I Kž-435/2010-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 435/10-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Melite Božičević-Grbić, Vesne Vrbetić i Ante Potrebice, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. Ž., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 15. veljače 2010., br. K-48/08, u sjednici održanoj 18. studenog 2010., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mirte Kuharić,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, kao i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. A. Ž., preinačuje se u odluci o kazni presuda suda prvog stupnja na način:

a) da se neće opozvati uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Splitu od 8. studenog 2004., br. KML-164/04, kojom mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine s rokom kušnje u trajanju od četiri godine,

b) te se opt. A. Ž. za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi sa čl. 41. ZIDKZ-a, zbog kojeg je pobijanom presudom proglašen krivim, na temelju istog zakonskog propisa, o s u đ u j e na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, u koju mu se kaznu na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 31. ožujka 2008. do 5. ožujka 2009., te od 18. siječnja 2010., pa nadalje.

II. Žalba optuženika, u preostalom dijelu, odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu, proglašen je krivim A. Ž. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a, za koje mu je djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od

I Kž 435/10-5

tri godine, a na temelju čl. 69. st. 1. KZ-a, optuženiku je opozvana uvjetna osuda iz pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu od 8. studenog 2004., br. KML-164/04, te se kazna zatvora u trajanju od dvije godine izrečena tom presudom uzima kao utvrđena, a na temelju odredaba o stjecaju iz čl. 60. KZ-a, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju mu je kaznu uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju, odvjetniku B. T.M. iz S., a iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi optužbe, ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žali se i državni odvjetnik iz žalbene osnove povrede kaznenog zakona u korist optuženika, s prijedlogom da se u tom pravcu preinači pobijana presuda, te optuženiku izrekne primjerena kazna zatvora.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Na zahtjev optuženika sadržan u žalbi njegova branitelja, a na temelju čl. 374. st. 1. ZKP ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06), o drugostupanjskoj sjednici vijeća uredno je obaviješten branitelj optuženika, koji sjednici nije nazočio, pa je ista održana samo uz prisustvo uvodno naznačene zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom mišljenju, koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika, kao i optuženika glede žalbene osnove povrede kaznenog zakona, i u tom smislu preinači prvostupanjska presuda, a u preostalom dijelu da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika te žalba optuženika iz žalbene osnove povrede kaznenog zakona je osnovana, dok je u preostalom dijelu žalba optuženika neosnovana.

Žaleći se iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik ponovno naglašava da su zapisnik o pretrazi kuće te s tim u svezi izdane potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, nezakoniti dokazi iz razloga što je pretraga vršena na drugom objektu, a ne na onoj adresi koja je sadržana u izdanom nalogu o pretrazi kuće.

Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda radi se o promašenom žalbenom prigovoru, jer je ocjenu zakonitosti dokaza vezano za mjesto pretrage kuće već dao sud drugog stupnja u predmetu br. I Kž-242/09 od 27. ožujka 2009. godine, koja odluka je pravomoćna, i kojom je utvrđeno da je sudbenim nalogom izvršena pretraga kuće na adresi S., …, a koja je u vrijeme počinjenja djela imala pravno svojstvo doma u kojem je optuženik zajedno sa svojom obitelji stvarno živio.

I Kž 435/10-5

S obzirom na izloženo, nije u tom dijelu osnovana žalba optuženika zbog izložene bitne postupovne povrede iz čl. 367. st. 2. ZKP, već je zakonita pretraga izvršena u kući u kojoj je optuženik živio.

U žalbi optuženika pobija se nastavno i pravna valjanost istog dokaza pretrage kuće, ali sada s tvrdnjom da svjedoci pretrage nisu bili istovremeno prisutni pri samoj radnji pretrage, jer to ne proizlazi ni iz iskaza svjedoka, djelatnika policije koji su obavljali radnju pretrage kuće N. M., a posebno ne svjedočkog iskaza svjedoka I. T., kao ni svjedoka pretrage A. C..

