalazi da je prvostupanjski sud na stranici 7. pobijane presude, pri dnu, naveo u svemu valjane razloge za utvrđenje odlučne činjenice o namjeri optuženika da bacanjem bombe u stanu u kojem su se, sjedeći za stolom, nalazili oštećenici ove usmrti.

Naime, optuženik kao djelatna vojna osoba u činu zastavnika zna da ručna bomba, kakvu je prije kritičnog događaja uzeo iz svog radnog stola u vojarni gdje radi, može nakon aktiviranja usmrtiti ljude u promjeru od 24 metra, pa kada takvu bombu, skinuvši s nje sigurnosni osigurač, baca u unutrašnjost stana u kojem sjede oštećenici, a udaljenost ulaznih vratiju stana i mjesta gdje sjede ti oštećenici nije veća od tri metra, kako to proizlazi iz iskaza ispitanih oštećenika A.B. i B.V., onda on hoće usmrćenje tih osoba, dakle postupa s izravnom namjerom.

Slijedom izloženog nije u tom dijelu osnovana žalba opt. F.T..

Nisu osnovani ni žalbeni prigovori povrede kaznenog zakona.

Zapravo, iznoseći ovaj žalbeni razlog optuženik u žalbi prigovara ispravnosti činjeničnog utvrđenja na koje je onda sud primijenio zakon koji se ne može primijeniti na konkretni slučaj.

Ali postojanje povrede kaznenog zakona (iz čl. 368. toč. 4. ZKP) prosuđuje se prema činjeničnom stanju utvrđenom izrekom presude, a ne onom koje bi po stanovištu žalitelja bilo ispravno. Iz činjeničnog opisa djela iz izreke pobijane presude proizlazi, pak da je optuženik, u namjeri da usmrti trojicu oštećenika, iz ručne bombe M-75 izvukao osigurač i bombu ubacio u prostoriju u kojoj su se njih troje nalazi, ali u toj namjeri nije uspio jer su se prije eksplozije bombe ošt. V.T. i A.B. bacili na tlo prema susjednoj prostoriji stana, a ošt. B.V. istrčao je iz stana, povukavši za sobom i optuženika, dok se bomba u svojoj putanji odbila od zida stana i eksplodirala uz sam dovratnik ulaznih vratiju, pa je onda njegova djelatnost ispravno pravno označena kao tri kaznena djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH, počinjena u stjecaju.

Dakle, ne postoje povrede zakona na koje se ukazuje žalbom, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju čl. 389. st. 1. ZKP nisu nađene ni bitne postupovne povrede iz čl. 367. ZKP ni povrede Kaznenog zakona iz čl. 368. ZKP, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije u pravu optuženik ni kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Obrazlažući ovu žalbenu osnovu, optuženik prigovora ocjeni njegove obrane, držeći da je istinita, pa slijedeći ovu tvrdnju prigovara i ocjeni iskaza oštećenika za koje tvrdi da su neistiniti, što potkrjepljuje, po stanovištu žalitelja, nalaz i mišljenje balističkog vještaka. Konačno, rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj vidi u otklanjanju prvostupanjskog suda da se u tijeku dokaznog postupka naredi novo vještačenje, upravo radi razjašnjenja uzročne veze između detonacije bombe i reakcije oštećenika, kako ih oni subjektivno vide i njihove objektivne mogućnosti takvog ponašanja.

Nasuprot žalbenim navodima optuženika prvostupanjski sud je, na temelju provedenog postupka, pravilnom analizom i savjesnom ocjenom kako obrane optuženika, tako i izvedenih dokaza, sve odlučne činjenice pouzdano utvrdio i ispravno zaključio da je optuženik počinio kaznena djela zbog kojih je proglašen krivim.

