I Kž-558/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 558/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Kocijančić Erike kao predsjednika vijeća, te mr. Frančula Rudolfa, Potrebica Ante, Plazonić Stanislava i Hautz Stanka kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Č. M. zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi s čl. 163. st. 1. KZH, odlučujući o žalbama javnog tužioca i optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Puli od 16. svibnja 1991. K 7/91, u sjednici održanoj 18. prosinca 1991., saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Delić Zvonimira,

p r e s u d i o j e :

Uvažava se djelomično žalba opt. Č. M., preinačuje se pobijana prvostepena presuda u odluci o kazni, te se optuženik za krivično djelo zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim, na temelju čl. 168. st. 2. KZH, osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

U ostalom dijelu žalba opt. Č. M. i u cijelosti žalba javnog tužioca odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružni sud u Puli oglasio je krivim opt. Č. M. zbog krivičnog djela teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi s čl. 163. st. 1. KZH, pobliže opisanog u izreci te presude, te ga na temelju čl. 168. st. 2. KZH osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.

Na temelju čl. 68. st. 1. KZ SFRJ, optuženiku je izrečena mjera sigurnosti, zabrane upravljanja motornim vozilima "B" kategorije za vrijeme od jedne godine i šest mjeseci.

Protiv te presude podnijeli su žalbu javni tužilac zbog odluke o krivičnim sankcijama i optuženik zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i

I Kž 558/1991-3

odluke o kazni.

Javni tužilac predložio je da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i mjeri sigurnosti, te da se optuženiku izreknu stroža kazna i mjera sigurnosti u duljena trajanju.

Optuženik je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje ili da se preinači u odluci o kazni i njemu izrekne blaža kazna.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Javni tužilac Hrvatske, vraćajući spise prema čl. 370. st. 2. ZKP, stavio je prijedlog, da se uvaži žalba javnog tužioca i optuženiku izrekne stroža kazna i mjera sigurnosti u duljem trajanju, a da se optuženikova žalba odbije kao neosnovana.

Optuženikova žalba je djelomično osnovana, a žalba javnog tužioca nije osnovana.

Nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Iako se u uvodnom dijelu žalbe optuženika ističe žalbena osnova bitne povrede odredaba krivičnog postupka, u obrazloženju se ne navodi koja je postupovna povreda učinjena.

Kako ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, nije našao da postoji bilo koja povreda odredaba krivičnog postupka,a posebice ne one povrede na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 376. st. 1. t. 1. Zakona o krivičnom postupku, koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku - "Narodne novine" broj 53/91 - kao zakon Republike Hrvatske - u daljnjem tekstu: ZKP),nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Nije u pravu optuženik kad ističe prigovor pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Na temelju rezultata glavne rasprave prvostepeni sud izveo je pravilan zaključak, da je optuženik učinio djelo kako to proizlazi iz izreke pobijane prvostepene presude, da je krivično odgovoran i da se radi o umišljajnom obliku krivnje.

Nije u pravu žalitelj kad tvrdi, da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio, da je alkoholizirano stanje, umor i neprilagodjena brzina kao posljedica takvog optuženikovog stanja, u uzročnoj vezi s izlaskom njegovog vozila van kolnika s desne strane, udaranjem u stablo i odbijanjem njegovog vozila na lijevu stranu kolnika, gdje je došlo do sudara s vozilom iz suprotnog pravca i svim posljedicama, koje su uslijedile iz te prometne nezgode. Posebice žalitelj nije u pravu kad tvrdi, da je prvostepeni sud propustio utvrditi uzrok optuženikovog izlaska van kolnika s desne strane.

I Kž 558/1991-3

Suprotno takvim žalbenim navodima, prvostepeni sud je potpuno i na pravilan način utvrdio sve odlučne činjenice u ovom krivičnom predmetu, pa tako i one koje se žalbom osporavaju.

Optuženikova žalba u suštini se svodi na osporavanje ocjene provedenih dokaza, bez isticanja drugih suprotnih dokaza, kojima se osporavaju prihvaćeni dokazi i prema njima utvrdjeno činjenično stanje.

