I Kž-401/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 401/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Primorac Vladimira, kao predsjednika vijeća, te mr. Horvatinović Ružice, Drakulić Milene, dr. Pavišić Berislava i Potrebica Ante, kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. K.F. zbog krivičnog djela iz čl. 35. st. 1. KZH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Sisku od 12. ožujka 1992. K-37/91, u sjednici održanoj 14. siječnja 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske D.Z.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. K.F. te se potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom prvostepenom presudom Okružnog suda u Sisku oglašen je opt. K.F. krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci te presude učinio krivično djelo ubojstva, pa je po čl. 35. st. 1. KZRH osudjen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju U.H., odvjetniku iz S., zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja, te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Sjednica vijeća održana je bez prisutnosti optuženika i njegova branitelja, a na temelju čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, prema kojoj se odredbi za vrijeme važenja uredbe ne primjenjuje odredba čl. 371. ZKP.

Javni tužitelj Republike Hrvatske na temelju čl. 370. st. 2. ZKP predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

I Kž 401/92

Žalba optuženika nije osnovana.

Prema ocjeni ovog Vrhovnog suda kao drugostepenog suda vrlo opširna žalbena argumentacija ne dovodi u sumnju zakonitost i pravilnost prvostepene presude.

Nije sporno da je svadja izmedju optuženika i oštećenika započela zbog oštećenikova psa koji je lajao, što je pripitog optuženika, koji je želio spavati, iritiralo. Optuženik se posebno uzrujao zato što je smatrao da je oštećenik namjerno išao kosilicom kositi travu a znao je da tada njegov pas još više laje. Optuženik priznaje da se nabacivao jabukama na psa a tvrdi da je tada oštećenik njega gadjao komadićima cigle i kamenjem, što svjedoci, medjutim, nisu potvrdili. Dapače, optuženikova žena K.J. (list 57, 58 i 112 spisa) tvrdi da se uzrujani optuženik nabacio kamenom na garažu oštećenika, te da je govorio "ubit ću te I., ubit ću te", a to isto iskazala je i kćerka oštećenika M.H. (list 43 i 113 spisa). Nitko ne potvrdjuje da bi vidio kako optuženik baca jabuke na psa, a isto tako nitko ne tvrdi da bi oštećenik gadjao kamenjem i komadićima cigle optuženika. U podnesenoj se žalbi prvenstveno ponavlja optuženikova obrana, kao jedina istina, a iskazi svjedoka analizirani su na neprihvatljiv način. Primjerice, zaključak prvostepenog suda da svjedokinje žena i kćerke oštećenika nisu vidjeli momenat uboda nožem od strane optuženika u žalbi se prikazuje na način kao da prvostepeni sud zaključuje da ove svjedokinje nisu ništa vidjele, odnosno da uopće nisu vidjele dogadjaj, što, medjutim, nije točno. Izvjesne razlike u iskazima svjedoka postoje, medjutim, one su i prema ocjeni ovog drugostepenog suda nebitne a i logične su. Svi svjedoci nisu na istom mjestu stajali, nisu istovremeno promatrali cijeli dogadjaj, pa kad se uzme u obzir i nastalo uzbudjenje, izvjesne razlike ne znače da svjedoci nisu govorili istinu, već ukazuje na subjektivan način vidjenja svakog svjedoka.

Ključni momenti u argumentaciji žalbe su pitanje postojanja nužne obrane i u vezi s tim mjesta samoga dogadjaja, a zatim i pitanje stupnja utvrdjene uračunljivosti optuženika.

Suprotno stajalištu žalbe i suprotno optuženikovoj obrani u toku postupka, ponovljenoj u žalbi, pravilan je zaključak prvostepenog suda da se optuženik nije nalazio u nužnoj obrani. Svoj zaključak u tom pravcu prvostepeni sud je valjano obrazložio.