Naime, i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, iz uvjerljivih, okolnosnih i o odlučnim činjenicama međusobno sukladnih iskaza sve trojice oštećenika proizlazi da je optuženik bombu, s koje je prethodno skinuo osigurač, bacio u stan u kojem su se za stolom u času bacanja bombe nalazili oštećenici. Shvaćajući situaciju ošt. A.B. hvata ošt. V.T. i s njom se baca na pod pred ulaz u jednu od soba stana, a ošt. B.V., koji je i sjedio najbliže ulaznim vratima stana, i koji ih je optuženiku otvorio, vidjevši da optuženik aktivira bombu i baca je u prostor stana, gura optuženika iz stana pri čemu se obojica sklanjaju iza obližnjeg zida, kako je to vidljivo iz fotografija br. 9. i 10. sačinjenih prilikom rekonstrukcije događaja. Pri izlaženju iz stana ošt. B.V. je djelomično zatvorio ulazna vrata stana, tako da projektili iz bombe, koja je eksplodirala uz sam dovratnih ulaznih vrata stana, su samo manjim djelom ušli u prostoriju stana, dok je većina projektila oštetila prostor u hodniku pred ulaznim vratima stana u kojem su se kritične zgode nalazili oštećenici.

Istinitost iskaza oštećenika podupire svojim nalazom i mišljenjem balistički vještak ing. V.M. iz čijeg pak nalaza i mišljenja proizlazi da se događaj najvjerojatnije odvijao onako kako je opisuje oštećenici, kao očevici događaja, a da je verzija događaja, kako ga opisuje optuženik tijekom rekonstrukcije događaja i nakon nekoliko mijenjanih iskaza i verzija događaja tijekom postupka, malo vjerojatna, ali ipak teoretski moguća.

Iz fotodokumentacije očevida obavljenog dana 6. srpnja 1994. godine u stanu "T. ", osobito fotografija br. 14., 15. i 16. vidljivo je da je žlica ručne bombe M-75, koju je optuženik aktivirao kritičnog događaja, nađena u prostoru stana i to oko 050 m od mjesta eksplozije prema unutrašnjosti stana, kako to proizlazi iz nalaza balističkog vještaka (list 143. spisa), a jer žlica takve bombe, prema probnim bacanjima koje je obavio balistički vještak, u pravilu leti u smjeru bacanja bombe i to na udaljenosti od 0,50 do 3 metra od projekcije točke na pod iznad koje je bomba ispuštena. I ta okolnost podupire istinitost iskaza oštećenika, osobito A.B. i B.V. da je optuženik bombu aktivirao u prostoru stana.

Slijedom izloženog obrana optuženika, kako to ispravno utvrđuje prvostupanjski sud, samo je djelomično istinita i sud joj opravdano poklanja vjeru u onom dijelu gdje optuženik iskazuje da je aktivirao i bacio bombu u stan nakon što je s oštećenicima proveo cijelu noć, kojom su ga prilikom ošt. A.B. i ošt. B.V. verbalo vrijeđali i tjelesno ozlijedili. Naime, optuženik je tijekom provedenog postupka u četiri navrata mijenjao obranu, nastojeći umanjiti svoju krivnju, najprije iskazujući da je bombu, nakon aktiviranja "zarolao" pod stol gdje su sjedili oštećenici, pa do posljednje verzije u kojoj je govorio da je bombu bacio u hodnik prije ulaza u stan "T. ", inače vlasništvo ošt. V.T., njegove bivše supruge s kojom se razveo. Dakle, pravilno cijeneći rezultate provedenog postupka, naposve iskaza oštećenika, te nalaz i mišljenje balističkog vještaka ing. V.M., sadržaja zapisnika o rekonstrukciji od 30. kolovoza 1999. godine, sadržaja zapisnika o uviđaju od 6. srpnja 1994. godine, te priložene fotodokumentacije, prvostupanjski sud je ispravno zaključio da se u djelatnosti optuženika stječu upravo sva bitna obilježja kaznenih djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH počinjena u stjecaju, a ne onom iz čl. 146. st. 3. KZRH, koje se navodi u žalbi optuženika.