Žalbeni prigovor, da je prvostepeni sud propustio utvrditi uzrok optuženikovog izlaska van kolnika s desne strane, nema značaja, kraj pravilnog utvrdjenja prvostepenog suda, da prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka R. A. do tog nije došlo zbog pucanja prednje desne gume, što je istakao kao mogućnost optuženik u svojoj obrani, jer bi u tom slučaju došlo, što nije, do bitno drugačijih tragova, kao posljedica oštre promjene pravca kretanja, već je ostao pravocrtni trag od mjesta silaska optuženikovog vozila van kolnika do mjesta udara u stablo. Stoga je prvostepeni sud, prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka, pravilno utvrdio, da je prednja desna guma ispustila prilikom udara u stablo. Treba još istaći, da pravocrtni trag, prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka, pokazuje ne samo silazak optuženika van kolnika, već i to, da optuženik nije reagirao na volan, iako je mogao, odnosno optuženik nije ni pokušao vratiti vozilo na kolnik (list 46 i 62), što je u skladu s mišljenjem prometnog vještaka, da optuženik, nije bio svjestan činjenice da je s vozilom sišao van kolnika. To je razumljivo, s obzirom da je optuženik sam iskazao, da je prethodnog dana s oštećenicima, svojim prijateljima, kartao i konzumirao alkohol, da su na put krenuli bez spavanja oko jedan ili dva sata, da su putem stali samo u P. gdje je on uz uzimanje benzina konzumirao alkohol i u I. gdje su išli samo na WC, da su oštećenici kao suputnici spavali sve do prometne nezgode, koju on, kako je iskazao, ne zna opisati zbog toga, što je i sam zaspao ili što mu je pukla guma ili pak zato što mu nije bilo dobro. Iz izloženog očito proizlazi, da je optuženik konzumirao alkohol prije vožnje i u toku vožnje, te da je vozeći veći dio noći bez spavanja na dugoj relaciji bio i umoran, uslijed čega su mu vozačke sposobnosti bile bitno smanjene, a baš takvi vozači su najnekritičniji.

Stoga je prvostepeni sud, protivno žalbenom prigovoru, pravilno utvrdio, da je optuženik bio ne samo svjestan da takvom vožnjom pod utjecajem alkohola i umoran, ugrožava javni promet i dovodi u opasnost živote ljudi, već je manifestirao i pristanak na takvo ugrožavanje, kad se unatoč svim istaknutim okolnostima upustio u vožnju.

Stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Povredu krivičnog zakona optuženik obrazlaže tvrdnjom da bi se u ovom slučaju eventualno radilo o nehatnom obliku krivnje, ne konkretizirajući iz kojih bi činjenica proizlazio takav zaključak, a kako je prvostepeni sud na pravilno utvrdjeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon, nije učinio povredu krivičnog zakona iz čl. 365. t. 4. ZKP.

I Kž 558/1991-3

Osnovana je žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Pravilno utvrdjene olakotne okolnosti prvostepeni sud je podcijenio. Optuženik, koji je mlad i neosudjivan, svojim vozilom usmrtio je dvojicu svojih prijatelja, što je vrlo teško doživio. Postoji i izvjestan doprinos oštećenika, koji su se nakon konzumiranja alkohola, bez spavanja, dogovorili s optuženikom da idu u P. kod P.. Ove okolnosti opravdavaju izricanje blaže kazne, na granici posebnog minimuma, pa je ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, u tom pravcu preinačio pobijanu prvostepenu presudu u odluci o kazni, tako da je izrekao kaznu kao u izreci presude.

Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba javnog tužioca zbog odluke o kazni.

Konačno, odluku o mjeri sigurnosti, prvostepeni sud u svemu je pravilno izrekao, jer okolnosti pod kojima je djelo izvršeno, odnosno alkoholiziranost optuženika pokazuju, da je opasno, da on upravlja motornim vozilom "B" kategorije za vrijeme od jedne godine i šest mjeseci, koje je trajanje po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao drugostepenog suda, protivno žalbenom prigovoru javnog tužioca, primjereno i adekvatno.

Stoga nisu osnovane žalbe optuženika (čl. 379. ZKP) i javnog tužioca zbog odluke o mjeri sigurnosti.

S obzirom na sve izloženo, o žalbi javnog tužioca na temelju čl. 384. ZKP i o žalbi optuženika na temelju čl. 387. st. 1. i čl. 384. ZKP, presudjeno je kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 18. prosinca 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka v.r.

Kocijančić Erika v.r.