Obranu optuženika, da je njega napao oštećenik prvi s mačetom i to na cesti izvan njegova dvorišta, a da je on izvadio džepni nožić iz lijevog džepa i ubo oštećenika, tek u času kada je oštećenik podigao ruku s mačetom u namjeri da ga udari, što je on uspio spriječiti podmetanjem svoje ruke, a nakon toga iz lijevog džepa izvaditi nož premjestiti ga u desnu ruku otvoriti ga i ubosti oštećenika, koji čitavo vrijeme ima u ruci opasni kosijer - mačetu, prvostepeni sud opravdano nije prihvatio. Suprotno optuženikovoj obrani, ne samo kćerka oštećenika M.H. (list 43 i 113 spisa) već i svjedok D.S. (list 37 i 114/2 spisa) vidjeli su da je optuženik imao u rukama nož već tada kada je od svoje kuće išao prema dvorištu oštećenika. Doduše, svjedok D. nije vidio da se radi o nožu, ali je vidio da optuženik ima u rukama neki predmet. M.H. je vidjela upravo nož. Nož u rukama svoga oca vidio je i optuženikov sin K.Z. (list 62 i 112/2 spisa). Doduše, taj svjedok na glavnoj raspravi kaže da je optuženika vidio na samim ulaznim vratima u dvorište oštećenika i da je vidio da u ruci drži nož još prije nego što je oštećenik uopće došao do optuženika, a što je

I Kž 401/92

već suprotno obrani optuženika tj. da je nož izvadio iz džepa tek nakon što je bio napadnut mačetom. Prvostepeni sud je propustio ovom svjedoku predočiti i njegov iskaz u istrazi, koji je u tom pogledu bio još odredjeniji, jer je svjedok u istrazi rekao, suglasno već navedenim svjedocima, da je optuženik dolazio od pravca svoje kuće prema dvorištu oštećenika s nožem u ruci. Isti je svjedok u istrazi takodjer rekao da je oštećenik, kada je primijetio optuženika, kako ide prema njegovu dvorištu ostavio kosilicu, otišao u svoju garažu, te se vratio s metalnom šipkom (očito mačetom) i krenuo prema optuženiku koji je u tom času ulazio u dvorište. Susreli su se oko tri metra od ulaza. Ni taj dio iskaza ovoga svjedoka prvostepeni sud nije predočio svjedoku na glavnoj raspravi, medjutim, to se u potpunosti poklapa i s iskazima ostalih svjedoka na strani oštećenika, a poklapa se i sa fotoelaboratom, te skicom mjesta dogadjaja. Tako, oštećenikova žena, odnosno kćerka, tvrdi da su one upozorile oštećenika na to da optuženik s nožem u ruci ide prema njihovom dvorištu i da je oštećenik tek tada otišao u garažu po kosijer te krenuo u susret optuženiku. Tragovi krvi i prema skici i prema fotoelaboratu nalaze se, doduše, ne daleko od ulaznih vrata u dvorište oštećenika, ali ipak unutar dvorišta, a nikako na cesti odnosno prilaznom putu prema ulazu u dvorište, kako se to želi prikazati u žalbi. Nije jasna ni žalbena tvrdnja da su kapljice krvi označene pogrešnim redosljedom, što se u žalbi ističe kao tvrdnja, ali se ne obrazlaže zašto bi taj redosljed bio pogrešan i zbog čega bi to bilo važno. Ti tragovi svakako opovrgavaju obranu optuženika da se sam dogadjaj desio izvan dvorišta oštećenika.

Optuženik u svojoj obrani tvrdi da je u nastalom sukobu izmedju njega i oštećenika oštećenik njemu rekao da izadje na cestu, što je on i učinio i krenuo prema dvorištu oštećenika, a takodjer, ovaj prema njemu tako da su se negdje oko ulaznih vrata u dvorište oštećenika sreli. Prvostepeni sud opravdano, s obzirom na prije analizirane iskaze, nije prihvatio obranu optuženika da je on krenuo u dvorište oštećenika bez noža u rukama, tj. da je nož izvadio tek kasnije braneći se. Iz iskaza svjedoka proizlazilo bi, takodjer, a to i prvostepeni sud uzima utvrdjenim, da je oštećenik kada je upozoren da optuženik ide prema njegovu dvorištu s nožem u ruci otišao u svoju garažu po "kosir" i krenuo prema optuženiku.