Pritom žalba nalazi da je svjedok I. T. u svom svjedočkom iskazu u istrazi i na glavnoj raspravi u toj mjeri proturječan da je sud prvog stupnja bio dužan dati ocjenu takvog proturječnog dokaza iz istrage i glavne rasprave navedenog svjedoka u smislu čl. 359. st. 7. ZKP, što nije učinio.

Suprotno izloženoj tvrdnji žalbe, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, izložene proturječnosti u sadržaju iskaza svjedoka I. T. u istrazi i na glavnoj raspravi nema. Pritom žalba posve tendenciozno iz sadržaja iskaza svjedoka I. T. iz istrage prešućuje da je ovaj svjedok doduše iskazivao o tome da je u svojstvu voditelja psa tragača droge pridodan policijskim djelatnicima koji su obavljali radnju pretrage kuće zbog čega je zajedno sa svjedokom pretrage A. C. obišao preliminarno prizemlje kuće, kako bi uočio prethodnu reakciju psa tragača na prisutnost droge. Međutim, tijekom tog preliminarnog obilaženja prizemlja kuće nije nađena ona opojna droga koja je ušla u sadržaj izreke presude, već samo opojna droga marihuana u tragovima.

U tom svjedočkom iskazu u istrazi, a to je ono što žalba prešućuje, svjedok I. T. izričito tvrdi da je od kolega djelatnika policije koji su obavljali pretragu u potkrovlju kuće bio pozvan i sa psom tragačem izvršio pretragu ostave, vrlo male površine, što je bilo razlogom da su djelatnici policije, kao i dva svjedoka pretrage stajali ispred otvorenih vrata ostave i promatrali pretragu prostorije sa psom tragačem, kojom prilikom je iz jednog prljavog kombinezona, na kojeg je pas reagirao, ispala dva smotuljka marihuane težine 990 i 490 grama, a u jednoj od susjednih prostorija pronađena je još vrećica sa 70 PVC paketića sadržajem iste materije.

Iskaz takvog sadržaja, svjedok I. T. u cijelosti je ponovio i na glavnoj raspravi, zbog čega se ne radi o proturječnom iskazu iz istrage i glavne rasprave navedenog svjedoka, već je njegov iskaz sukladan i kao takav pravilno ocijenjen kao cjelina istinitim po sudu prvog stupnja.

Ista činjenična utvrđenja proizlaze i iz sadržaja iskaza svjedoka N. M..

Iz svjedočkog iskaza svjedoka pretrage A. C. proizlazi da u vrijeme kada su se pretraživale prostorije kuće u kojoj živi optuženik i to sobe, WC, dnevni boravak, ovaj svjedok cijelo vrijeme je gledao što se događa, u nazočnosti drugog svjedoka pretrage Z. D., ali po njegovoj tvrdnji policija tom prilikom nije ništa našla. Sukladno iskazu tog svjedoka, nakon tako izvršene pretrage, on je ostao u dnevnom boravku, a policija je s drugim svjedokom pretrage pretraživala ostale prostorije kada je pronađena opojna droga.

I Kž 435/10-5

Međutim, u istom svjedočkom iskazu na glavnoj raspravi odgovarajući na postavljena pitanja, izjavio je da je bio nazočan trenutku kada je u jednoj maloj prostoriji izvršena pretraga na način da je vidio što se događa unutra, a zajedno s njim bio je i svjedok Z. D., ali se ne može sjetiti je li pas reagirao, i kako je ta droga pronađena.

Uz navedeno, iz svjedočkog iskaza svjedokinje I. Ž., majke optuženika, proizlazi da je bila nazočna, istovremeno kada i ostala dva svjedoka pretrage, u trenutku kada su policajci u jednoj njenoj staroj torbi pronašli najlon vrećicu sa opojnom drogom.