Budući da je prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice, to je ispravno postupio kada je prijedlog obrane za novim balističkim vještačenjem odbio kao nevažni prijedlog (čl. 322. st. 4. toč. 2. ZKP).

Stoga je neosnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na žalbe stranaka zbog odluke o kazni.

Zalažući se za strože kažnjavanje optuženika, državni odvjetnik navodi kako je sud pri odmjeravanju kazne optuženiku, uzimajući u obzir način počinjenja djela, povod i posljedice djela, precijenio olakotne okolnosti, uzimajući ih posebno izraženim tako da je za svako pojedino djelo utvrdio kazne ispod zakonskog minimuma zapriječene kazne, a zatim da je izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, koju državni odvjetnik smatra neprimjerenom za postizanje svrhe kažnjavanja, te predlaže strože kažnjavanje optuženika, dok, nasuprot stajalištu državnog odvjetnika, optuženik smatra da mu sud odmjeravajući kaznu nije kao olakotno cijenio okolnost da je učesnik Domovinskog rata, protek vremena od počinjenja djela do suđenja, te neznatnost štetnih posljedica, pa predlaže izricanje znatno blaže kazne.

U pravu je optuženik kada se žali zbog odluke o kazni.

Naime, prvostupanjski sud je prilikom utvrđenja kazne za svako pojedino djelo ispravno našao da se optuženiku može kazna utvrditi i ispod zapriječenog zakonskog minimuma, s obzirom na olakotne okolnosti koje je našao i cijenio kod optuženika, no po ocjeni ovog suda drugog stupnja, pri utvrđenju olakotnih okolnosti prvostupanjski sud nije optuženiku cijenio da je učesnik Domovinskog rata, da su djela ostala u pokušaju, da je optuženik neposredno prije inkriminiranog događaja bio vrijeđan od oštećenika, pa i ozlijeđen, kako je to razvidno iz liječničke dokumentacije, te nalaza i mišljenja liječnika vještaka, a što konačno i priznaju ošt. A.B. i ošt. V.T.. Stoga, zaključujući da prvostupanjski sud pri utvrđenju kazne za svako pojedino djelo nije kao olakotno optuženiku cijenio spomenute olakotne okolnosti, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da je prvostupanjski sud kazne odmjerio prestrogo, kako za svako pojedino kazneno djelo, za koje je ga je proglasio krivim, tako i jedinstveno izrečenom kaznom zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, te nalazi da će se i blažim kaznama, kako za pojedina kaznena djela, tako i jedinstvenom postići svrha kažnjavanja i izricanjem blaže kazne optuženiku. Zato je ovaj sud drugog stupnja, prihvaćajući žalbu optuženika, preinačio prvostupanjsku presudu, te primjenom odredaba o ublažavanju, ovom optuženiku utvrdio kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci za kazneno djelo počinjeno na štetu B.V., kaznu zatvora u trajanju od jedne godine za kazneno djelo počinjeno na štetu V.T., te kaznu zatvora u trajanju od jedne godine za kazneno djelo počinjeno na štetu A.B., pa optuženika, uz primjenu odredaba o odmjeravanju kazne za djela u stjecaju, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine u koju mu je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 7. travnja do 12. svibnja 2003. godine i od 30. svibnja 2003. godine pa nadalje.

Ova će kazna, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, u svemu polućiti svrhe kažnjavanja iz čl. 600. i u svezi čl. 50. KZ, kako u pogledu generalne, tako i u pogledu specijalne prevencije.

Zbog izloženog žalba državnog odvjetnika ukazuje se neosnovanom.

. I.) i čl. 387. Slijedom svega izloženog trebalo je, na temelju čl. 390. st. 1. ZKP (toč ZKP (toč. II.), presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 23. listopada 2003.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlatko Gledec, v.r.

Katica Jelić, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Voditelj Otpremne pisarnice:

Štefica Klepac