Croatian Supreme Court dismisses appeal as unfounded regarding damages for property held in violation of foreign entity restrictions.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final judgment ordering the dismissal of a claim for damages totaling over 2.2 million kuna. The appellant, claiming ownership of a property, argued for compensation due to the tenant's eviction, while the state contended the property was subject to a ban on disposal by foreign entities. The court ruled that since the appellant was not a lawful owner or possessor due to the invalidity of transactions involving the foreign entity, they had no legal basis to claim damages.
Legislator headnote
AI generatedčl. 392.a. ZPP; čl. 155. ZOO: An appeal based on alleged misapplication of law is unfounded when the lower courts correctly determined that the claimant lacks lawful possession or ownership due to statutory prohibitions on disposing of property by foreign entities, thereby negating the legal basis for a damages claim.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev 371/08-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „Z. C.“ d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u S., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja „Š.-K.“ d.d. S., kojeg zastupa punomoćnik L. S., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4183/05 od 2. listopada 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-32/98 od 23. svibnja 2005., u sjednici održanoj 4. ožujka 2009.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženica na ime materijalne štete isplati iznos od 2.200.108,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama (toč. I/1. izreke), te na ime izgubljene koristi za razdoblje od 14. siječnja 1994. do 8. kolovoza 1998. iznose pobliže navedene u izreci (toč. I/2.). Ujedno je tužitelju naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 640.000,00 kn (toč. II. izreke).
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju ne navodeći određeno razloge zbog kojih je izjavljuje, no iz sadržaja revizije može se zaključiti da je izjavljena zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Revizija nije osnovana.
Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 - dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U ovom predmetu je riječ o zahtjevu tužitelja za naknadu materijalne štete u smislu odredbe čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 3/94, 7/96 i 112/99). Taj zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da mu je kao posjedniku i suvlasniku nekretnine, koja u naravi predstavlja skladišno prodajni objekt i dvorište u S., …, izvršenom deposedacijom te nekretnine od strane tuženice pričinjena materijalna šteta u vidu umanjenja njegove imovine i izmakle koristi (uslijed nemogućnosti davanja tog poslovnog prostora u zakup), zbog čega istu potražuje od tuženice.
Polazeći, u bitnome, od činjeničnog utvrđenja da je na predmetnoj nekretnini bilo uknjiženo društveno vlasništvo s pravom korištenja „Š.-K.“ O. N., S. (BiH) - dakle, poduzeća sa sjedištem izvan Republike Hrvatske, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da su svi pravni poslovi koji se tiču daljnjeg raspolaganja tom nekretninom (na temelju kojih je tuženik stekao posjed i suvlasništvo u 3/5 dijela nekretnine) apsolutno ništavi, jer su suprotni prinudnom propisu - konkretno, odredbi čl. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 53/92) prema kojoj se zabranjuje raspolaganje i opterećenje (prodaja, zamjena, darovanje, prijenos prava korištenja i raspolaganja, davanje u zakup i privremenu uporabu) nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju organa institucija federacije, republika i pokrajina Kosova i Vojvodine, time da se ta zabrana odnosi i na poduzeća kao i druge pravne osobe sa sjedištem izvan Republike Hrvatske – slijedom čega isti pravni poslovi ne proizvode pravne učinke. Nastavno tome, sudovi zaključuju da tužitelj nije zakonit i savjestan posjednik, a niti zakonit suvlasnik predmetne nekretnine, zbog čega nema pravnu osnovu za potraživanje naknade štete, pa su slijedom toga tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim.
Revident u reviziji u odnosu na istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ne navodi ništa konkretno što bi utjecalo na zakonitost i pravilnost pobijane odluke, već uglavnom iznosi prigovore činjenične naravi.
U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog toga revidentovi navodi u tom pravcu nisu od utjecaja na pravilnu primjenu materijalnog prava, jer nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.
Prema tome, odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno je primijenjeno materijalno pravo, pa stoga istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan. Zbog navedenog, na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 4. ožujka 2009.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.