Iz svega naprijed izloženog proizlazi da su svjedoci N. M. i I. T. sukladni u svojim svjedočkim iskazima o istodobnoj nazočnosti oba svjedoka pretrage izvršenoj radnji pretrage, a što proizlazi kao kontrolna činjenica i iz svjedočkog iskaza svjedokinje I. Ž.. Iako ta činjenica nije potvrđena svjedočkim iskazom svjedoka A. C., on ipak na kraju svog svjedočkog iskaza dopušta mogućnost da je kuća po etažama pretraživana po djelatnicima policije kojom prilikom su bili nazočni, kako on tako i drugi svjedok pretrage Z. D., samo nije siguran, niti zna da li je pas reagirao na drogu, te da li je tada tom prilikom što pronađeno. Stoga, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, radi se o zakonito provedenoj radnji pretrage u smislu čl. 214. st. 1. ZKP, koja je izvršena u nazočnosti oba svjedoka pretrage, koja su toj radnji bila istovremeno nazočna kada je opojna droga u kući optuženika i pronađena.

Stoga nije osnovan niti drugi žalbeni razlog vezan za zakonitost same radnje pretrage, niti se radi o nezakonitom dokazu u smislu čl. 9. st. 2. ZKP.

Istovremeno, nije sud prvog stupnja proturječno reproducirao sadržaj izvedenih dokaza, a posebno svjedočkog iskaza svjedoka I. T., kako se to tvrdi u žalbi (a kako je to naprijed obrazloženo), već se isticanjem takvog prigovora u stvari upire na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, o kojoj se povredi ne radi jer prvostupanjski sud nije proturječno reproducirao sadržaj iskaza navedenog svjedoka, kao ni ostalih provedenih dokaza, već je naprotiv dao istinitu reprodukciju sadržaja svih izvedenih dokaza, kao i njihovu ocjenu.

Nije, dakle, osnovana žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalba smatra da iz obrane optuženika, kao i sadržaja svjedočkog iskaza svjedoka S. B. proizlazi istinitost obrane optuženika da navedena opojna droga marihuana nije njegova, niti da ju je imao namjeru dalje prodavati, već se radi o čistoj detenciji te opojne droge.

Suprotno izloženoj tvrdnji žalbe, iz svjedočkog iskaza svjedoka S. B. na listu broj 181, alineja 9, jasno proizlazi da on niti u jednom trenutku nije obećao optuženiku da će preuzeti kaznenu odgovornost za drogu koja je u optuženikovoj kući pronađena, niti je ta droga njegova, već suprotno tvrdnji optuženika ovome izričito rekao da je droga od M..

Stoga postupanje optuženika kao i radnje koje je nastavno poduzeo nakon što je primio telefonsku obavijest od svjedoka S. B., te našao opojnu drogu marihuanu u

I Kž 435/10-5

napuštenom golfu u svom dvorištu, ukazuje upravo na optuženikovu potpunu spremnost da preuzme navedenu opojnu drogu u svrhu daljnje prodaje.

Pri realizaciji daljnje prodaje marihuane optuženik nosi svu opojnu drogu u kuću i skriva je na tri različita dislocirana mjesta. Istovremeno kod optuženika pronađena je vaga za precizno mjerenje, pa iako on u svojoj obrani nije dao obrazloženje čija je to vaga ni kako se našla u njegovu posjedu, činjenica da je u PVC vrećici koja je bila skrivena u staroj majčinoj torbi pronađeno 70 malih plastičnih vrećica sa većinom od 2,26 do 7,56 grama marihuane, ukupne težine 264,87 grama te droge, ukazuje da je ta droga bila izvagana i „raspizana“.

Sve ostale utvrđene činjenice vezane za količinu pronađene opojne droge, kao i već opisani način pakiranja, ali i daljnji podatak da provedenim psihijatrijskim vještačenjem po vještakinji dr. J. Š. nije utvrđena optuženikova ovisnost o opojnim drogama, kada se sve te činjenice ocjenjuju zajedno istovremeno ukazuju da je optuženik preuzeo opojnu drogu marihuanu u količinama označenim u izreci presude, te istu neovlašteno posjedovao u svrhu daljnje preprodaje.