Iz takva bi utvrdjenja, iako prvostepeni sud to nije razmotrio, po ocjeni ovog drugostepenog suda proizlazilo da su i optuženik i oštećenik htjeli fizički sukob, jer su naoružani krenuli jedan prema drugom, što onda isključuje nužnu obranu i na jednoj i na drugoj strani. Prihvatljiv je, medjutim, zaključak prvostepenog suda da je napadač bio optuženik a da je oštećenik, za koga, inače, svi kažu da je miran čovjek, uzeo mačetu iz svoje garaže tek kada je vidio, odnosno bio na to upozoren da optuženik ide prema njegovom dvorištu s nožem u ruci, da bi se od njegova napada obranio.

Da oštećenik nije bio napadač proizlazi i iz načina upotrebe mačete kao opasnijeg sredstva od noža kakav je imao optuženik. Radi se o vrlo oštrom predmetu duljine oko jedan metar koji omogućava napadaču da i sa relativno veće udaljenosti udara, što s malim džepnim nožićem nije moguće. Prvostepeni sud ne prihvaća obranu optuženika da bi oštećenik udarao optuženika mačetom po glavi i gornjim dijelovima tijela, odnosno da bi zamahnuo prema njegovoj glavi. Sud jedino uzima utvrdjenim da je oštećenik braneći se od napada optuženika ovoga mačetom udarao po nogama, iako nikakve povrede kod oštećenika nisu verificirane.

Da je oštećenik bio napadač on ne bi samo pljoštimice udarao po nogama optuženika već bi kosijer upotrijebio sasvim drugačije. Tvrdnju optuženika da je on istražnom sucu pokazivao povrede koje je zadobio po stražnjem dijelu tijela ramenima itd. prvostepeni sud opravdano nije prihvatio, jer to istražni sudac negira i tvrdi da nikakve povrede nije vidio na optuženiku, a pogotovo da mu ih ovaj nije pokazivao jer da bi u tom slučaju istražni sudac to konstatirao i pozvao liječnika, što je prihvatljivo. U

I Kž 401/92

vezi s tim treba reći da pri liječničkom pregledu kod uzimanja uzoraka krvi radi analize, takodjer nije konstatirano da bi optuženik imao bilo kakove tjelesne povrede, već je naprotiv u odgovarajućoj rubrici zaokružen odgovor "ne". Nije prihvatljiva obrana optuženika da on liječnici nije govorio o povredama "jer da to ona ne bi mogla vidjeti".

Prema tome, pravilan je zaključak pobijane presude da je napadač bio optuženik a ne oštećenik i da se prema tome optuženik ne može pozivati na nužnu obranu.

Što se tiče nalaza i mišljenja vještaka psihijatara, prema kojem je optuženik u vrijeme dogadjaja zbog alkoholiziranog stanja i to u blažoj mjeri kao i zbog svoje strukture ličnosti, te incidenta do kojeg je došlo, bio smanjeno uračunljiv, ali nikako ne bitno, žalbeni se argumenti takodjer ne mogu prihvatiti.

Vještaci su u svom nalazu prije svega konstatirali da izvršeni laboratorijski nalazi nisu pokazali simptome težeg somatskog oštećenja kod optuženika izazvanog alkoholizmom i psihiloško testiranje je pokazalo da nema znakova organskog cerebralnog oštećenja. Vještaci su iz čitavog ponašanja optuženika njegove uredne motorike, niza kontinuiranih postupaka za vrijeme samog dogadjaja, pomanjkanja amnezije, te ponašanja koje je u skladu sa strukturom njegove ličnosti, zaključili da alkoholiziranost optuženika u času dogadjaja nije prelazila fazu običnog napitog stanja, pa je konačan zaključak vještaka da je optuženik bio samo smanjeno uračunljiv.

