Rev-20/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-20/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š., S. i J. H. iz Z. B., zastupanih po D. Z. G. odvjetniku u Z., protiv tuženog C. o. d.d Z. – Filijala Z., zastupanog po R. H. odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 11. svibnja 1999. br. Gž-4386/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 23. travnja 1998. br. Pn-3037/96, u sjednici vijeća održanoj 18. travnja 2002. godine

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika te se presuda Županijskog suda u Zagrebu od 11. svibnja 1999. br. Gž-4386/99 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 23. travnja 1998. br. Pn-3037/96:

a) Djelomično ukidaju u dijelu dosuđene naknade za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti tužiteljice J.H. za iznos od 80.000,00 kn, kao i zbog cjelokupnih troškova parničnog postupka, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

b) Djelomično preinačuju na način da se tužiteljica J.H. odbija s dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova iznad iznosa od 30.000,00 kn kao i sa zakonskim zateznim kamatama iznad tog iznosa.

II. U preostalom dijelu odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zagrebu od 23. travnja 1998. br. Pn- 3037/96 presuđen je tuženik naknaditi tužiteljima štetu i to Š. i S.H. svakome po 100.000,00 ati rentu za tuđu pomoć i njegu 2.400,00 kn kn, a J.H. u iznosu od 414.390,00 kn, te plać

mjesečno od 08. kolovoza 1997, pa nadalje, kao i naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 82.553,28 kn.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 11. svibnja 1999. br. Gž-4386/99 navedena presuda je potvrđena.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je uložio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude smanjenjem dosuđenih naknada za 260.000,00 kn, a ukine nižestupanjske presude u odnosu na dosuđenu rentu i troškove parničnog postupka, te u tom dijelu vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident nalazi u postupanju drugostupanjskog suda, koji je bez rasprave utvrdio činjenično stanje različito od suda I. stupnja uvidom u potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje priloženo odgovoru na žalbu, obrazloživši neprihvaćanje navoda tuženika da iz navedene potvrde proizlazi da tužiteljica nije primila naknadu za tjelesno oštećenje, iako ta činjenica uopće nije bila predmetom raspravljanja pred prvostupanjskim sudom. Time je i dalje ostalo neutvrđeno ima li tužiteljica pravo na naknadu za tjelesno oštećenje, bez obzira da li je takav zahtjev podnijela. Smatra nadalje da je sud bezrazložno odbio dokazni prijedlog u pogledu naknade za tuđu pomoć i njegu na okolnost da je III-tužiteljica nakon 08. kolovoza 1997. ponovno bila u bolnici za koje vrijeme joj ne pripada naknada za tuđu pomoć i njegu.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u odbijanju prigovora podjeljene odgovornosti za štetni događaj na strani III-redne tužiteljice s 30%, kao i u previsoko dosuđenim naknadama nematerijalne štete za ukupno 260.000,00 kn svim tužiteljima, kako s obzirom na istaknuti prigovor podijeljenje odgovornosti, tako i s obzirom na kriterije propisane člankom 200. i 201. Zakona o obveznim odnosima.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. ZPP-a dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

U odgovoru na reviziju tužitelju predlažu da revizija tuženih bude odbijena kao neosnovana.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tuženika je djelomično osnovana.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99), na kojeg sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, nije ostvaren.

Predmetom spora je naknada štete koju potražuju tužitelji zbog teških ozlijeda koje je III. tužiteljica J.H. zadobila u prometnoj nezgodi 30. ožujka 1996, kao suvozačica u osobnom vozilu osiguranika tužene, zadobivši prijelom 6. i 7. vratnog kralješka s posljedicom oduzetosti svih ekstremiteta. Nižestupanjski su sudovi utvrdili da je osiguranik tužene, koji je u toj nezgodi smrtno stradao, vozio III. tužiteljicu, koja je tada imala 21 godinu, kući s posla u noćnim satima (oko ponoći), pa je uslijed prevelike brzine od 119 km/sat na blagom zavoju sletio s ceste, prevrnuo se i udario automobilom u stablo, uz prethodno ispadanje putnika iz automobila. Utvrđeno je također liječničkim vještačenjem da je vozač (osiguranik tužene) u trenutku nezgode imao u krvi 0,75 promila alkohola, 20 minuta prije nezogde ta je koncentracija bila 0,78 promila, 40 minuta prije nezgode 0,82 promila, a 4 sata prije nezgode 1,20 promila. Prema mišljenju liječničkog vještaka (list 80-81 spisa) većina osoba (91,7 %) pod utjecajem alkohola u koncentraciji od 1 – 1,5 promila govori i hoda ispravno, pa oštećena nije mogla ocijeniti da je vozač pod utjecajem alkohola, tim više što kao mlada osoba od 21 godine nema potrebnog iskustva za takvu ocjenu. Utvrđeno je također da je liječenje tužiteljice završeno 7. kolovoza 1997, da će se trajno moći kretati samo u kolicima, na potpunoj skrbi svojih roditelja, I. i II. tužitelja.