Nije, stoga, osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz razloga što su sve činjenice vezane za utvrđenje radnje neovlaštenog posjedovanja radi prodaje opojne droge marihuane potpuno i pravilno utvrđene te je on osnovano i proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi sa čl. 41. ZIDKZ-a.

U pravu su državni odvjetnik i optuženik kada tvrde da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, odnosno da je pri opozivu uvjetne osude iz presude Općinskog suda u Splitu od 8. studenog 2004., br. KML-164/04, sud prvog stupnja prekoračio ovlasti koje ima po zakonu, kada u trenutku donošenja prvostupanjske presude 15. veljače 2010. godine takav opoziv više nije bio moguć. Ovo iz razloga što je odredbom čl. 69. st. 7. KZ-a izričito propisano da se uvjetna osuda više ne može opozvati nakon što protekne godina dana od isteka vremena provjeravanja. Kako je pravomoćna presuda u kojoj je primijenjena uvjetna osuda postala pravomoćna 8. studenog 2004., rok kušnje istekao je 8. studenog 2008., to se uvjetna osuda mogla opozvati najkasnije do 8. studenog 2009. godine.

S obzirom da je sud prvog stupnja opozvao uvjetnu osudu iz ranije pravomoćne presude, nakon što više nisu postojali zakonski uvjeti za opoziv sukladno čl. 69. st. 7. KZ-a, ovakovim postupanjem prekoračio je ovlasti koje ima po zakonu i time počinio povredu kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 5. ZKP, zbog koje je ovaj drugostupanjski sud intervenirao preinačenjem prvostupanjske presude kao pod toč. I.a) izreke.

Žaleći se iz žalbene osnove odluke o kazni, žalba smatra da se kao otegotno nije mogla cijeniti količina droge, kao i način pakiranja droge, jer da se radi o okolnostima koje se tiču obilježja odnosnog kaznenog djela, dok ranije posjedovanje jednog jointa nije tako značajna okolnost da ju je trebalo cijeniti kao otegotnu.

Ispitujući osnovanost i zakonitost odluke o kazni, na koju upire žalitelj, ovaj drugostupanjski sud nalazi da unatoč toga što se sada radi o manjoj kriminalnoj količini jer se kazna iz pravomoćne presude više nije mogla opozvati, sud prvog stupnja posve je ispravno optuženiku za odnosno kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ-a, izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri godine, dakle na samoj donjoj zakonskoj granici kazne. Pri tom

I Kž 435/10-5

broj i značaj utvrđenih otegotnih okolnosti, prije svega ranija optuženikova osuđivanost, između ostalog i za istovrsno kazneno djelo vezano za zlouporabu opojne droge, ali i sveukupna količina opojne droge koja je bila predmetom neovlaštenog posjedovanja radi prodaje od 1660 grama, ukazuje na mogući veći stupanj ugrožavanja zdravlja ljudi, dok značajnijih olakotnih okolnosti nije bilo, osim obiteljske situacije optuženika, te činjenice da je otac malog djeteta za kojeg ima obavezu zakonskog uzdržavanja.

Sve su to razlozi zbog kojih izricanjem blaže kazne zatvora za ovo kazneno djelo ne bi bili ostvareni svi vidovi i svrhe kažnjavanja, zbog čega nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni, već će se i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda samo tako izrečenom kaznom zatvora na samoj donjoj zakonskoj granici propisane kazne za odnosno kazneno djelo moći ostvariti svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ-a.

Prema svemu naprijed izloženom, presuđeno je, na temelju čl. 390. st. 1. ZKP, te čl. 387. ZKP kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 18. studenog 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Ileana Vinja, v.r.