Takvo mišljenje vještaka, naknadno je potvrdjeno i rezultatima analize alkohola u optuženikovoj krvi i urinu na osnovi koje je vještak dr. M. (list 133 spisa) ustanovio da je optuženik u času dogadjaja imao koncentraciju aposlutnog alkohola u krvi od 0,76‰ te da je bio pripit. I iz izvještaja Centra za socijalni rad, proizlazi da je optuženik eksplozivan i prijeke naravi, iako nije kažnjavan, te da je u alkoholiziranom stanju sklon verbalnoj i fizičkoj agresiji. U podnesenoj žalbi inzistira se na pribavljanju kompletne dokumentacije o psihijatrijskom liječenju optuženika navodno u toku 20 godina.

Iz dokumentacije koja se nalazi u spisu i koju i žalba analizira, proizlazi da se optuženik liječi povremeno te je bio podvrgnut i odgovarajućoj terapiji, uglavnom zbog psihoneuroze i reaktivne depresije i to u razdoblju od oko 11 a ne 20 godina. Prema završnom mišljenju liječnika i to ne onoga koji je stalno liječio optuženika, a na koje mišljenje se poziva i žalba, kod optuženika se radi o karakteropatski stigmatiziranoj osobi s neurastenično-anksioznim reakcijama, ali klinički bez znakova dekonpenzacije, tako da trajna invalidnost ne postoji.

Očito se radilo o prikupljanju podataka u vezi sa utvrdjivanjem stupnja invaliditeta kod optuženika. Ovaj sud je izvršio uvid u cjelokupnu medicinsku dokumentaciju o liječenju optuženika iz koje medjutim ne proizlazi da bi on bio duševno bolestan pa iako se u žalbi tvrdi da se optuženik i nakon 1980. godine nastavio liječiti, ne iznosi se ni jedan podatak u tom pravcu, da bi njegova bolest progradirala od psihoneuroze, odnosno neurastenije prema ozbiljnijoj bolesti. Stoga se i prema ocjeni ovog Vrhovnog suda žalbenim navodima ne dovodi u pitanje stručnost datog nalaza i mišljenja vještaka.

S obzirom na utvrdjenu koncentraciju alkohola u krvi optuženika u času dogadjaja alkoholna proba ne bi ništa bitno novoga utvrdila, jer bi se optuženiku morala dati ona količina pića za koju on tvrdi da ju je popio tj. oko dvije čašice rakije i ukupno četiri pive i to dvije u toku jutra ili prije podne, a dvije za vrijeme ručka. Vještaci su medjutim konstatirali da je optuženik odbio alkoholnu probu, što on doduše negira na glavnoj raspravi, ali takva obrana nije prihvatljiva. Prema tome, ovaj drugostepeni sud prihvaća činjenično stanje utvrdjeno u prvostepenom postupku.

I Kž 401/92

Kako se optuženik žali samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja to je ovaj sud odluku o kazni ispitao na temelju čl. 379. ZKP, te je našao da je izrečena kazna u svemu adekvatna učinjenom djelu, stupnju optuženikove uračunljivosti i svim okolnostima dogadjaja, pri čemu je prvostepeni sud u dovoljnoj mjeri ocijenio stanje uzbudjenosti optuženika u vrijeme izvršenja djela, koje je više posljedica njegove preosjetljivosti nego postupaka oštećenika neposredno prije nego što ga je optuženik ubo nožem direktno u srce. Stoga odmjerena kazna od osam godina zatvora nije prestroga.

Iz svih iznesenih razloga trebalo je na temelju ččl. 384. ZKP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 14. siječnja 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka v.r.

Primorac Vladimir v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava:

Viši stručni referent:

(Vladimir Vuletin)