Djelomično su ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Naime, kad je tuženik u žalbi protiv prvostupanjske presude ustvrdio da III-tužiteljica ima pravo na naknadu za tjelesno oštećenje, koju bi u takvom slučaju trebalo odbiti od dosuđene naknade za smanjenje životnih aktivnosti, a drugostupanjski sud takve žalbene navode odbio uvidom u potvrdu Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske (list 121 spisa), koju je svom odgovoru na žalbu priložila III-tužiteljica, iako o tom dokazu nije raspravljeno pred prvostupanjskim sudom, počinio je time bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP-a. U pravu je tuženik da – za slučaj da III-tužiteljica ima pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja – treba tako utvrđenu naknadu uzeti u obzir kod utvrđivanja naknade za smanjenje životnih aktivnosti. U slučaju da takav zahtjev tužiteljica nije podnijela, sud će, kao prethodno pitanje, utvrditi ima li III- tužiteljica pravo na naknadu za tjelesno oštećenje, s obzirom na teške ozlijede s trajnim posljedicama. Stoga je, s obzirom na moguću visinu naknade za tjelesno oštećenje, valjalo djelomično ukinuti dosuđenu naknadu za smanjenje životnih aktivnosti u iznosu od 80.000,00 kn, kako bi se moglo uzeti u obzir takvu naknadu za tjelesno oštećenje kod utvrđivanja naknade za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti, ukoliko pravo na takvu naknadu za tjelesno oštećenje pripada III-tužiteljici.

Nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka time što drugostupanjski sud nije prihvatio žalbene razloge tuženika da je III-tužiteljica nakon 07. kolovoza 1997. bila ponovo na liječenju, pa joj za to razdoblje ne pripada naknada za tuđu pomoć i njegu, jer je liječničkim vještačenjem utvrđeno da je liječenje tužiteljice završeno, pa ukoliko bi ponekad i bila na liječenju koji dan, neće time biti umanjena potreba trajnog i doživotnog pružanja tuđe pomoći i njege.

Nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava odbijanjem tuženikovog prigovora podijeljene odgovornosti za štetni događaj na strani III-tužiteljice, jer je u postupku jasno utvrđeno liječničkim vještačenjem da alkoholiziranost osiguranika tužene tužiteljica nije mogla primijetiti, niti suprotan zaključak proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka. Stoga revizijski razlozi, u kojima revident daje vlastitu ocjenu provedenih dokaza, suprotnu od utvrđenja nižestupanjskih sudova, nisu osnovani.

U pogledu dosuđenih visina naknade štete za pojedine oblike nematerijalne štete valja navesti da naknade za strah u iznosu od 20.000,00 kn i za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 290.000,00 kn nisu previsoko dosuđene, imajući kod toga u vidu intenzitet i trajanje straha kao i potpuno, stopostotno trajno i doživotno smanjenje životnih aktivnosti oduzetošću svih četiriju ekstremiteta tužiteljice, njenu životnu dob (21 godina), pa su u tom dijelu revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava potpuno neosnovani.

Isto tako su neosnovani revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu dosuđene visine naknade štete roditeljima tužiteljice za duševne boli koje trpe zbog trajnog i teškog invaliditeta kćerke, pri čemu su nižestupanjski sudovi uzeli u obzir da je tužiteljica stradala u dobi od 21 godine, da je nepokretna, vezana uz kolica, da njena invalidnost iznosi 100 %, uz nemogućnost voljne kontrole mokrenja i stolice. Kod takvih teških i trajnih posljedica i potpune invalidnosti, dosuđena naknada svakom roditelju u iznosu od 100.000,00 kuna nije previsoka, kako pogrešno smatra revident.

Osnovano međutim tuženik ističe da je naknada za pretrpljene fizičke boli III- tužiteljici dosuđena u previsokom iznosu. Kad je liječničkim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica trpjela fizičke bolove jakog intenziteta do 20 dana, srednjeg do 30 dana i slabijeg do pet mjeseci, onda s obzirom na navedeno trajanje fizičkih bolova, njihov intenzitet, životnu dob tužiteljice i sve iznijete okolnosti slučaja, tužiteljici pripada naknada u iznosu od 30.000,00 kn, pa je stoga s viškom tužbenog zahtjeva iznad tog iznosa valjalo tužiteljicu s tog osnova naknade štete, odbiti.

Temeljem svega iznijetog, valjalo je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a djelomično ukinuti nižestupanjske presude, a primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a iste djelomično preinačiti, sve to na način naveden u izreci, te ukinuti odluku o troškovima parničnog postupka, a u preostalom dijelu primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud utvrditi postojanje ili nepostojanje prava III-tužiteljice na naknadu za tjelesno oštećenje, te nakon toga donijeti novu i na zakonu osnovanu presudu, kojom će obračunati i cjelokupne troškove parničnog postupka prema uspjehu stranaka u parnici primjenom odredbe čl. 154. ZPP-a.

U Zagrebu, 18. travnja 2002.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.